Dr. Robin Harris: Festa sv. Vlaha u Dubrovniku ’45. i dvostruka igra Partije

Spomendan sv. Vlaha slavi se diljem Katoličke Crkve 3. veljače uz popratni blagoslov grlā, ali u Hrvatskoj je prvenstveno poznat kao svečanost na dan sveca zaštitnika Dubrovnika. Povijest povezanosti Dubrovnika sa sv. Vlahom je i u drugim aspektima fascinantna, ali vjerojatno je kontinuitet, koji se proteže stoljećima, povijesno najznačajniji.

Netko bi mogao zamisliti da su partizani, koji su 1945. »oslobodili« Hrvatsku, bili neskloni poticati ovaj drevni običaj. Međutim, tomu ni izbliza nije bilo tako. Način razmišljanja komunističkih vlasti pruža poučan uvid u mješavinu surovosti i tankoćutnosti kojom se postupalo s Katoličkom Crkvom i drevnim običajem u Titovoj Jugoslaviji.

Partizani su stigli u listopadu 1944. Tajna policija, OZNA, došla je kao i drugdje s otprije pripremljenim popisima onih koje je trebalo eliminirati. Ubojstva su brzo izvedena, bilo bez suda ili prijekim sudom. U nekim su slučajevima izmišljeni posve fiktivni procesi i objavljeni pred svjetlom javnosti. Oni koji su ubijeni u noći 25. i 26. listopada na otoku Daksi, među kojima se nalazio i slavni isusovački himnograf, otac Petar Perica, pripadaju u ovu kategoriju.

Partija je Dubrovnik motrila s dubokom sumnjom. Bio je previše buržujski, previše staromodan, previše samouvjeren i potencijalno nelojalan. Pismo s nadnevkom 25. listopada 1944. koje je napisao Ante Jurjević »Baja«, organizacijski sekretar Oblasnoga komiteta KP Hrvatske za Dalmaciju, a koje uzgredice spominje izvansudska pogubljenja, također zapaža:

»Narod u ovom gradu je čudan a donekle i nerazumljiv počevši od onih gospara do pučanina, puni su svojih specifičnosti, koja je veoma bliska svim našim neprijateljima i baš iz tih razloga Dubrovnik i postao a i bit će u koliko ga ne očistimo i posvetimo punu pažnju centar čitave špijunaže ne samo za Dubrovnik ili južni dio Dalmacije već za veliki dio Jugoslavije naročito Crne gore, Dalmacije i Hercegovine.«

Selektivni teror i sustavno likvidiranje

Vlasti u Beogradu su očevidno smatrale da je OZNA preblaga u Dubrovniku. Ranoga listopada 1944. požalili su se: “U Dubrovniku naši organi neaktivni, ustaše, četnici i mačekovci rade rade što hoće. Pojačajte budnost tamo.”

OZNA je pak razumjela da se moguće služiti selektivnim terorom i sustavnim likvidiranjem, a da se ne gaze lokalni osjećaji. Shodno tomu, kada je tražen savjet treba li nastaviti sa slavljenjem sv. Vlaha, Nikola Sekulić »Bunko«, bez sumnje zrcaleći mišljenje Ivana Krajačića »Steve«, načelnika hrvatske OZN-e, odgovorio je 20. siječnja 1945:

“Pustite Dubrovčane da slave svečanost Sv. Vlahe, kao što su to i dosad radili. Izbjegavajte mjere koje nas udaljavaju od naroda … Pozvat ćemo na odgovornost svakog radi postupaka koji slabe simpatije naroda prema N. O. B.”

Dio se klera paradoksalno suprotstavljao slavljenju svečanosti sv. Vlaha i pristajanju na ono što su komunističke vlasti tumačile kao novu normalnost. Koliko su naknadne optužbe protiv njih bile utemeljene, a koliko su bile izgovor za podizanje optužnica zbog neprijateljskoga djelovanja prema narodu (i Partiji), danas je nemoguće reći.

Međutim, nesumnjivo je dio klera vršio pritisak na ondašnjega apostolskog administratora Dubrovačke biskupije, Pavla Butorca, ne bi li odbio privoljeti se željama Partije i ne bi li otkazao svečanost. Apostolski administrator je ovome pritisku odolio.

Festa sv. Vlaha 1945. u ozračju “kao da se ništa nije dogodilo”

Butorac je, kako to svjedoče kasniji izvještaji OZNA suradnici, osobno bio protiv komunizma, ali nije imao vjeru u mogućnost da mu se suprotstavi bilo unutar Jugoslavije ili iz međunarodne sfere. Sama je provedba svečanosti prošla neočekivano glatko usprkos nekim pokušajima remećenja.

Čak i ako se uračuna politička tendencioznost, izvješće majora Ljube Krstulovića »Šimića«, zamjenika načelnika OZN-e za VIII. Oblast korpusa NOVJ-a od 10. veljače, može se shvatiti doslovno:

“Za vrijeme proslave sv. Vlaha nije uopće bilo kroz sve priredbe, plakate, oglase, recitacije itd. spominjanja NOB-e, ni promjena u koju je Dubrovnik došao oslobodjenjem. Sve je teklo kao da se nije ništa dogodilo. Dubrovčani to opravdavaju, da proslava mora biti u tradicionalnom duhu, bez trunka novoga. Oni su se kačili, da nebi trebalo na posebnom letku za program … biti petokraka i da kazalište nije okružno već gradsko itd. Fratri, mala braća i dominikanci, kao i časne sestre, proslavu sv. Vlaha su sabotirali, tražili su i od biskupa da to učini, ali on nije htio i obavio je redovne crkvene običaje.

Proslava je od organa naše vlasti organizovana i poslije iste izbila su reakcionarna tumačenja, naime, da su partizani ipak morali popustiti, ali oni samo taktiziraju; drugi opet, da je partizanima do proslava, a da neće da nahrane gladan narod, već ga ovim hoće obmanuti.

Kritikovali su što je naša vojska koja nosi petokrake, bila u procesiji s simbolom komunizma. Neprijatelji NOB-e su osim gornjeg, ovu proslavu iskoristili za ubacivanje letaka, tako su u tri navrata iste bacali … Sa popovima nitko nije do sada razgovarao, iako svi tvrde da sve neprijateljstvo u Dubrovniku dolaze od njih.”

Posljednja navedena rečenica iz izvješća OZN-e upućuje na ono što će se dogoditi nakon što se javna proslava sv. Vlahe privede kraju. U Dubrovniku i drugdje u Dalmaciji, Partija je provodila dvostruku politiku. S jedne se strane tražio modus vivendi sa suradljivim višim klerom čije su riječi i djela pomno motrili mnogobrojni doušnici.

S druge se strane provodio proces likvidacije – i češće utamničivanje nesuradljivih svećenika, poglavito u Staroj Gradiški – praćen ustrajnim fokusiranjem na odstranjivanje katoličke naobrazbe i pobožnosti među laicima, osobito među mladima. Opis toga procesa odveo bi nas daleko izvan domašaja ovoga kratkog promišljanja o događajima iz 1945. u Dubrovniku. Dostajat će nekoliko osobnih detalja o žrtvama.

Mučeništvo fra Dominika Barača i don Ive Bjelokošića

Među uhićenima i osuđenima na smrt zbog sudjelovanja u pokretu da se obustavi provedba proslave sv. Vlaha – također i zbog navodne komunikacije s protukomunističkim borcima (»škriparima«) – bio je i dominikanac fra Dominik Barač. Barač je kao zavidan intelektualac bio nezaobilazna meta Partijine osvete.

Njegova je knjiga »Socijalna filozofija boljševizma« smatrana opasnom kao kritička raščlamba komunizma iz tomističke vizure. Barača su, čini se, krasile iznimna hrabrost i smirenost duha. Poticao je pobožnost kod svojih suuznika, prvo u Dubrovniku, a potom i u Trogiru, sve dok i sam nije odveden na strijeljanje.

Još je jedan dubrovački svećenik ondje bio mučen, don Ivo Bjelokošić, a potom je osuđen na smrt, no za razliku od Barača, kazna mu je smanjena na dvadeset godina teškoga prisilnoga rada koje je proveo u Staroj Gradiški. Psihički i fizički slomljen napustio je kaznionicu 1957. i vratio se svom svećeničkom pozivu. Svoje je dane skončao 2001. kao rektor Crkve sv. Vlaha u Dubrovniku.

Navedeni izvještaji pokazuju kako su u Dubrovniku i drugdje partizani besramno kršili članak 5. »Deklaracije Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a o osnovnim pravim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske«, prihvaćen u Topuskom 9. svibnja 1944., u kojem stoji:

“Svim građanima zajamčena je sloboda vjeroispovijesti i slobodu savjesti.”

Sveti Vlaho nije jedini mučenik kojega bi trebalo štovati u Dubrovniku.

Dr. Robin Harris, autor knjige “Povijest Dubrovnika”

Literatura:

– BJELOKOSIĆ, Ivo, Svećenik matični broj St. Grad. 2019. Dubrovnik: Hrvatsko društvo političkih zatvorenika Podružnica Dubrovnik, 2002.

– MATKOVIĆ, Blanka; PAŽANIN, Ivan, prir. Zločini i teror u Dalmaciji 1943.-1948. počinjeni od pripadnika NOV, JA, OZN-e i UDB-e. Dokumenti (1. izdanje), Zagreb: 2011., https://znaci.org/00002/410.pdf

– RADICA, Joško, Sve naše Dakse, Hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade, Doprinos istini. Dubrovnik: Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.

– RUPIĆ, Mate; GEIGER, Vladimir, prir. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, knjiga 4, Dalmacija. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, 2005.