Kako prolazi svako novo Stepinčevo, jedno postaje sve jasnije. Najstrožim kritičarima bl. Alojzija Stepinca, kardinala i nadbiskupa Zagreba, ne preostaje ništa, što bi bilo koji čovjek kojemu je stalo do poštenja ozbiljno shvatio.
Laži su pobijene, krivotvorine raskrinkane, priznat je opseg Stepinčevih intervencija u korist žrtava progona, a dokazana je, izvan svake sumnje, golemost komunističkih zločina protiv Katoličke crkve u Hrvatskoj i protiv drugih neprijatelja Partije.
Stepinac još uvijek nije kanoniziran. Međutim, tkogod je upoznat s činjenicama, a to uključuje vjerojatno većinu Hrvata, ne sumnja da je on svetac i u nebesima – to jest, ako uopće vjeruje u svece i nebesa. Odgađanje kanonizacije, iako je Crkva u Hrvatskoj, uz razumljivu opreznost, rijetko spominje, nema smisla.
To je izvorno posljedica toga što je papa Franjo uzeo u razmatranje još jedan od mnogih prigovora Srpske pravoslavne crkve, jedan u nizu prigovora koji su dosada bili zanemarivani. U pozadini se nalazila strategija Vatikana da uspostavi blizak odnos sa Ruskom pravoslavnom crkvom i pravoslavljem diljem svijeta.
Ratoborna retorika moskovskoga patrijarha o Ukrajini je tome konačno stala na kraj. Stvar je dosegla paradoksalan i apsurdan vrhunac koji se sastoji u tome da Vatikan odbija odobriti objavljivanje rasprava Mješovite komisije katoličkih i pravoslavnih prelata i stručnjaka u vezi sa Stepincem, a koje je u ljeto 2017. zaključilo svoja zasjedanja zato što – kao što će se svatko tko je pročitao materijale složiti – ti tekstovi potvrđuju da nijedna od optužbi koje je podigao Beograd nema nikakva utemeljenja. Osjećaji šizmatika se ne smiju povrijediti, čak i kada su očigledno pogrešni.
U ovim okolnostima pristojne omerte, javna je rasprava o blaženikovu životu otežana. Međutim, povjesničari se možda mogu plodonosno usredotočiti na njegovu važnost u svojstvu crkvenoga državnika. Određenije rečeno, je li imao dobru ili lošu političku prosudbu? Razumijevanje politike dakako nije moralna vrlina. Dobri ljudi mogu biti loši političari i loši ljudi dobri političari – barem u određenim granicama.
Štoviše, od crkvenoga vođe se ne očekuje ista vrsta političke prosudbe kao od predsjednika ili premijera. U svojstvu vođe Katoličke crkve u Hrvatskoj, Stepinčev je prostor za djelovanje bio ograničen poslušnosti papi i pristajanjem uz katoličku praksu koja iscrtava jasniju liniju razgraničenje nego što to čine druge kršćanske denominacije između duhovnih i svjetovnih vlasti.
Stepinac je, za razliku od svoga prethodnika Antuna Bauera koji je godinama bio politički aktivan, imao veliku odbojnost prema stranačkim politikama. S ograničenim je uspjehom nastojao držati svoje svećenike podalje od politike Hrvatske seljačke stranke i kasnije od ustaša. Stepinac je s druge strane bio primoran zauzeti politički stav u različitim prijelomnim trenucima.
Tako je 1930-ih donio odluku da pruži javnu podršku Vladku Mačeku, vođi Seljačke stranke, zato što je vjerovao da bi se Hrvati trebali ujediniti iza svojega glavnoga političkog predstavnika.
Međutim, tome treba dodati da, usprkos njegovim prigovorima protiv triju neugodnih režima pod kojima je služio – Karađorđevićeva Jugoslavija, NDH Ante Pavelića i komunistička Jugoslavija Josipa Broza Tita – nikada nije poticao na ili prakticirao neposlušnost onome što je smatrao civilnim vlastima.
Stepinac je jasno smatra da duguje poslušnost novome režimu koji je preuzeo vlast 1945. U svome je obrambenom govoru na montiranom procesu 1946. zdušno odbacio optužbu za izdaju. Izjavio je da Hrvati, kao i druge nacije, imaju pravo na samoodređenje, što je naravno implicitno osporavalo koncept Jugoslavije. Međutim, nije otišao toliko daleko kao kardinal Jozsef Mindszenty koji je u načelu odbio priznati komunističku vlast u Mađarskoj.
Prije pedeset godina dvije su najozbiljnije optužbe protiv nadbiskupove političke prosudbe bila da je podržao »stranu koja je izgubila« u smislu borbe komunističke partije i njezinih neprijatelja i u smislu pitanja trebaju li Hrvati imati vlastitu državu.
Premda neki današnji jugoentuzijasti imaju slično stajalište, većina će se ljudi složiti da je Stepinac bio u pravu. Suprotstavio se komunizmu i ovaj je propao. Zahtijevao je nacionalnu državu za Hrvate i oni su je dobili.
Nije vjerovao da će Zapad dopustiti stvaranje komunističke Jugoslavije
Dakako, nije uvijek bio taktički mudar. S gledišta poznavanja kasnijih događaja, možemo reći da je Stepinac dopustio da on i Katolička crkva postanu preusko vezani s NDH. To je učinio usprkos vlastitim zadrškama o izgledima nezavisne hrvatske države ovisne o Trećem Reichu koje je imao otpočetka. Mogao je biti manje usrdan kada je za dobrodošlicu NDH naručio Te Deum.
Objektivan komentator bi se svakako složio da je trebao izbjeći izdavanje biskupskoga pastoralnog pisma od 24. ožujka 1945. u kojemu napada komunizam i njegove zločine, a kada su partizani gotovo bili pred vratima.
Ustvari, Stepinac sve do zadnjega časa, kao i mnogi drugi, nije vjerovao da će Zapad dopustiti stvaranje komunističke Jugoslavije. Ante Ciliga, koji je Stepnica držao moralnim divom, bio je zabrinut nakon što je vjerojatno početkom 1944. razgovarao s njime.
Nadbiskup je očigledno vjerovao da će Treći Reich biti poražen, ali je i dalje inzistirao: “Nikakve opasnosti od pobjede komunizma u Hrvatskoj nema, nikad Tito neće doći u Zagreb. To Vam mogu garantirati.”
Stepinac je možda pogrešno pročitao geopolitički trenutak, ali je tijekom čitava života imao ispravno razumijevanje komunizma. Znao je da će i jugoslavenska partija služiti onime što je najprije u Mađarskoj vješto opisano kao »taktika salame«, bez obzira na dana obećanja.
Nadbiskup je proveo dugo vremena u razgovoru s Frederickom Williamom Deakinom, bivšim britanskim agentom za specijalne operacije, kasnijim povjesničarom i Churchillovim pomoćnikom, koji je posjetio Zagreb u srpnju 1945.
Deakin je bio pronicljiv i dobro obaviješten promatrač, ali u predviđanju budućnosti Deakin nije bio u pravu nego Stepinac. U Deakinovu izvještaju stoji:
“Nadbiskup Stepinac je Hrvat čvrstih nacionalističkih stavova, koji odaje dojam poštenoga i hrabroga čovjeka, a čiji su osobni pogledi bliži Paveliću nego Titu. Premda je spreman zauzeti se za nezavisnost života Crkve, nije voljan prilagoditi se ili popuštati u svojim odnosima sa sadašnjom vladom.
Trebalo bi istaknuti da, premda ostavlja dobar dojam kao čovjek, isto se tako doima kao tvrdoglav i negativan pripadnik svoga roda, opsjednut s boljševičkom prijetnjom i nespreman uvidjeti ikakva dobra kod novih vladara u njegovoj zemlji. On smatra da je već poznati proces komunizma u prvoj fazi, da će vlada biti spremna privremeno popuštati Crkvi u ovoj fazi ali vjerojatno samo u ovoj fazi.”
Stanje se ustrajno pogoršavalo. Stepinac je mogao nastaviti diskretno izražavati nezadovoljstvo, ali je ispravno shvatio da je potrebno nešto kudikamo opasnije za režim – i za samoga sebe.
Pastoralno pismo katoličkih biskupa od 20. rujna sadrži korjenitu osudu komunističkih zloporaba i progona te zahtjev za slobodom vjeroispovijedanja i slobodom ljudske osobe. Dok je još mogla, Crkva u Hrvatskoj je – posljednji put prije ponovnoga dolaska demokracije – prkosno izrekla koja su njena temeljna prava.
Stepinac je u kućnom pritvoru u Krašiću komunizam nazvao mendacium incarnatum – utjelovljenom laži. Upravo stoga što je bio laž, zadržao je uvjerenje da će na koncu propasti. Stepinčeva poruka u njegovu pismu kiparu Ivanu Meštroviću 2. lipnja 1959., samo osam mjeseci prije nadbiskupove smrti doseže onkraj političke prosudbe u političko proročanstvo.
Rekao je: “… da je apsolutno nemoguće, da ikada pridobiju srca ljudi za ovaj monstruozni sistem. Ja vjerojatno ne ću doživjeti slom komunizma u svijetu radi skršenog zdravlja. Ali sam potpuno siguran u taj slom. Štogod se gradi protiv naravi, kako ju je Bog stvorio i ustanovio, to se mora srušiti unutarnjom nuždom.
Moglo bi se i ovdje reći, što kaže Isus u Evanđelju: ‘Svaki nasad, kojega nije zasadio Otac moj nebeski, iskorijenit će se.’ A budući komunizam negira i ruglu izvrgava Boga, sigurno je, da ga nije zasadio Bog nego sotona. Sotona je izgubio bitku na Kalvariji, pa sam siguran, da će je izgubiti i na Kalvariji mističnog Krista, a to je Crkva, koja danas prolazi svoju Golgotu.”
Četrdeset i pet godina nakon što je komunizam “oslobodio” Hrvate, Hrvati su se “oslobodili” komunizma i Stepinčevo proročanstvo je bilo trijumfalno ispunjeno.
Dr. Robin Harris/Foto: Zagrebačka nadiskupija
Jutros je započela nova antikorupcijska akcija u koordinaciji policije i USKOK-a. Akcijom je obuhvaćeno više…
Mlada Filipinka Chriztel Renae Aceveda (13), pobjednica hrvatskog Supertalenta 2023. godine, nastupit će na inauguraciji…
Pjevačica grupe Elemental Mirela Priselac Remi prije nekoliko dana je zbog Thompsonove pjesme koja je…
Komentiraj