Doc. dr. Stevo Đurašković s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu bavi se pročavanjem izgradnje nacionalnih identiteta u srednjoj i istočnoj Europi i uporabom povijesti u politici, a u intervjuu za Novi list govorio je o svjetonazorskim pozicijama političkih stranaka i pokreta uoči europarlamentarnih izbora.
Stvorena je naime neka podjela na sistemske, mainstream stranke koje se zalažu za (ovakvu) Uniju, te prosvjedne, koje kao žele nešto mijenjati i kojih ima svakakvih, ali im se iz redova ovih prvih često lijepi etiketa da su populističke, radikalne.
Tako premijer Plenković, kada ga pitaju primjerice o Živom zidu, kao konkurenciji na desnici, kaže za njih da su populisti, dok s druge strane sam nije do kraja raskrstio s radikalima u vlastitoj stranci, što onda i njega čini populistom jer po potrebi pokazuje radikalno, a po potrebi umiveno europsko lice.
Imamo li dakle što izgubiti ili ne može gore?
– Ne bih se složio s vašim pitanjem u vezi populizma i premijera Plenkovića. Nisu svi radikali populisti. Populistička politika pojednostavnjuje složenost političkih procesa na sliku odnarođene elite nasuprot naroda, u kojem slučaju jedine prave elite koje govore navodno u ime naroda su one populističke. Takva politika polazi od točne premise, a to je da trenutne političke elite – a ja bih dodao i intelektualne elite – nije briga za materijalno osiromašenje velike većine »običnih« građana u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, građana koji životare od svojih dohodaka. Ali populisti izvode iz te istine krajnje štetnu politiku.
Prvo, oni narod predstavljaju kao nekakvo mistično tijelo nalik na vjersku zajednicu, iako je »običnim« ljudima zajednički samo bijes protiv elita, dok u »narodu« imamo i desničare i ljevičare, i homoseksualace i heteroseksualace, i vjernike i nevjernike itd.
Druga opasna populistička tvrdnja je da su populističke vođe bogom dane voditi narod, da opet parafraziram, da su »najveći sinovi naroda«. To je opasno budući se svako protivljenje populistima onda etiketira kao odnarođeno.
Kao što političke elite, s druge strane, svako protivljenje trenutnom političkom sustavu diskvalificiraju kao populističko, tvrdeći da je današnja Europa neoliberalnog kapitalizma »alternativlos«, tj. da nema alternative, da upotrijebim omiljeni izraz Angele Merkel.
U Europi jača krajnja desnica, od Salvinija, Afd-a i drugih. Paradoksalno, slogan im je »Prema Europi zdravog razuma«. Kako to tumačite?
– Da se nadovežem na prethodni odgovor, uspjeh populista i radikalne desnice je rezultat otpora etabliranih političkih i društvenih elita da se odreknu dijela svog materijalnog bogatstva i moći u korist svih građana. Sistemske elite, kako ih vi nazivate, nosioci su dominantne neoliberalne ideologije da je glavna svrha života materijalno i karijerno ispunjenje koje se zasniva isključivo na natjecanju, a ne na suradnji, pa je – kao u sportu ili u ratu – prirodno da pobjednik dobija sve, a gubitniku da ne ostaje ništa.
Da malo plastičnije to pokažem čitateljima, to je kao u stilu klasičnih vesterna, gdje John Wayne kroz krv, znoj i teški rad otima zemlju indijancima, pa od neiskorištene pustare napravi pašnjake i svoj posjed, koji onda u stilu »umri muški« koristi i brani. Tko nije za to sposoban, osuđen je crknuti, sam i prezren.
Solidarnost i društvena kohezija su bajke za slabiće, ostatak socijalističke svijesti koji sprječava čovjeka – poduzetnika da se »samoaktualizira«, a to znači ostvari karijeru i materijalno se situira, bez obzira na posljedice po druge ljude. Kao zamjena za solidarnost, potura se ideja borbe za prava nacionalnih, rasnih, rodnih itd. manjina. Uz to, moderno ljudsko biće se treba samoostvariti živeći danas u Zagrebu, sutra u Londonu, a preksutra u Bombaju, pri čemu radite u svakom od tih gradova u drugoj firmi i zgrnete bajoslovnu količinu novaca, dijelom u kriptovalutama, budući su i »zelembaći« za »seljačine«.
Pa dobar dio tv-reklama i sadržaja na novim medijima mladima poručuje da samo papci rade duže od godinu-dvije za istu firmu, kako treba biti fleksibilan, dinamičan, »autan« ako ste manjina – u jednoj riječi, samoaktualiziran.
Krajnji produkt je sociopat usmjeren isključivo na samog sebe, pojedinac potpuno otuđen od sredine u kojoj živi i radi, budući živi i radi svugdje, a nije prisutan nigdje kao građanin. Na razini država, izraz je održiva država, koja više ne pruža socijalne i zdravstvene usluge, jer tko napravi karijeru taj sam zaradi za liječenje, školovanje i za vrtić djeci, a tko ne zna, taj je ionako luzer… Po (neo)liberalima, država je poduzetnički servis, i ništa više. Poruka da takav »vrli novi svijet« nema alternative se u politici vidi u uporabi riječi centar.
Pa imamo desni i lijevi centar koji su nalik jaje jajetu; razlikuju se s obzirom na pogled na druge identitete, ali jednako dijele svijet na »bolje« i »obične« ljude s obzirom na kriterije karijernog uspjeha. Od pada komunizma imamo trend da i većina stanovništva čak i u najbogatijim zemljama zapadne Europe postaje sve siromašnija, a manjina sve bogatija, a nakon kraha Newyorške burze 2008. godine taj trend se samo zaoštrio.
Kako elite nisu htjele mijenjati politiku, na valu ogorčenja osiromašenih pojavila se radikalna desnica, koja je ljudima pojednostavila problem i našla žrtvenog jarca – emigrante ili kojekakve druge manjine. Emigranti na zapadu Europe, odnosno manjine na istoku, stalno ugrožavaju autohtonu kulturu većine po radikalnoj desnici, te su krivi za sve materijalne i nematerijalne probleme u životima ljudi.
Nacionalna Fronta npr. obećava kako će izbacivanjem emigranata i odnarođenih elita nestati svi problemi »pravih Francuza«, od kriminala na ulicama do nezaposlenosti, pri čemu radikalna desnica ne govori kako bi riješila probleme mizernih plaća i poslova na neodređeno, tj. prekarnog rada. Međutim, razlog popularnosti radikalne desnice je u tome što osiromašenoj većini daje nekakav, pa makar i demagoški i krajnje opasan odgovor na glavne probleme većine građana, a to je opći osjećaj nesigurnosti u današnjem svijetu, te što im nudi lažnu solidarnost u mržnji prema drugom.
Daljnji uzrok njena jačanja je i nesposobnost ljevice u većini zemalja Europe da stvarno bude ljevica, da prepozna kako su pitanja materijalnog blagostanja i društvene solidarnosti broj jedan, a sve ostalo broj dva, budući se prava manjina ne mogu riješiti dok nema društva materijalne sigurnosti i solidarnosti.
Poput ranih kršćana
Radikalna ljevica mainstream liniju adresira kao najvećeg neprijatelja, a manje se bavi radikalnom desnicom, odnosno manje je spominje, kako mi se čini. No, pomaže li joj tako?
– Radikalna desnica je samo metastaza, a rak su upravo ovo što vi zovete mainstream linije. Ljevica može zadobiti razočarane jedino ako adresira prvo ekonomske probleme, jer tu se po meni krije ključ svega, pa onda sve ostalo. Treba ih adresirati sve skupa, ali s naglaskom na primarnu važnost uzroka osiromašenja ljudi, koja onda dovodi do svake druge deprivacije.
Ali ako je kapitalizam, neoliberalizam, uistinu za sve kriv, kako da onda krajnjoj ljevici, koja upravo njega adresira kao najveće zlo, ne raste rejting?
– Mislite kod nas ili inače? Problem je ljevice u Europi, pa i kod nas, što su većina javnih protagonista ljevice foliranti, ako se tako mogu izraziti. Kako je prije sto godina rekao Stjepan Radić, stranke se stvaraju apostolski, tako da sve ljude upoznate oko u oko, lice u lice. Politika je krvavi rad na terenu, kako najbolje pokazuje dugovječni uspjeh Milana Bandića. Znači, sve ono što Radnička fronta ili Pravo na grad poruče javnosti na skupu u centru Zagreba ili na TV-u, treba provući kroz svaki gradski kvart, svaku zgradu, svaku kuću u svakom selu, svaku birtiju… Da se vratimo na Radića, stranka se stvara na način na koji je Krist hodao svijetom. Ili Bandić Zagrebom, dođe na isto.
Zato britanski Laburisti, Podemos ili Združena Levica u Sloveniji – što vi nazivate krajnja ljevica u ovom neoliberalnom ključu, a ja ljevica – predstavljaju respektabilne stranke. Međutim, većina ljudi koji se kod nas javno predstavljaju kao ljevičari su u stvari – liberali. Naime, temeljni svjetonazor ljevice je da smo primarno društvena bića, da je blagostanje društva uvijet sreće pojedinca, a blagostanje društva se zasniva na materijalno pristojnim uvjetima za život i na duhovnoj solidarnosti članova društva.
Znači, da mi kao pojedinci ne možemo biti sretni, koliko god bili uspješni, ako se barem velika većina građana svako jutro budi s grčem od dana koji je pred njima. Ljevica vidi – poput ranih kršćana – sve ljude jednakima i jednakovrijednima, bez obzira na materijalne i statusne razlike. Što znači da ja ako sam ljevičar, komuniciram jednako s portirom i čistačicom kao i sa svojim kolegicama i kolegama profesoricama i profesorima. Zalaganje za prava rodnih, nacionalnih, vjerskih ili rasnih manjina ne ide automatski zajedno s društvenom jednakošću i solidarnošću. Koliko često od NGO aktivista i aktivistica čujete nešto suvislo o ekonomskoj deprivaciji najširih slojeva građanstva? Mislim da je broj jako mali. Zato je veliki dio ljudi koji se drže ljevicom licemjeran, jer sebi ne žele priznati da podržavaju današnji neoliberalni svijet, koji je na kraju uzrok uspjeha radikalne desnice.
Radikalna »uspravnica«
Kako to da se najveća radikalizacija, retradicionalizacija, nacionalizmi, itd. sada javljaju u zemljama »uspravnice« – Mađarskoj, Poljskoj, pa i Češkoj, koje gotovo da nisu imale krizu, zaposlenost je visoka, i općenito ne može se reći da su to ekonomski neka problematična područja? Kako to da se tamo gdje i nije tako loše socijalno stanje ljude uspijeva mobilizirati na pitanjima protiv migranata, protiv abortusa, protiv progresa u znanosti, progresa općenito…? Nažalost, meni se nekad čini da krize, odnosno socijalni problemi nisu uzrok nego alibi da se protura zlo.
– Da, samo pogledajte kakva zaposlenost. Osobito je Poljska primjer. Po cijeloj Europi se izvještavalo o pozitivnom primjeru Poljske po rastu BDP-a i zaposlenosti tijekom krize. Govorilo se čak i o poljskom ekonomskom čudu. A to ekonomsko čudo je počivalo na prekarnim, tj. privremenim, nesigurnim i slabo plaćenim poslovima, zbog kojih niste mogli dići npr. stambeni kredit u banci, što dovodi do toga da mladi ljudi koji tek stupaju u život ne mogu imati nikakvu osnovu sigurnosti, na kojoj bi mogli zasnovati obitelj npr. Pa ne bi tolike količine mladih Poljaka emigrirale u zapadnu Europu, a osobito u Veliku Britaniju, da je u Poljskoj teklo med i mlijeko.
U Mađarskoj je lijeva vlada prije Orbanove dala komunalije u privatnu koncesiju, pa su cijene vode, struje i plina narasle po nekoliko puta, a usluga ostala ista. Orbanova vlada nedavno je donijela zakon o prekovremenom radu zbog nedostatka radne snage, budući mladi ljudi hametice bježe u susjednu Austriju i Njemačku usprkos brojnim njemačkim investicijama u zapadnu Mađarsku, koje su tamo upravo zbog potplaćenosti radne snage. To samo za ilustraciju koliko populisti navodno brinu za vlastiti narod.
Tako da vaše pitanje stoji jedino u slučaju Češke, koja ekonomski stoji nikada bolje. Međutim, postoji još jedan razlog zašto u zemljama »uspravnicama« osobito »pali« radikalizacija, a to je povijesno naslijeđe. Naime, s izuzetkom Češke, zemlje sreednjeistočne i istočne Europe do 1990. godine nisu nikada imale parlamentarnu demokraciju. Uz to, za razliku od zapadne, prošle su iskustvo fašizma i komunizma, zbog čega se u društvima istočne Europe nikada nije izgradila kultura demokracije i tolerancije, već se stvarao osjećaj nacije kao stalne povijesne žrtve i ugroze. Tako je populističkim političarima jako lako stalno jahati na osjećaju žrtve i ugroze. Međutim, pogledajte s druge strane i navodni uzor zapadne države nacije, naime Francusku. Zašto je tamo Nacionalna fronta toliko jaka? Iz razloga nikada do kraja riješenog povijesnog rascjepa sekularne i tradicionalne Francuske. Prestanimo robovati kolonijalnom pogledu na istočne zemlje kao na mjesto gdje ljudi žive u šumama, plešu s vukovima i peku rakiju, da parafraziram jedan zgodni izraz iz popularne serije Crno-bijeli svijet.
Raspad Jugoslavije
Često se govori, u socijalizmu je bilo bolje itd., što je jasno zašto, međutim, ako su ljudi imali posao, javne usluge bile su svima dostupne, rješavalo se odmah stambeno pitanje i drugo, zašto se onda na koncu konca i Jugoslavija raspala? Hoću reći, socijalni moment očito nije bio dovoljan kohezivni faktor.
– Pa zato što se taj socijalni moment raspao s ekonomskom krizom koja je buknula paralelno s Titovom smrću, krizom za koju tada vladajuća partija nije znala kako je riješiti, a istodobno zadržati postojeći model samoupravnog socijalizma. Pa su se onda republička rukovodstva okrenula čerupanju jedno drugog tko je kriv, tko je lijen a tko stvara višak vrijednosti, pa se samo pričalo kako su Srbi potlačeni jer ih Hrvati i Slovenci ekonomski iskorištavaju, odnosno kako su Srbi hegemoni u Jugoslaviji, a Makedonci, Bosanci i Kosovari lijeni i žive na hrvatsko-slovenskoj grbači…
Vidite li frapantnu sličnost s medijskom slikom o lijenim Grcima, odnosno Nijemcima hegemonima i EU kao četvrtom Reichu? Kako Merkel i Macron ne žele odstupiti od neoliberalnog modela ekonomije koji je i uzrok krize, onda »mlate« po lijenim Grcima i PIGS-u, a zauzvrat dobijaju jačanje radikalne desnice kući. Ekstremna i populistička desnica rastu kao gljive nakon kiše na mantri da ovakva Europska unija kakva je danas »nema alternative«. Kad proglasite da nešto nema alternativu, zapravo (ne)posredno gušite demokraciju i slobodu javnosti.
Devedesetih su kod nas zapravo nastupile dvije tranzicije, ili nekakva dvostruka tranzicija – politička jer je promijenjen politički okvir (država), te ekonomska – iz socijalizma u kapitalizam. Što je dakle čemu bio uzrok i je li slučajno nastupilo istovremeno, a vjerojatno nije nego smo bili dio globalne priče, te jesu li ljudi očekivali da će dobiti novu kvalitetu (vlastitu državu), a zadržati i stare (socijalnu državu), a jedno s drugim više naprosto nije išlo? Možda su očekivali pošteni kapitalizam, a to je ustvari utopija i oksimoron?
– Pa tranzicija i nije mogla biti nego višestruka, budući se rušio jedan a uvodio drugi sustav: prvo, uvodila se višestranačka parlamentarna demokracija nasuprot jednostranačja, drugo, uveo se pluralizam javnog mišljenja i pravna država nasuprot monopola partije, te treće, ekonomski sustav se transformirao iz socijalističkog u kapitalističku tržišnu ekonomiju. Ljudi su očekivali državu blagostanja, kakva je postojala na zapadu, a kakva je tamo već ranih 1980-ih počela kopniti.
Nju je zapad uveo kao odgovor na sovjetsku prijetnju, tj. da bi neutralizirao jake komunističke pokrete u zapadnoj Europi, osobito u Italiji i Francuskoj. Kad se komunizam urušio, projekt države blagostanja je liberalima postao nepotreban, pa čak i uteg, jer je u kapitalizmu prva stvar tjeranje karijere i profita, a isključiva trka za karijerom i profitom duboko je suprotstavljena ideji solidarnosti. Tako je pošteni kapitalizam utopija i oksimoron.
Od Plenkovića ne treba ništa očekivati
Sad čini se tonemo u totalnu retradicionalizaciju, ponovno se najavljuju hodovi za život, i opet je to samo prelijevanje ovih trendova izvana što ste spomenuli, pa su dakle sve oči uprte u desni centar, točnije Plenkovića, hoće li se tome oduprijeti ili ne… Što mislite o tome?
– Ovdje bih ponovio ono što sam nedavno rekao u jednom intervjuu: Usporedo s ekonomskom krizom, kod eurokracije su se srozali i standardi zaštite vrijednosti građanske demokracije: prije si se trebao boriti protiv radikalnog desničarenja, a sada je dosta da ga ne podržavaš, jer je najvažnije spasiti (neoliberalni) kapitalizam, a radikalna desnica ga u biti ne ugrožava. Jean Claude Juncker je do jučer zvao Viktora Orbana »moj najdraži diktator«!
Takvi srozavajući europski trendovi određuju i aktualnu politiku Andreja Plenkovića, kojoj je još dodatni veliki uteg snažna struja radikalnih nacionalista u redovima HDZ-a. Oni su se pritajili poput vukova u janjećoj koži, ali samo čekaju pogodnu priliku da čoporativno napadnu premijerovu »briselsku« politiku, da se slikovito izrazim. Tako mislim da od Plenkovića ne treba ništa očekivati.
Tko je dr. Đurašković?
Doc. dr. Stevo Đurašković diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu 2005. godine, a 2007. magistrirao povijest na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti (u hrvatskoj javnosti poznato i po nazivu ‘Soroševo sveučilište’).
U prosincu 2013. doktorirao na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Ljubljani.
Od prosinca 2007. godine radi na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, prvo kao znanstveni novak-asistent, a od 2014. kao poslijedoktorand. Sudjeluje u nastavi na preddiplomskim kolegijima Povijest hrvatskih političkih ideja, Politike povijesti, Suvremena hrvatska politička povijest te na diplomskom kolegiju Povijest fašizma.
R.I. /Foto:N1
