Osvrt na knjigu ‘Četničke postrojbe u službi Nezavisne Države Hrvatske’, autori dr. Vlatka Vukelić i dr. Vladimir Šumanović, u izdanju Školske knjige, Zagreb, 2021.
Knjigu ‘Četničke postrojbe u službi Nezavisne Države Hrvatske‘ treba pažljivo čitati. Ako se zadržite samo na naslovu, donjet ćete pogrešan zaključak. Naime, četnici su bili zakleti neprijatelji Hrvata, prema tome i ustaša. No kako sve nije crno i bijelo, tako se u ovom izvornom znanstvenom radu možemo upoznati s činjenicama o kojima smo vrlo malo znali.
U zadnjoj rečenici u knjizi autori kažu ‘Ova knjiga nema pretenziju dati cjelovitu i temeljitu, posebice ne konačnu analizu odnosa vlasti NDH i četnika koji su djelovali unutar njezinih granica, nego samo otvara to važno, ali neistraženo, neobjašnjeno i nepoznato poglavlje povijesti dvadesetog stoljeća’. Prema tome, za one koji knjigu još nisu pročitali, u knjizi je riječ o četnicima a ne pravoslavcima i Srbima u nekoj od regularnih postrojbi NDH.
Autori knjige su našli ukupno petnaest sporazuma koje su vlasti NDH sklopile sa zapovjednicima različitih četničkih postrojba. S obzirom da autori prilično detaljno obrađuju sporazume četnika s vlastima NDH, savjetovao bih čitatelje da prije čitanja knjige pročitaju zaključak knjige.
Oružana pobuna koja je na području NDH počela i prije ljeta 1941. godine znatno je oslabjela u proljeće 1942. godine. Razlog tomu bila je činjenica da je dio pobunjenika odustao od svojih dotadašnjih ciljeva, te je s predstavnicima vlasti postigao sporazumni prekid vatre, odnosno primirje.
Pobunjenici su od strane vlasti NDH bili podijeljeni po političkoj osnovi, te su se dijelili na četnike i partizane.
Unutar granice NDH djelovale su tri skupine četnika. Četnici – suborci priznali su vlast NDH, četnici – odmetnici bili su neprijetelji NDH i četnici pod talijanskom kontrolom (MVAC – Milizia Volontaria Anticomunista) tzv. Dobrovoljna protukomunistička milicija, koja se proslavila po Dalmaciji s klanjem civila.
Da bi čitatelji shvatili razliku između četnika – suborca i četnika – odmetnika reći ću da je četnik – suborac onaj tko je u vladi, a onaj tko slavi genocid je četnik – odmetnik.
Četnici – suborci su imali, možemo slobodno reći, ista prava kao i ostali građani NDH (zapošljavanje u javnim ustanovama NDH, plaće, mirovine, pomoć u hrani. itd.). Zbog brojnosti neprijatelja (četnika i partizana) i velike površine NDH u odnosu na vojni potencijal NDH, a i zbog dvoličnosti fašista i nacista, vlasti NDH su pokušale od neprijatelja (četnika) stvoriti neku vrstu suradnika koji nisu više rušili pruge, već štitili ih. Riječ je bilo o zajedničkoj borbi četnika i ustaša protiv komunista. Taj je sporazum važio od proljeća 1942.
Broj četnika – suboraca nije bio velik (ispod deset tisuća) za razliku od velikog broja četnika koji su mrzili Hrvatsku i sve što je vezano uz nju. Odnosi između četnika – suboraca i vlasti NDH su uglavnom bili (kako kažu autori) korektni, no ne i uvijek i znalo se četničke zločine tolerirati zbog ‘viših’ interesa. Moglo bi se reći da se neke stvari na ovim područjima ne mijenjaju zbog neznanja, tj. ignorantskog pristupa povijesnim činjenicama.
Ovdje treba spomenuti i četnike koji su pod njemačkim nadzorom od proljeća 1944. godine djelovali pod imenom Kroatische Kampfgemeinschaften (KKG), odnosno ‘Hrvatske borbene skupine’.
Vlasti NDH su bile protiv tog sporazuma jer nastanak te vojne formacije označio je ujedno da su prethodno sklopljeni sporazumi o četničkom priznanju vrhovništva NDH zaparavo izgubili učinak i djelotvornost. Važno je istaći da su koljačke usluge četnika nacisti koristili po potrebi.
Zanimljivo je da su muslimani uglavnom bili protiv saveza između četnika i ustaša, no ne i oni u tijelima vlasti NDH (autori navode moguće razloge). Isto tako je interesantno što su se i u Srbiji četnici dijelili na one legalne i ilegalne, no značajka svih četnika, ma gdje bili, je bila ta što se nikad nije moglo pouzdati u njih. Čak i četnici međusobom nisu vjerovali jedni drugima.
Za mene osobno, na temeljo svego što sam do sada pročitao, četnici su koljači koji su se proslavili masakriranjem civila. Društva u kojima je dozvoljeno veličanje i slavljenje četnika ne mogu biti dio zapadne civilizacije i kulture.
Knjiga ‘Četničke postrojbe u službi Nezavisne Države Hrvatske’ je vrijedna čitanja, a autore knjige doktore znanosti pohvaljujem jer su spremni činjenicama ukazati na nepreciznosti i netočnosti povijesne literature. To je ispravan put u reviziji onog dijela povijesti gdje su povjesničari zakazali.
Za upoznati se s određenim dijelom povijesti nije potrebno biti posebno inteligentan. Treba samo mnogo čitati, a to može a ma baš svatko prosječne inteligencije. Što više čitaš, manja je mogućnost pogriješiti na način da ti tu pogrješku povijest neće zaboraviti. Upravo je razlog našeg neznanja ili nedostatnog znanja nedovoljno čitanje. Kad svoju povijest ili neprijateljevu ne znaš ili slabo znaš, a pruža ti se prilika da u određenom trenutku odlučuješ o sudbini naroda, onda je to tvoja osobna tragedija i zločin nesagledivih posljedica prema narodu kojeg predstavljaš.
Želim reći da su naši politički ‘uglednici’ koji nam sustavno oduzimaju budućnost tamo gdje sam i ja bio prije više od trideset godina, u potpunom mraku glede hrvatske povijesti. Kako je povijest vrlo ozbiljna znanstvena disciplina koja nije u ničijem vlasništvu, povijesničari moraju uvijek biti svjesni da se njihov rad može provjeriti.
Zbog toga je odgovornost povjesničara znatno veća od recimo projektanta neke građevine, recimo mosta. Premda, promašaji obojice (projektanta i povjesničara) mogu biti katastrofalni, ipak je značajna razlika između jednog srušenog mosta i lažnih kleveta o nekom narodu zbog kojih je stotine tisuća nevino stradalo.
Ako izostavimo monstruma Tita, tri sam osobe identificirao kao razloge zbog čega Hrvati već 100 godina prolaze kroz pakao. To su Trumbić, Pavelić i Račan. Za učene koji mnogo čitaju nisu potrebna objašnjenja zašto upravo te tri osobe.
Dr Ivica Tijardović/Foto: Pripadnici, domobranskih, ustaških i četničkih postrojbi negdje u BiH, vjerojatno 1942.
