Tonči Tadić: Most vodi primitivnu borbu za vlast, ovo je 7 tema kojima se trebaju baviti

Znanost, politika, covid pandemija, novi projekti neke su od tema o kojima je dr.  Tonči Tadić, viši znanstveni suradnik Instituta Ruđer Bošković i koordinator Hrvatske fuzijske istraživačke jedinice (CRU) te bivši saborski zastupnik HSP-a, govorio u intervjuu za Glas Slavonije.

Pretpostavljam da, kada gledate dobar dio hrvatske političke scene, baš i ne osjećate veliki žal što ste se opredijelili za znanost?

– Točno. Ono što se čovjek uvijek pita je – zašto se ne angažirati u politici? Ali onda na to slijedi protupitanje – u kojoj političkoj stranci, koja je od njih tako koncipirana da možeš iskazati svoj angažman, da ti posao u Saboru bude profesionalni izazov? Da skratim, nije mi žao. Jer je posao koji trenutno radim u Institutu Ruđer Bošković jako izazovan i zahtjevan.

Ako je prošli saziv Sabora bio reality show s Ivanom Pernarom, ovaj saziv se pretvara u “Peti dan”, tj. jalovi debatni klub odmaknut od građana, s pučkim aktivistima na desnici i ljevici. Na ljevici imamo i podijeljeni SDP-a na “Hrvatski čisti SDP” i na “SDP 1990”. Koga bi od tih likova uopće mogli zamisliti u Vladi?

Bili ste saborski zastupnik s najviše javljanja u mandatu i potpredsjednik desne stranke – HSP-a. Kako vam izgledaju današnji politički predstavnici desnice – od onih iz Mosta do Hrvatskih suverenista?

– Kvalitetna desna oporba nameće teme za raspravu u Saboru i priprema alternativne zakonske prijedloge, ali koja je spremna za dijalog s vladajućima o strateškim nacionalnim pitanjima. Dok sam bio saborski zastupnik HSP-a, bilo nam je nezamislivo da desna oporba zajedno s ljevicom juriša na saborsku govornicu, jer smo vodili računa o dignitetu Sabora. Hrvatska, naime, ima gomilu tema od strateške nacionalne važnosti u 21. stoljeću o kojima naša desnica šuti.

Prva je tema energije, odnosno nacionalne bilance energije. Drugo je pitanje očuvanja prava na pitku vodu, koje će uskoro biti zrelo za ugradbu u Ustav RH. Treće je pitanje telekomunikacija i kibernetičke sigurnosti. Četvrto je pitanje prava na dostupnu zdravstvenu zaštitu, koju treba izuzeti od privatizacije. Peto je pitanje proizvodnje hrane u ovoj zemlji.

Šesto je pitanje očuvanja prostora, napose zaštite i kontroliranog razvoja šumskog i poljoprivrednog zemljišta te obale i otoka. Sedmo je promišljanje sveobuhvatne jadranske politike Hrvatske, dakle našeg odnosa prema Jadranu i prema činjenici da smo pomorska zemlja.

Kako komentirate pokušaj Mosta da organizira referendum protiv COVID potvrda i Nacionalnog stožera?

– Kao prvo, stvar je maksimalno čudna, da ne velim smiješna, zato što je Hrvatska imala jedan od najliberalnijih režima, bez žestokih lockdowna i policijskih sati. No uvijek će se naći ljudi koje zabrane “žuljaju”.  Istraživanje Filozofskog fakulteta pokazalo je da je njih 24 posto spremno glasati za političku stranku koja će se protiviti COVID potvrdama. I tu leže svi motivi Mosta, što je doista jadno i pokazuje da nemaju mozga za ijednu od tema koje sam spomenuo i da je to primitivna borba za vlast.

Dakle, nije uopće cilj da se provede referendum, nego da se mjesecima govori o tome. Najprije – raspisat ćemo referendum pa – prikupljat ćemo potpise pa – provjeravat ćemo potpise pa – ukrali su nam potpise pa – korumpirani HDZ i njegov stožer čine sve protiv hrvatskog naroda itd.

Zanima me koji je idući populistički potez na repertoaru?  Referendum o ukidanju prometnih propisa, o općem ukidanju poreza ili o obustavi plaćanja na sve kupljeno u dućanu? Za bilo koju od tih tema bez problema ćete prikupiti potpise i naći dobar dio stanovništva koji će biti za na referendumu.

Ovo je pokušaj raspisivanja referenduma kojim se želi ukinuti reguliranje javnog života u civiliziranom društvu tijekom epidemije zarazne bolesti. Oprostit ćete, ali od Hamurabijeva zakonika do danas sva civilizirana društva imaju posebne režime javnog ponašanja u slučaju pandemije zarazne bolesti. Ovaj referendum je zato besmislen.

Kako biste ocijenili odnos vodećih ljudi RH, premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića, koji su nerijetko u prepirkama koje u pravilu svojim “divanima” s novinarima inicira Milanović?

– Ono što predsjednika Milanovića razlikuje od svih njegovih prethodnika na čelu Hrvatske je s jedne strane želja da napadne i ismije baš sve što Vlada RH pokušava raditi, a s druge strane ulični govor koji pritom koristi, kao da je na šanku u birtiji pa dokazuje svima kako je pametan.

Milanović oduvijek doživljava posao u politici kao “davanje izjava”, dakle ne kao promišljanje poteza, pisanje zakona ili strategija, stvaranje timova, selekciju kadra itd. On ništa drugo i ne radi osim borbe za drugi mandat, iako bi trebao biti kohezivni faktor nacije u krizno vrijeme. I uvijek misli jedino o sebi i ljudima u svom krugu. Od Milanovića se sada odmiču hrvatski ljevičari, kajući se jer “nisu mogli slutiti tko je on”, iako je godinama ponavljao da nije socijalist nego liberal.

No dovoljno je da pola godine prije izbora počne govoriti o tome kako je Tito bio “veliki državnik”, te da održi još nekoliko govora o partizanima i eto ti lijevih glasova i kandidature od strane SDP-a. Imat ćemo tako kandidata SDP-a kojeg će podržavati Most i Domovinski pokret. Bit će to “Velika koalicija”, ali u luđem, hrvatskom izdanju.

Kao znanstvenik, kako komentirate ozračje podjela u društvu u kojima su brojni oni koji negiraju znanstvena postignuća i važnost cjepiva? Što čini znanstvena zajednica kako bi nadglasala te “borce” protiv cjepiva i mjera na društvenim mrežama i pojedinim medijima?

– Naježim se kada mi netko danas govori o eksperimentalnom cjepivu nakon što je cjepivima cijepljeno 3,5 milijardi ljudi. Iz toliko golemog broja cijepljenih znamo da je kod cijepljenih šest puta manja mogućnost zaraze, 14 puta manja mogućnost smrti, a dva puta je manja mogućnost da onaj tko je cijepljen prenese dalje zarazu.

Cijepljenje je najlošije u istočnoj Europi, u zemljama izišlim iz komunizma, gdje postoji tradicionalno nepovjerenje prema vlasti. S druge strane, Hrvatska je žrtva vlastitog uspjeha. Naime, u onom prvom lockdownu, početkom 2020., u nas je umrlo na milijun stanovnika zanemarivo malo ljudi u odnosu na, primjerice, Italiju, Španjolsku ili Portugal.

Da je u Hrvatskoj bilo mrtvih “na kamione”, kao u Italiji, onda bi, vjerujem, i odziv na cijepljenje bio jednako masovan kao u Italiji ili Španjolskoj. Pa ipak, kod nas se dnevno od korone umire više negoli se ginulo u Domovinskom ratu, a na to su svi ravnodušni, jer na Balkanu život nikad nije puno vrijedio. Do sada smo već zbog korone izgubili više ljudi nego što je branitelja poginulo u sve četiri godine rata, a do konca 2022. izgubit ćemo više ljudi nego što je branitelja i civila poginulo 1991. – 1995.godine.

Napominjem, ne samo izravno umrlih od korone nego i svih onih koji su, nažalost, umrli jer im nije mogla biti pružena adekvatna zdravstvena zaštita jer su bolnice pretrpane koronabolesnicima. Hrvatska je u krizi, ovo nije reality show.

I na sve to imate idiote koji su 27. prosinca razvalili punkt za testiranje na koronu u zagrebačkoj Dubravi i pišu okolo parole “Beroš krepaj”. Ti idioti misle da ćemo se pandemije riješiti tako da razvalimo sve zdravstvo i zatučemo ministra?

Nedavno ste slijedom inicijative 10 EU zemalja, među kojima je i Hrvatska, rekli kako ste zagovornik nuklearne energije, koja bi mogla pomoći Europi u borbi za zaustavljanje klimatskih promjena i smanjenje ovisnosti o uvozu energije. Kolike su šanse da sredinom siječnja i nuklearke budu uvrštene u katalog izvora tzv. zelene energije, čemu se najviše protive Njemačka i Austrija, a Francuska predvodi one za?

– Kao član Znanstveno-tehničkog odbora EURATOM-a (Europske zajednica za atomsku energiju), tijela koje Europskoj komisiji predlaže nuklearnu politiku EU-a, među zagovornicima sam da u Green Dealu EU-a eksplicite treba stajati da je nuklearna energija Carbon-Free. Vrlo je licemjerno od Njemačke gasiti nuklearke, koje su po standardima sigurnosti desetke godina ispred ostatka svijeta, jer su navodno nepouzdane, a pojačavati proizvodnju energije iz ugljena i plina. To je populističko ponašanje. Isto vrijedi i za Austriju ili Italiju. Ako im se toliko gadi nuklearna energija, zašto ju onda uvoze iz nuklearki drugih zemalja EU-a – iz Bugarske, Mađarske ili Francuske?

Posve je sigurno da se čovječanstvo neće izvući iz gliba emisija CO2 bez nuklearne energije. Sami obnovljivi izvori to ne mogu, posebno ne u kratkom roku. Svjetske energetske bilance govore da je još uvijek više od polovine energije proizvedeno iz fosilnih goriva, da nuklearna energija na svjetskoj razini čini 10-ak posto, a da su obnovljivi izvori zanemarivi, ni polovinu proizvodnje nuklearne energije.

Čekaju nas velika ulaganja u obnovljive izvore, ali i u nuklearnu energiju i fuziju, u tome je budućnost. Za nekih 10 ili 15 godina Njemačka i slični mogu “doći k sebi” i odlučiti se za gradnju nove generacije nuklearki, efikasnijih i sigurnijih, kao što to sada rade UK ili Poljska, ali im to više neće imati tko ni dizajnirati niti njima upravljati jer će izgubiti stečeno znanje. Veliki problem u EU-u je očuvanje tehnološkog znanja, posebno u području nuklearne energije. A tu je Hrvatska na rubu litice.