Početkom listopada obilježeno je 25 godina od proglašenja kardinala Alojzija Stepinca blaženikom. U Mariji Bistrici je Stepinac beatificiran 3. listopada 1998., betifikacija i znači da ga mjesna Katolička crkva može slaviti i štovati, a kad bude proglašen svetim slavit će ga crkva cijelog svijeta.
Hrvatski crkveni oci obilježili su godišnjicu kanonizacije, a misno slavlje u Mariji Bistrici predvodio je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. Katolici u Hrvatskoj godinama priželjkuju i proglašenje svetim ovoga blaženika zbog svojih zasluga iz Drugog svjetskog rata i poraća te pomagao svim žrtvama rata
Brojna su svjedočanstva da je kardinal Stepinac preminuo od posljedica trovanja od strane komunističkih vlasti, o čemu je najiscrpnije pisao mons. Jure Batelja, katolički svećenik i teolog, promicatelj postupka za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca.
“Na temelju svjedočanstava i očitovanja bolesti još za vrijeme izdržavanja kazne u Lepoglavi može se pretpostaviti da je kardinal Stepinac bio diskretno izložen radioaktivnom zračenju, ali i sustavnom trovanju. Dokazi za to su izravni (postmortalni toksikološki nalaz iz uzoraka kostiju) te indirektni (mijeloproliferativna maligna bolest na koju radioaktivno zračenje ima jak utjecaj),” piše mons. Batelja.
Da je kardinal Stepinac trovan uzkazuju činjenice da je u njegovim je kostima pronađena 23 puta veća koncentracija olova, 22 puta veća koncentracija kroma, 19 puta veća koncentracija antimona (Sb), 13 puta viša koncentracija kadmija i četiri puta povećana koncentracija arsena.
Pilsel se ne slaže s činjenicama
No, unatič toksikološkim nalazima i iskazima svjedoka još uvijek su glasni oni koji su u sukobu s činjenicama . Tako je publicist Drago Pilsel na portalu Velikeprice.com, za kojega pišu regionalni autori iz Hrvatske, Slovenije, BiH, Srbije i Crne Gore, izrazio neslaganje s činjenicom da je Stepinac trovan.
Nakladnik portala Velike priče registriran u Ljubljani, uredništvo je u Beogardu, a glavni urednik je Veljko Lalić, koji je uz to glavni urednik i vlasnik “Nedeljnika“, izdavač srpskog izdanja The New York Timesa i Le Monde diplomatique.
U tekstu “Bilo bi vrijeme da Hrvati prestanu lagati o razlozima smrti Alojzija Stepinca” Drago Pilsel piše da “nije istina da je trovan i zračen. Umro je od bolesti zvane polycythaemia vera rubra (tumorno umnožavanje crvenih krvnih tjelešaca)”.
“U Mariji Bistrici je Stepinac i beatificiran 3. listopada 1998. Beatifikacija znači da ga mjesna Katolička crkva može slaviti, posvećivati mu crkve i slično, ali svjetske relevantnosti blaženik još nema jer se to događa kanonizacijom, dakle, uzdizanjem blaženika na rang sveca, a što znamo, papa Franjo je u slučaju Stepinca odgodio do daljnjeg (i o tom ćemo složenom procesu uskoro ovdje pisati).
Dekret o mučeništvu kardinala Stepinca
Nažalost, na Kutlešinom portalu (portalu nadbiskupije) objavljuju se i neistine o Stepincu. U prvom nastavku serije članaka u povodu navedene godišnjice donosi se hrvatski prijevod Dekreta o mučeništvu sluge Božjega Alojzija Stepinca kojeg je priredio pročelnik Tiskovnog ureda nadbiskupije i vicepostulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Tomislav Hačko”, napisao je između ostalog i opisao što on tvrdi o navodima kako su komunističke vlasti uzrokovale smrt Stepinca:
“Postulator Stepinčeve kauze dr. Juraj Batelja i cijela gomilica katoličkih propagandista tvrde da je ‘Stepinac ubijen’, trovan i zračen, ali teško obmanjuju najprije hrvatske katolike, a zatim cijeli svijet.
O tomu sam već za zagrebački tjednik Nacional pisao, ali vrijedi, zbog manipulacija na portalu nadbiskupa Kutleše donijeti nekoliko nepobitnih činjenica. Stepinac je u KPD-u Lepoglava stigao 19. oktobra 1946. (u 17 sati), u pratnji Josipa Manolića, a iz zatvora je izišao 5. decembra 1951. (u 13:30 sati).
Manolić ga je otpratio do Krašića, rodnoga mjesta nadbiskupa, gdje će Stepinac biti u kućnom pritvoru, u tamošnjoj župi i crkvi, odslužujući ostatak kazne, sve do smrti 10. februara 1960”, piše Pilsel i dodaje:
“Iako to zna svaki laik, svejedno sam pitao neke poznate radiologe i druge liječnike što bi se dogodilo da je, kako tvrde crkveni predstavnici poput Batelje, Hačka i drugih ‘Stepinac bio izložen, i to nepobitnim dokazima, rendgenskim zrakama kroz više od četiri mjeseca’ (Milan Simčić u jednoj propovijedi 10. februara 1985. u Ludwigshafenu. Vidi „Stepinac: mučenik vjere”, Hrvatska revija, br. 2, sv. 35, juni 1985., str. 357).
Odgovor radiologa i drugih liječnika je kategoričan: ostali bi tragovi na koži, kosi i drugim organima. Toga naprosto nije bilo! I, ovo je ključno, nitko nikada nije vidio aparat za rendgene u sobi do Stepinca, niti igdje u njegovoj blizini. A to bi bilo i neizvedivo: s jedne strane je Stepinac imao susjeda policijskog čuvara, a s druge strane je bila soba u kojoj je služio mise, a tamo su s njim uvijek bili svećenici (Bartol Ganza, Stjepan Pavunić, Nikola Borić, Stjepan Gabrić i Jerko Mihaljević): nitko nikada nije ništa vidio, ni primijetio ni svjedočio.
Rezimirajmo: teze o zračenju su ordinarne laži.
I teze o trovanju se lako demantiraju. Učinio je to Stepinčev čuvar u Lepoglavi pokojni Dane Mirić, isto ovdje potpisanom novinaru, ali i u knjizi koju je objavio čuveni Slavko Goldstein: “Stepinac u Lepoglavi”, Novi liber, Zagreb, 2011.”, zaključuje Drago Pilsel.
M.M: /Foto: pxll
