DRUGAČIJA PRIČA IZ MADRIDA: “Bilo je vrlo teško biti kći Ante Pavelića”

Pablo de Llano, novinar madridskog lista El Pais, godinama je održavao kontakt s Višnjom Pavelić, kćeri ustaškog poglavnika Ante Pavelića, koja je živjela u glavnom gradu Španjolske.

U tjednom dodatku tog lista napisao je priču u kojoj je sumirao svoje utiske nakon druženja s njom i objavio dosad nepoznate fotografija koje mu je ustupila Višnja Pavelić.

“Kći genocida”, kako ju naziva Pablo de Llano, “živjela je sama u stanu u Madridu koji je uvijek bio mrak. Roletne su bile u dnevnoj sobi na pola spuštene, a zavjese zatvorene. Starica je provodila iz dana u dan zatvoreno – godinama, desetljećima, pola stoljeća – manijakalno radeći u očevoj arhivi, gomilanoj u sobi punoj kula razrušenih mapa.

Tišina je poremetila tek popodne, kad je sjela odmoriti se na sofi i s gramofona slušati Verdijeve opere ili glas svog omiljenog baritona, Gina Bechija.

Višnja Pavelić, koja je umrla 2015. godine, bila je najdraža kći Ante Pavelića, ustaškog diktatora kojeg je ugostio Franco. Pavelić je u glavnom gradu Španjolske umro 1959., pod njegovim režimom i pokroviteljstvom nacističke Njemačke bio je ozakonjen progon Srba, Židova. Roma, komunista i svih drugih protivnika njegovog režima.

Njegova je država organizirale je logore smrti i ubila oko 300 000 civila, prema statistikama američkog Muzeja holokausta. “Bio je to monstruozan režim i bio je njegov vođa. Za mene je on na istoj razini kao Hitler“, kaže Hrvoje Klasić, povjesničar sa Sveučilišta u Zagrebu

Pavelić je posljednje dvije godine života proveo kao miran starac, šetajući Madridom. Na jednoj od do sada neobjavljenih fotografija koje je njegova kćer dala El Paísu vidimo ga na Puerta del Sol, trezvenog, sa šeširom i dugim crnim kaputom. Lice mu je postalo vrlo staro, mišići na licu su mu olabavljeni i izgleda bezopasno; ne hladno, strogog pogleda kao na fotografijama iz četrdesetih. Također, pustio je brkove, ali ipak je zadržao svoje karakteristične osobine.

Pavelić u Madridu u šetnji Puerta del Sol / Arhiv Višnja Pavelić

Kada je umro, u dobi od 70 godina, novinska je agencija kratko izvijestila da je pokopan u Madridu na groblju San Isidro “tijekom pogrebne ceremonije u najstrožoj privatnosti” dodavši: “Dr. Ante Pavelić bio je šef Hrvatske Države tijekom Drugog svjetskog rata “. List Abc je stavio osmrtnicu na kraj stranice, ispod odjeljka u kojoj su objavljene vijesti o vjenčanju i prijedlozi za neke igre za djecu.

Pavelićeva kći Višnja bila je ozbiljna, ali ljubazna žena, obrazovana i uvijek se pristojno ophodila. Primila me je nekoliko puta u svom domu posljednjim godinama života. Izgledalo je da voli društvo i pričati priče o svom ocu, iako nije željela da se išta od toga objavi prije njene smrti. Kad bi razgovori završili, rekao bih joj zbogom a ona bi me ispratila do vrata i kazala mi na španjolskom, s jakim slavenskim naglaskom i riječima naučenim u Argentini iz prve faze izgnanstva:

“Sve možete, ali ništa prije moje smrti ništa. Ništa.”

Bila je opsjednuta diskrecijom. Sa pažnjom je čuvala grob svog oca. “Došla bi i provela popodne sjedeći na njemu i čuvajući ga“, sjećala se Almudena Moreno, direktorica groblja San Isidro. Bojeći se da će Srbi oskrnaviti grob, na njega je stavili veoma težak nadgrobni spomenik i zamolila radnike da ne govore posjetiteljima gdje se nalazi.

“Bojala se je jako“, kaže Moreno. Rekao sam joj:” Ne brini, neće doći u Španjolsku da te traže.”

Svoj je strah prenijela na potomke i povela postupak pred Ministarstvom pravosuđa zabranjujući da u budućnosti posmrtni ostaci njenog oca smiju biti ekshumirani.

Višnja Pavelić umrla je na Božić 2015. u 92. godini života. Kremirana je, a pepeo je pohranjen na groblju San Isidro uz  oca, majku i brata, gdje se nalazi i danas.

Pavelić je sa suprugom i dvoje djece živio u Madridu dvije godine, od vremena kad su stigli 1957. do smrti. Višnja je voljela fotografiju i voljela se fotografirati na njenim izletima. U jednom od njih pozira u Santa Poli, na obali Sredozemlja. Visnja se opušteno smiješi. Velimir, njen brat, ima formalan izraz. Maria, njena majka, nosi sunčane naočale, a lice joj izgleda pomalo ugođeno Njen je suprug pod obodom šešira, pojavljuje se tvrd izgled prošlosti.

Godine 1959. je nastala jedna fotografija na kojoj se vide kako sjede u hladu borova, a njihov Volkswagen Buba parkiran je kraj ceste. Višnja se sa sigurnošću ne sjeća kamo su išli ali misli da bi to moglo biti tijekom posljednjeg izleta koji su napravili s ocem 1959. godine, posjeti tada otvorenoj Dolini palih. Pavelić, sa šeširom od kojeg se ne odvaja, izgleda slabo, oborenih ramena i s pogledom u daljinu. Sjetite se don Vita Corleonea u Kumu, bez krvi, prije nego što je umro.

Izmišljeni sicilijanski mafijaš i hrvatski tiranin umrli su kao starci od posljedica atentata. Corleone je upucan dok je kupovao naranče na štandu u New Yorku.

Dvije godine prije smrti Pavelić je pogođen s nekoliko metaka kada je 1957. stigao u svoju kuću na periferiji Buenos Airesa.

“Ušao je na nogama i rekao Pogodili su me“, prisjetila se njegova kći. Nije poznato tko je pokušao atentat. Nagađa se da su to bili agenti koje je poslao Tito, diktator komunističke Jugoslavije. Višnja je to negirala.

“Srbi su tražili njegovo izručenje, htjeli su ga živog”, i tvrdila da su to uradili njegovi sunarodnjaci koji su preuzeli kontrolu nad hrvatskom emigracijom.

Po završetku rata, 1945. godine, Pavelić je pobjegao u Italiju, gdje se sakrio u jezuitskom samostanu.

“Nitko nikada nije znao. Samo mi!”, rekla je. Tri godine kasnije, 1948. godine, pod lažnim imenom Antonio Serdar krenuo je u Genovu pa za Argentinu slijedeći tajnu rutu ,poznatu pod nazivom Ratline ( Štakorski kanal) kojom su mnogi otišli u Latinsku Ameriku. Obitelj Pavelić nastanila se u Buenos Airesu uz dozvolu Peronove vlade i provela tamo jedno desetljeće. Pavelić je pokrenuo građevinsku firmu. Imao je i tkalački stan i farmu.

“Kokoši”, rekla mi je Višnja.  „Ja bih ujutro skupljala jaja.”

Skromnost obitelji u suprotnosti je se sumnjama da je Pavelić iz Hrvatske pobjegao s bogatstvom ukradenim od njegovih žrtava i njegove države. U knjizi Hrvatska pod Ante Pavelić (2014), povjesničar Robert B. McCormick ističe da je Pavelić tijekom rata uspio preusmjeriti milijune u Švicarsku i spominje izvještaj CIA-e prema kojem je u završnim fazama sukoba, vidjevši kako se njegov zaštitnik Hitler propada, u Austriju sklonio 12 kutija punih zlata i dragulja

U našim prvim susretima Višnja se često se dizala sa sofe da bi tražila dokumente kojima je pokušala pokazati da njen otac nije bio loš čovjek. Izgubila bi se u hodniku kuće, ušla u svoj ured i tada bih začuo šuškanje papira. Nakon dvije ili tri godine, oboljela je od osteoporoze i bila manje pokretna,  hodnikom je hodala sporo, hod je bio praćen glasnim zveckanjem, ali žena je bila otpornija od osteoporoze. Posegnula bi za dosjeima, vratila se s njima i ponovila isto kao i uvijek.

„Sve je to laž. Sve što kažu o mom ocu je laž. Sve, svašta.“

“Jasenovac je pretjerivanje”, rekla mi je Višnja. „Bio je to radni logor i bilo je siromaštva, ali imali su liječnike, vlastite vođe, sve što su htjeli. To nije Auschwitz, razumiješ? Svi su bili živi i mirni.“

Tijekom razgovora sjedila bi na kauču u dnevnoj sobi ispod portreta drvenog ugljena svog oca, namočen, mršav, u bijeloj maršalskoj odori.

“Ne mislite da je on kriv za nešto?”

“Nikako!”

U toj gospođi s naočalama i bijelom kosom, sitnom poput ptice, tuklo je srce puno mržnju prema Srbima:

“Oni su stvoreni zločinci. Nema Srbina koji nije zločinac. Nisu učinili ništa drugo nego ubijali! Ništa više. Ubijanje je njima genetska stvar”

Od vremena Buenos Airesa, Višnja je postala osoba očevog povjerenja. Nakon napada Pavelić je potajno organizirao  odlazak u Španjolsku. Iz Madrida mu je hrvatski svećenik rekao da je španjolski premijer Fernando María Castiella

dao zeleno svjetlo za Pavelićev dolazak s jednim uvjetom: “Pitajte ih samo za jednu stvar, oče: diskrecija.”

U Madridu su unajmili stan. Svakodnevno je izlazila s ocem u šetnje parkom. Organizirala je svoje poslove i kontakte s dijasporom. Na posljednjoj snimljenoj fotografiji Pavelić sjedi, odsutnih očiju i ruke koja nježno odmara na sljepoočnici. Kći, u crnini, zuri u kameru, ukočena poput kremena.

Kad je umro, Marija, Višnja i Velimir ostali su sami. Godine 1961. uselili su se u stan u kojem će provesti ostatak svog života. Maríja, majka, kuhala je, šivala i brinula se o kući. Umrla je 1984.

Velimir je svirao violinu i provodio sate čitajući knjige o filozofiji i političkoj povijesti, pišući aforizme i paleći cigarete jednu za drugom. Umro je od raka pluća 1998. godine

Kuća je bila u području Concha Espina, u blizini stadiona Santiago Bernabéu. Višnja se prisjetila kako se vikendom moglo čuti slavlje nakon golova Real Madrida ali nikad nije bila toliko znatiželjna da prođe tih desetak minuta do stadiona i pogleda neki gol Di Stéfana, Amancija ili Butragueña.

Posljednji put kada sam je vidio teško se kretala. Jedva da je s nekim osobno komunicirala, osim s damom koja joj je čistila stan i nećakinjom koja je živjela u Ontinyentu u Valenciji, a ponekad ju je posjećivala. Njena nećaka nije htjela sudjelovati u ovoj priči.

Kada sam bio u posljednjoj posjeti, Višnja mi je rekla da je hrvatski istražitelj uzeo iz njenog doma tri kovčega puna dokumentacije o Paveliću kako bi ih pohranili negdje u Hrvatskoj.

”Zašto ih pohraniti?”, pitao sam. “Tako da je sve sigurno”, odgovorila je. „Pod zemljom će sve biti sigurno, sigurno.“

Zatim mi je predala posljednju fotografiju svog oca.

Tijelo njenog oca u njemačkoj bolnici u Madridu, ležalo je na krevetu s buketom cvijeća na nogama. Ukočenost smrti obilježena je na čeljusti, na obrazima, na nosu i obrvama. Iznad uzglavlja je bilo raspelo, a na bočnim stranama dvije upaljene svijeće. Kroz prozor, s razmaknutim zavjesama, ulazi zimska svjetlost koja osvjetljava njegov odar.

“Bilo je vrlo teško biti kći ovog čovjeka”, rekla je Višnja Pavelić. „Vrlo teško.“

Pablo de Llano,  El Pais/ Foto: privatni arhiv