Radi javnog interesa i povijesne istine prvorazredan je zadatak skinuti prašinu s kapitalnog povijesnog djela dr. Narcise Lengel-Krizman “Spašavanje djece” kako bi se tim činom skinula paučina s očiju onima koji frenetično plješću manipulacijama i lažima.
PIŠE: Kazimir Mikašek
Mons. Juraj Batelja, najplodonosniji istraživač života i djela blaženog Alojzija Stepinca i postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, ove je godine dramatično zavapio s propovjedaonice na Belafuzi kraj Zadru o blagdanu Velike Gospe, podsjetivši nas kako je Stepinac u strahotama Drugog svjetskog rata grmio:
„Tko dira čovjeka, tko progoni čovjeka, tko ubije čovjeka, dira zjenicu Božjega oka.”
U borbi za život, Katolička Crkva predvođena nadbiskupom Alojzijem Stepincem pridonijela je spašavanju više od 28 000 ratne siročadi, stotina, tisuća prognanika i stradalnika, a iz talijanskog zatočeništva vraćene su svojim kućama tisuće nasilno odvedenih Hrvata i pripadnika drugih naroda.
A danas se pokušava ponavljanjem laži oživjeti komunističku propagandu protiv Katoličke Crkve, protiv blaženog Alojzija Stepinca, protiv junačkih djela što ih je u Drugom svjetskom ratu izveo Caritas Zagrebačke nadbiskupije“ upozorio je mons. Batelja i nastavio:
“Izmasakrirani dnevnik Dijane Budisavljević u istoimenom filmu trebao bi ove jeseni postati obrazac po kojem bi djeca u hrvatskim školama učila nakaradnu, necjelovitu istinu o povijesnim činjenicama.
Dr. Narcisa Lengel Krizman, komunistička povjesničarka, u svojoj knjizi ‘Spašavanje djece’, izrekla je pokajanje što je u svojoj knjizi prenaglasila ulogu Komunističke partije u spašavanju djece i neke događaje interpretirala jednostrano. Kako je važno čuti njezin zahtjev za revidiranjem komunistički tumačene povijesti.
Komunistički sljedbenici onemogućili su tiskanje njene knjige, kao što su onemogućili i objavljivanje Dnevnika Dijane Budisavljević sve do uspostave samostalne Republike Hrvatske, a danas ga zlorabe” poručio je mons. Juraj Batelja, istaknuvši da je dr. Lengel Krizman preminula prije 14 godina, a njena kapitalna povijesna knjiga kao kruna znanstvene karijere , nažalost, do danas, još nije ugledala svjetlo dana.
Dana Budisavljević, redateljica filma „Dnevnik Diane Budisavljević“, u svom je filmu prikazala Dianu Budisavljević kao super humanitarku koja je usred zločinačkog režima NDH uspjela spasiti više od 10 000 djece i ratne siročadi otrgnuvši ih iz zagrljaja „ustaških logora smrti“ i to, kako se insinuira, uz pomoć neidentificiranog djela „građanskog društva“ sa sugestijom da se valjda radi o pokretu komunističkog otpora unutar same NDH! I toga je bilo, ali to je samo dio priče.
Zapravo je najveće umjetničko dostignuće u filmu „Dnevnik Diane Budisavljević“ bilo stvoriti privid i iluziju da se tijekom spašavanje Kozaračke i druge siročadi u strahotama Drugog svjetskog rata dogodilo ono što se nije dogodilo, kako bi se prikrila istina, te kako bi se zanemarila stvarna i velika uloga kardinala Alojzija Stepinca i Zagrebačkog Caritasa bez čije pomoći organizacija spašavanja desetina tisuća ratne siročadi ne bi bila moguća.
Da je taj zamagljeni cilj postignut, zahvaljujući smišljenom agitpropu ideologa i regionalnih financijera filma „Dnevnik Diane Budisavljević“, a ima ih „od Vardara pa do Triglava“, kojima je, čini se, jedini motiv bio spriječiti bilo kakvu rehabilitaciju „ustaškog vikara Alojzija Stepinca“ i pojedinih državnih institucija tadašnje NDH, govori nam frenetični aplauz u trajanju od 8 minuta nakon prikazivanja filma Dane Budisavljević u Pulskoj areni.
Osim činjenice da je u vrijeme zločinačke NDH spašeno, a ne pobijeno više desetaka tisuća ratne siročadi kako to tvrdi velikosrpska propaganda, gotovo sve drugo u filmu „Dnevnik Diane Budisavljević“ je upitno i klasična percepcijska obmana.
Beogradska promocija filma Dane Budisavljević nije ni približno prošla tako uspješno kao pulska, a glavne kritičke primjedbe velikosrpskih gremija svode se na to da u filmu „nije dovoljno ocrnjen“ kardinal Alojzije Stepinac.
U tom kontekstu velikosrpska propaganda je iz rukava odmah izvadila svog asa Lordana Zafranovića koji je promptno dobio 250 000 eura kao akontaciju za snimanje njegovog filma istine o Kozaračkoj siročadi. Čini se da Beograd nikada neće dozvoliti da o toj tužnoj epopeji na svjetlo dana izađe barem tračak istine, nego će i nadalje nastaviti s monstruoznom propagandom koristeći nesretnu djecu kao najranjiviju skupinu s ciljem da blaženi Alojzije Stepinac nikada ne bude proglašen svetim, s ciljem da na obrazu hrvatskog naroda vječno živi stigma naslijeđene genocidnosti.
Zbog toga se mons. Juraj Batelja s pravom, vizionarski zapitao u svojoj propovjedi u Krašiću 2019. godine: „Što bi bila mogla učiniti Diana Budisavljević bez pomoći nadbiskupa Stepinca i Caritasa Zagrebačke nadbiskupije?“
Dodao je kako je kardinal Stepinac imao krucijalnu ulogu u spašavanju ratne siročadi još u svibnju, a ne samo u prosincu 1942., kako navodi redateljica filma, jer su u prosincu te godine, baš na poticaj nadbiskupa Stepinca brojna djeca bila razmještena po katoličkim obiteljima.
S propovjedaonice mons. Juraj Batelja zavapio postavljajući retorička pitanja institucijama Republike Hrvatske i svim znanim i neznanim povjesničarima i istraživačima:
„Zašto se u hrvatskoj javnosti prešućuje i potire istina, a za krivotvorinu dobivaju Zlatne arene? Zašto se državnim novcem zločine komunizma transformira u lažni humanizam? Kako se za prvonagrađeni film u Puli „Dnevnik Diane Budisavljević“, koji je zapravo ideološki izmasakrirao izvornik može reći da je on potencijalno remek-djelo hrvatske kinematografije?“
„To više što prešućuje istinu o spašavanju ratne siročadi i Stepinčevu odlučnu ulogu u njoj te unosi u javnost smutnju i sumnju u povijesne činjenice. Od protagonista napraviše statista! Zbog toga taj film ne zaslužuje antologijsku vrijednost ni u hrvatskoj, ni u svjetskoj kinematografiji“, zaključio je mons. Batelja.
Kada mons. Juraj Batelja, pojedini hrvatski povjesničari, ili ja kao novinar istraživač pokušamo progovoriti krikom istine, bez ikakve sumnje bit ćemo proglašeni „ustaškim revizionistima“ i bit ćemo stavljeni na ideološke liste SNV-a za odstrjel!?
Ali kada o povijesnoj istini sa znanstvenog stajališta progovori povjesničarka Narcisa Lengel Krizman, kao ugledna povjesničarka lijeve, komunističke i projugoslavenske provenijencije, u svom kapitalnom, još uvijek neobjavljenom djelu „Spašavanje djece“, tada stvar postaje puno ozbiljnija pa se promptno mobiliziraju brojne povjesničarske snage ne bi li njeno povijesno istraživanje kao kruna njene znanstvene karijere ostalo negdje u zapećku pod debelim slojem prašine i paučine.
Radi javnog interesa i povijesne istine prvorazredan je zadatak skinuti prašinu s kapitalnog povijesnog djela „Spašavanje djece“ dr. Narcise Lengel-Krizman, kako bi se tim činom skinula paučina s očiju onima koji frenetično plješću manipulacijama i lažima da konačno svi zajedno na tragu pomirenja progledamo dioptrijom istine.
U tom kontekstu možemo se iskreno nadati da će institucije Republike Hrvatske i materijalno pomoći sudjelovati barem približno onoliko koliko su sudjelovale u financiranju filma „Dnevnik Diane Budisavljević“, „15 minuta masakra u Dvoru na Uni“ ili sličnim uradcima?
Bilo bi izrazito štetno za bilo koju vladajuću nomenklaturu u Republici Hrvatskoj da filmovi koji beskrupulozno manipuliraju s dječjim sudbinama i sudbinama najranjivijih skupina kroz kurikul školskog obrazovanja nekoj novoj hrvatskoj djeci na pladnju serviraju obmane ili necjelovite istine.
Istražujući tu temu u potrazi za istinom koja konačno oslobađa pale su mi na pamet dvije znakovite crtice. Branko Lustig, oskarovac, producent filma „Schindlerova lista“ i jedan od Židova koji je preživio logor Auschwitz, na komemoraciji u Jasenovcu 2015. bio je izviždan, vjerojatno zbog činjenice što se pojavio u ulozi izaslanika „omražene“ predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.
Novinari su ga nakon komemoracije pitali zašto ne snimi film o Jasenovcu po uzoru na „Schindlerovu listu“. Odgovorio je kratko: „Ne mogu snimiti film o Jasenovcu dok se ne dozna potpuna istina o tom logoru“!
Još je znakovitija crtica o traganju za istinom u kontekstu pokolja u Katynskoj šumi. Naime nacistička Njemačka je bila optužena za monstruozni zločin u Katynskoj šumi gdje je pogubljeno više od 22 000 poljskih časnika i uglednih građana Poljske.
Sovjeti su čak išli tako daleko da su masakr u Katynskoj šumi dodali na listu nacističkih zločina kojima se sudilo u Nürnbergu. Njemačkoj državi bilo je potrebno punih 50 godina da taj zločin skinu sa svog lica konačnim priznanjem Mihaila Gorbačova 1990. godine da su pokolj u Katynskoj šumi izvršili Sovjeti.
Nije li to primjer kako se svaka država treba boriti za povijesne istine?
U povijesnom djelu Narcise Lengel Krizman „Spašavanje djece“ nema znanstvenih nepoznanica, nema ništa lažnog i ta knjiga po Lustigovim kriterijima istine apsolutno zaslužuje dostojnu objavu, ali i dokumentarni film.
Jer ako može „Dnevnik Diane Budisavljević“ prepun propagandističkih suspekcija, zašto ne bi mogao dokumentarac „Spašavanje djece“ kao dokumentarni film o životu i djelu povjesničarke Narcise Lengel Krizman? Ako može Diana u kurikul, zašto radi cjelovite istine ne bi mogla Narcisa?
U nastavku ovog feljtona pod naslovom „Drugo lice istine“ bavit ćemo se isključivo povijesnim svjedočanstvima i citatima iz autentične, znanstveno utemeljene knjige „Spašavanje djece“ dr. Narcise Lengel Krizman s iskrenom nadom da se uglednu povjesničarku lijeve provenijencije neće nitko usuditi optužiti za povijesni revizionizam.
Naprotiv, dokazat ćemo da je upravo njen monumentalni znanstveni opus doživio brutalnu reviziju samom činjenicom zataškavanja i prešućivanja kao da njen rad ne postoji
Kazimir Mikašek-Kazo
TKO JE BILA DR. NARCISA LENGEL-KRIZMAN (1934.-2008.)
Dr. sc. Narcisa Lengel-Krizman rođena je 1934. u Zagrebu (otac Vinko i majka Marija, rođena Vrabec) gdje je završila osnovnu školu, gimnaziju (1953.) i Filozofski fakultet, Odsjek za povijest (1960.), na kojem je 1979. i doktorirala na temu Zagreb u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji.
Od 1969. živjela je u braku s prof. dr. Bogdanom Krizmanom, jednim od naših najplodnijih istraživača i povjesničara razdoblja NDH.
Dr. Lengel- Krizman je od 1962. pa sve do umirovljenja 1991. godine bila trajno zaposlena u današnjem Hrvatskom institutu za povijest (ondašnjem Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, odnosno Institutu za suvremenu povijest), djelatno sudjelujući u organizaciji znanstvenog rada u Institutu.
U Institutu je od početka radila na hrvatskoj, posebice zagrebačkoj povijesti tijekom Drugog svjetskog rata. Rezultat te njezine znanstveno-istraživačke angažiranosti su objavljene knjige i mnogobrojni radovi i prilozi.
I dok je knjiga o genocidu nad Romima u NDH objavljena, na žalost njezina monografija o sudbini djece u logorima NDH, pod naslovom Spašavanje djece (oko 1500 stranica teksta), koju je s neizmjernim trudom, strpljivošću i znanstveno-istraživačkom upornošću nekoliko godina radila, donoseći nove vrlo vrijedne spoznaje za više od 12.000 djece, i koju je s ponosom isticala kao svojevrsnu krunu svojega rada, još nije ugledala svjetlo dana.
Ovaj njezin rukopis čuva se u Spomen području Jasenovac.
Kako sam od početka do kraja pratio rad kolegice Narcise na ovoj monografiji i bio jedan od recenzenata završnog teksta, želio bih reći da je u ovoj monografiji dr. sc. Narcisa Lengel-Krizman nakon višegodišnjih istraživanja, na osnovi sve dosad poznate izvorne građe i literature, prvi put na jednome mjestu znanstveno i dokumentirano monografski obradila stradanje i posebice spašavanje djece iz logora na području NDH.
Autorica s jedne strane utvrđuje i predočava istinu o teroru i logorima ustaškoga režima, u kojima su u velikom broju stradavala i najmanja djeca, a s druge strane, predočava podatke o spašavanju djece iz logora. Spašavanje djece iz logora NDH često je puta bilo prikazivano na netočan, a ponekad i zlonamjeran način, štoviše i ta djelatnost ponekad je proglašavana zločinom.
Iz istraživanja dr. sc. Narcise Lengel-Krizman proizlazi kako je akcija spašavanja djece iz logora po svome obimu, broju sudionika i broju spašene djece (više od 10.000) bila zasigurno jedna od najsloženijih i najljudskijih operacija takve vrste tijekom Drugoga svjetskoga rata. Sudionici spašavanja uglavnom su bili Hrvati, od kojih mnoge autorica identificira, a najveći broj spašene djece bio je srpske nacionalnosti, uz manji broj židovske, hrvatske i muslimanske djece.
Nadam se da će ova vrijedna monografija uskoro ipak biti objavljena, što je bila i najveća autoričina želja.
(Dr. Zdravko Dizdar, U spomen na dr. sc. Narcisu Lengel – Krizman; Časopis za suvremenu povijest, br. 2., Zagreb 2009.)
