Zahvaljujući britkom novinaru HRT-a Draganu Nikoliću predsjednik Crne Gore Milo Đukanović prvi put je javno progovorio o otetom hrvatskom školskom jedrenjaku „Jadran“.
Na pitanje novinara zašto su propali pregovori o povratku školskog jedrenjaka Hrvatskoj, a službeni Zagreb smatra ga neupitno hrvatskim vlasništvom, te hoće li ga Crna Gora ikad vratiti, Đukanović je rekao da je to „jedino realno problematično pitanje“ dviju država.
– Imajući u vidu njegovu vrijednost, složit ćemo se, to svakako nije krupan problem koji bi mogao dovesti u pitanje međudržavne odnose. I Crna Gora i Hrvatska smatraju da je neupitno vlasništvo jedne i druge države nad njim, a i jedna i druga pokazuju namjeru da ga zajedno eksploatiramo – istaknuo je.
Na tvrdnju novinara HRT-a da je crnogorski prijedlog o podijeljenom vlasništvu nad brodom sumanuta ideja, jer je brod eksteritorijalno područje i njegovom sredinom ne može ići crta koja odjeljuje hrvatsku i crnogorsku stranu, Đukanović, majstor političke taktike, napravio se nevješt rekavši kako „zaista nije ulazio u takve detalje“.
– Razumjet ćete me, nije to pitanje od nekog mog ni stručnog ni političkog dominantnog interesa. Uvjeren sam da oko tog pitanja možemo doći do dogovora i da to definitivno neće biti pitanje koje će opterećivati budućnost međudržavnih odnosa – rekao je ovaj autoransformirani ratni demagog koji je, valja podsjetiti, na izvanrednoj sjednici predsjedništva i Vlade Crne Gore, 3. listopada 1991. godine Hrvatskoj poručio, citiramo:
“Nametnuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo takve protivnike, kao što su oni, pobjeđivali tokom čitave naše istorije. Samo, ovog puta ćemo ih pobijediti i završiti zajednički život s njima, nadam se za sva vremena”. Ove riječi kazuju kakva je bila Đukanovićeva ne tako davna politička prošlost, kao što ukazuju i na njegovu nesumnjivo odgovornost koja je u toj povijesti sadržana.
Premda se ispričao za agresiju svoje države na Hrvatsku, Konavle i Dubrovnik, Đukanović nikada konkretnim gestama nije izrazio žaljenje za najsramotniji čin u povijesti Crne Gore. Nikad se Hrvatskoj nije odužio ni za političku podršku koju je pružala Podgorici prilikom državnog razlaza sa Beogradom 2006. godine, ali ni za konkretnu hrvatsku pomoću u naoružanju koje je isporučeno u to doba.
I zamjena njemačkih maraka u euro, koje je Crna Gora prihvatila kao nacionalnu valutu, odvijala se preko dubrovačkog aerodroma na koji je zrakoplov Deutsche banka 2002. dopremio palete spakiranih stotine i stotine milijuna eura za crnogorski platni sistem. I u NATO savez je Crna Gora ušla uz hrvatsku podršku.
Đukanović, u svojoj uvjerenosti da je oteti brod crnogorski, a da je pravi fajter i frajer, trebao je konačno otkriti tko je i kada Crnoj Gori poklonio taj jedrenjak. Ali, ništa od takve proklamacije. Đukanović bi kao novokomponirani reformator, liberal i demokrat trebao međunarodnog pravo naučiti na mjestima gdje to obično čine države u sporu – na međunarodnim sudovima i time usput riješiti vlastito neznanje oko statusa školskog broda „Jadran“.
Ali, Đukanović to ne čini, jer nije siguran hoće li međunarodni pravni arbitri prihvatiti crnogorske tvrdnje kako sva vojna imovina, zatečena na teritoriju neke države na dan njenog priznanja – pripada toj državi. Misle da time mogu dobiti „Jadran“, ali znaju da će izgubiti preko dvije milijarde USD koliko je vrijedila imovina Jugoslavenske ratne mornarice, smještena na teritoriju i akvatoriju Republike Hrvatske u trenutka kada je ista proglasila svoju samostalnost.
Jednako tako, Crnogorci i Đukanović nisu sigurni kakav bi bio stav međunarodnih pravnih arbitara po pitanju prava vlasništva nad š/b „Jadran“, jer jako dobro znaju da je školski brod „Jadran“ bio mobilna ploveća učionica koja je pripadala Mornaričko-školskom centru u Splitu. Nakon okončanja remonta u Tivtu 1990. brod je trebao biti vraćen u svoju matičnu luku u Split. Odlaskom na remont u Tivat brod nije ispisan iz Flotne liste u matičnoj luci Split, čime se njegov pravni status nikada nije promijenio.
Mogućim angažiranjem međunarodnih pravnih eksperata postoji mnogo crnogorskih „balastnih voda“ koje bi isplivale na površinu, a što bi bilo vrlo neugodno po crnogorsku stranu i Đukanovića osobno. Tako bi Europska unija i NATO saznali niz, po Crnu Goru, poraznih činjenica.
Na primjer, da je Crna Gora u savezni proračun za vojsku izdvajala tek 1,9 % sredstava, da je prije rata na njenom teritoriju/akvatoriju bilo tek 11 % Flote JRM, a da je poslije rata protupravno prisvojila čak 85 % cjelokupne Flote JRM.
Također, EU i NATO doznali bi kako i pod kojim kondicijama su Crnogorci, uz pomoć JNA i Srbije, došli u posjed ogromnih količina vojne imovine nasilno otete s teritorija Hrvatske. Budući da su Crnogorci znali kako nemaju „čiste papire“ za tu imovinu, istu su prodavali drugim državama po smješno malim cijenama, gotovo po kilogram starog gvožđa. I tako, prodajući tuđu (hrvatsku) imovinu ispod svake razumne cijene keširali su preko 300 milijuna eura.
Međunarodnim pravnim ekspertima neće moći „prodavati štoseve“ tipa podjele vojne imovine nakon što se ista „zatekla na teritoriju“ njihove države nakon rata (kao da im je istu s teritorija Hrvatske „prebacio“ osobno David Copperfield, a oni kao s time nemaju veze!), već će datum sukcesije biti određen u skladu s mišljenjem uglednog francuskog i međunarodnog pravnog eksperta Roberta Badintera, a to će biti 31. prosinca 1990. godine.
To su pravne činjenice o kojima treba ozbiljno razgovarati, a ne, kako to rade oni u Podgorici, navoditi (kvazi)argumente tipa: „mi smo ga prvi vidjeli pa je naš“ jer je, u ljeto 1933. godine, na putu iz brodogradilišta u Hamburgu gdje je sagrađen, prvo pristao u Tivtu.
Da nije smješno – bilo bi žalosno, jer je „Jadran“ prvo pristao u Tivat, među ostalim i zato da se riješi balastnih voda. Čitaj: fekalnih.
M. Marković/Foto: hrt
