Dva hrabra mornara! Prvi brod Hrvatske ratne mornarice 1991.

Brod je jedan od najranijih proizvoda čovjeka i s njim ga veže duboko simboličko značenje, koje seže do samih arhetipova. U bogatom tisućgodišnjem iskustvu življenja s morem žitelji Jadrana, posebice u ratnoj brodogradnji, nalaze mnoge prave kvalitetne odgovore primjerene podneblju, okruženju i izazovima. Stoga, s ponosom možemo govoriti o bogatoj hrvatskoj pomoračkoj i brodograđevnoj tradiciji na Istočnim obalama Jadrana.

Ratni i trgovački brodovi izgrađeni rukom hrvatskih brodograditelja, sudjelovali su ravnopravno s najjačim brodogradilištima Zapada na zahtjevnom tržištu vrhunske brodogradnje. To je samo nastavak vrsnih ostvarenja kroz povijest: razarač Pigaletta (izgrađen u riječkom 3. Maju) bio je najbrži brod u svojoj klasi; na našim su navozima izgrađene najbolje krstarice u I. svjetskom ratu „Helgoland“ i „Navarra“; izgrađen je cijeli niz podmornica, itd.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća Brodosplitova specijalna proizvodnja (ratnih brodova) nije stizala odgovoriti na brojne narudžbe koje su dolazile iz cijeloga svijeta. Brojni su ratni brodovi bazirali u hrvatskim lukama, a onda su 1992. godine završili kao ratni plijen u Crnoj Gori.

Iako Crnogorci na svojim navozima nikada nisu napravili nijedan ratni brod, više od 80 % flote JRM-a nasilno su prisvojili početkom 1992. godine. U nemogućnosti da istu upotrebe pretvorili su je u ruzinavu masu, koju su potom desetljećima rasprodavali diljem svijeta, gotovo po cijeni starog željeza. Ove činjenice svjedoče o njihovoj pomoračkoj i brodograđevnoj tradiciji.

Snagu neke ratne mornarice predstavljaju ljudi i brodovi. Početkom srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku u kolovozu 1991. godine, na hrvatskoj strani bilo je malo i jednih i drugih. Stvari su se počele brzo mijenjati posebice sredinom kolovoza i u rujnu 1991. godine.

U boju za vojarne u rujnu 1991. godine HRM je zarobio veći broj brodova. Zarobljeno je 14 ratnih i pomoćnih brodova u Mornaričko-tehničkom remontnom zavodu (MTRZ) „Velimir Škorpik“ u Šibeniku; 11 ratnih i pomoćnih brodova zarobljeno je u ratnoj luci Kuline (u Šibeniku), a dva broda oštećena su i zarobljena u ratnim djelovanjima.

U brodogradilištima tijekom novogradnje zarobljena su dva broda (RTOP – raketna topovnjača u brodogradilištu Kraljevica, porinuta u more u ožujku 1992.) i desantni brod minopolagač DBM-242 u brodogradilištu Split. Zarobljeno je i više barkasa i plovnih sredstava u vojnim lukama u kojima je bazirala JRM.

Prvi ratni brod koji je oduzet od JRM-a bio je mali desantno jurišni čamac (DJČ) na kojem je po prvi put ponosno podignuta zastava Hrvatske i HRM-a. Ovaj događaj HRM obilježava ubrzo nakon svog osnutka, 12. rujna 1991. godine.

Tadašnji zapovjednik HRM-a admiral Sveto Letica saznao je da je u brodogradilištu Greben u Vela Luci pri kraju remont jednog od DJČ-a te da je isti spreman za plovidbu, a djelatnici brodogradilišta odlagali su njegovu primopredaju. Admiral se nije premišljao niti časa već je odmah poduzeo mjere da se brod ni po koju cijenu ne vraća u flotu JRM-a već je isti trebalo oteti i staviti na skrovito mjesto, na kome ga JRM neće naći.

U to vrijeme na moru je uspostavljena pomorska blokada koju je oglasila JRM i važila je opća zabrana plovidbe za sve brodove. Na srednjodalmatinskom području boravila je Taktička grupa (TG) „Kaštela“ sastava: VPBR, 2 RTOP-a, 2 RČ-a, 2 TČ-a i nekoliko manjih brodova (PČ, DJČ, barkase), a koja je bila apsolutni gospodar situacije.

JRM brodovi imali su radare za motrenje prostora i svatko onaj koji bi pokušao prijeći s otoka na obalu bio je vraćan. Ukoliko bi se oglušio o zapovijedi dolazilo bi do otvaranja vatre s brodova JRM-a. To ponašanje bilo je u skladu s proklamiranom tezom koju je ponavljao admiral JRM-a Mile Kandić da će: „Brodovi JRM-a odgovoriti po pravilu za borbenu upotrebu brodova i oružja…“

DJČ u to vrijeme nije bio neophodan HRM-u jer nije bilo dijela akvatorija gdje bi se taj DJČ mogao angažirati, a da pri tom ne bi bio osmotren od aviona ili brodova JRM-a, te napadnut i potopljen. Zarobljavanje DJČ-a imalo je za cilj pokazati postojanje i ozbiljnost u nakanama HRM-a, te da JRM-u oduzmu jedan brod koji je njoj tada bio potrebniji.

Tih dana brodovi tipa DJČ zaista su bili maksimalno angažirani od strane JRM-a, koja je u njih polagala velike nade. Naime, DJČ su napravljeni prema doktrini koju je proklamirao admiral Branko Mamula, a koja je polazila od postavki da JRM treba steći respektabilne  mogućnosti brzog manevra s kopnenom vojskom na svakom dijelu Jadranskog pomorskog bojišta.

Iako je admiral Mamula bio u mirovini, njegovi učenici i nasljednici nastavili su s provedbom postavki takve doktrine. Sredinom srpnja ovim brodovima izvršen je desant na o. Šoltu iskrcavanjem bataljuna mornaričkog pješaštva i satnije vojne policije, čime je JRM pokazala namjeru da ne dopusti nekažnjeno otimanje topova s obalne topničke bitnice Marinča Rat na o. Šolti od strane ZNG-a, četiri dana prije. Desant naravno nije uspio, topovi su davno prije toga odvezeni u nepoznatom pravcu.

Za zadaću otimanja DJČ-a trebalo je riješiti mnoštvo pitanja. Admiral Letica je kontaktirao direktora velolučkog škvera i uvjerio se u postojanje jednog od DJČ-a, koji je bio u ispravnom stanju i koji bi uskoro trebali preuzeti pripadnici JRM-a. Direktor brodogradilišta stavio se na raspolaganje HRM-u u želji da brod mirno prepusti dragovoljcima HRM-a koji bi ga odveli u nepoznatom pravcu.

Na prijedlog djelatnika Brodospasa izbor je pao na dva pomorca, časnika palube, s Brodospasovog seizmičkog broda „Junak“ (za ispitivanje podmorja i ujedno oceanskog remorkera). Bili su to Ivan Matić i Ante Franičević; mladi ali već iskusni pomorci s dosta godina pomoračkog staža što je jamčilo da će posao obaviti kako treba, iako sami nikada nisu upravljali ratnim brodovima. Obojica su prišli provedbi ove zadaće s rijetkim entuzijazmom koji je primjeren dragovoljcima. Od osobnog naoružanja dobili su za tu prigodu oružje od pripadnika osobnog osiguranja admirala Letice. Bio je to jedan stari kalašnjikov s dva okvira streljiva i puška tzv. „pumperica“.

Dana 14. rujna oko 18.00 sati Matić i Franičević stigli su u Vela luku. Na kapiji brodogradilišta dočekao ih je osobno direktor, koji ih je odveo do broda DJČ-112. Usput ih je upoznao s dvojicom strojara iz brodogradilišta, Draganom Živkovićem i Damirom Zokićem koji su radili na održavanju brodskih  motora, između ostalih i motora od DJČ-112.

Pri razgledavanju broda Matić i Franičević ustanovili su da brod na sebi nema naoružanje, navigacijski radar Decca-1216 bio je izvan funkcije, a nisu radila niti navigacijska svjetla. Nakon letimičnog razgledavanja broda dogovoren je sastanak pomoraca iz HRM-a i strojara iz Grebena na velolučkoj rivi za 19.30 sati. Tu su dogovoreni detalji preuzimanja broda i njegovog odvoženja na sigurno mjesto. Dogovoreno je da će jedan od strojara, bio je to gospodin Županović isploviti također s brodom na ovu zadaću.

Gospodin Franičević nazvao je admirala Leticu i saopćio mu kako namjeravaju s brodom isploviti u 21.30 sati te da će se uputiti prema Omišu, a kako je prije dogovoreno. Vrijeme plovidbe noću izabrano je kao logično rješenje. Po danu nije bilo šanse da se prođe, a po noći bi se moglo vozeći obilaznim rutama, izbjegavajući splitski akvatorij gdje je koncentracija brodova jugomornarice bila najveća.

Isplovljenje je proteklo u redu. Brodom je upravljao Ivan Matić, a Franičević i Živković izašli su na palubu kako bi motrili ima li protivničkih brodova ili nema. Vrijeme je bilo idealno za plovidbu. Vladala je ona klasična rujanska utiha bez daška vjetra. Površina mora bila je kao zrcalo. Noć je, bar u početku, bila bez mjesečine, ali je vidljivost i u tim okolnostima bila dobra. Svjetionici u tom području nisu bili pogašeni, jer su radili u automatskom modu, pa su našim pomorcima bili od pomoći. Na tamnoj pozadini svjetionici su se jasno uočavali i što se tiče orijentacije nije bilo nikakvih problema. Osim toga i Matić i Franičević su nebrojeno puta prošli ovim akvatorijem i znali su ga napamet.

Prošli su otočić Šćedro koji je bio nekako na sredini o. Hvara i išli prema Lovištu. Subočice (bočno) Lovištu primijećeno je da se desni motor previše grije te su morali smanjivati brzinu. Brod je i bio u remontu radi toga motora koji se i dalje nećkao da povuče punom snagom. Brzina je i dalje bila velika. Brod je imao dva glavna dizelska motora tipa MTU koji su s ukupno 640 kW (870 KS) ovaj relativno lagani brod (33 t) lakoćom pogonili brzinom od 30 čvorova. Sada je brzina pala na 20 čv., ali u slučaju nevolje tko će gledati je li se motor grije ili ne grije.

Prošavši Lovište ugledali su prema ulazu u Pločansku luku bljeskove. Prišavši bliže čula se i tutnjava topova. Shvatili su da to jugo mornarica bombardira luku i grad Ploče. Naime, u to vrijeme u Pločama se odigravala  operacija Zelena tabla – Male Bare, kada su snage ZNG-a i MUP-a zauzimali garnizon Ploče i skladište oružja i streljiva Male Bare. Bila je to jedna od najuspjelijih akcija koje je izvela HV tih dana. Koliko je stalo protivniku da obrani to skladište najbolje su svjedočili odbljesci i jeka topničke paljbe koja je dolazila ispred Pločanske luke.

Od rta Sućuraj na Hvaru DJČ je išao oštro prema obali nastojeći čim prije doći u zaklonište obale, a onda će biti daleko lakše voziti sakriven u sjenci obale. Kad su bili na pola puta između Sućurja i obale pojavio se iz Hvarskog kanala neki ratni brod koji je žurio u pomoć svojima ispred Pločanske luke. Prošao je pored DJČ-a po kazivanju posade na oko tri nautičke milje i srećom nije ih primijetio. DJČ se približio obali kod Zaostroga i okrenuo je put Makarske i Omiša. Najgore je prošlo. Sad je trebalo samo nadati se da će desni motor izdržati do kraja. Smanjivanje brzine imalo je povoljan utjecaj na desni motor koji je opet radio u dopuštenim parametrima.

Vozeći u sjeverozapadnom kursu pored gradova Makarske rivijere u jednom trenutku sva svjetla na obali su se pogasila. Na moru je zavladao mrak. Poneko svjetlo se moglo vidjeti na Hvaru i Braču, ali su i ona nekako svjetlila jedva vidljivim sjajem. Bila je to neobična situacija za sve one koji su tuda plovili. Ploviti Neretvanskim i Bračkim kanalom u mirno doba izgleda kao voziti se automobilom po cesti. Sa svih strana je bilo mnoštvo svjetala, koja su na ponekim mjestima bila toliko intenzivna da su ometala plovidbu, a sad odjednom mrak i obala bočno niti 50 metara od broda.

 

Ne poznajući situaciju na kopnu, za koju su, iz onoga što su vidjeli znali da se nešto ozbiljno dešava, ali nisu znali na kojim mjestima je situacija loša. Uskoro su vidjeli obrise pješčane obale kod Omiša. Stigli su u 2.00 sata 15. rujna 1991. Unaprijed je dogovoreno  da pristanu na pokretni most u Omišu te da će nakon toga brod odvući uz Cetinu i vezati ga u kanjonu Cetine gdje će biti skriven od očiju s kopna i zraka.

Manevar pristajanja na most usprkos struji Cetine je uspio. Gospodin Matić se iskazao kao iskusni pomorac. Sigurnom je rukom priveo brod laganom vožnjom do mosta gdje ih je čekao „odbor za doček“. Dočekao ih je osobno admiral Letica i zapovjednik Omiškog MUP-a.

Na mostu je vladala velika živost. Most se rijetko otvarao za pomorski promet pa je trebalo dosta vremena da se obave sve radnje i most otvori i zatvori. U isto vrijeme počeli su iz Ploča pristizati ranjenici na putu za bolnice u Splitu. Za njih je organiziran prijevoz preko rijeke čamcima. Na drugoj obali dočekivala su ih vozila iz Splita i nastavljala s vožnjom do splitskih bolnica. Tom prilikom, pored ranjenih, prevezeno je i tijelo poginulog vozača Jadrantransa iz Ploča (Vrdoljak), koji je bio angažiran na prijevozu oružja i streljiva iz skladišta Male Bare.

Manevar s mostom i skrivanje broda moralo se dovršiti prije svitanja kako bi se sakrila cijela ova akcija te mjesto vezivanja broda ostalo nepoznanica. Brod je prošao most i lagano vozeći uz struju išao naprijed. Mornarica je angažirala jednog ronioca koji je prethodno pregledao mjesto veza i ukazivao na moguće pličine.

Brod je na kraju, oko 5.00 sati 15. rujna 1991., vezan u tzv. vez na neizgrađenu obalu ispred zgrade Dalmacije turista. Na obali su rasle vrbe i druga visoka i razgranata stabla koja su štitila brod od pogleda s kopna i zraka. Posada broda, Posada broda, Franičević, Matić, Živković i Zokić mogli je odahnuti. Učinili su ono što se od njih tražilo i sve je prošlo po planu. Protivnik ih nije vidio niti je mogao procijeniti gdje se brod nalazi na vezu.

Neprijatelj je tih dana imao briga na pretek. Pored već spomenute operacije Zelena tabla  – Male Bare, oko Šibenika ZNG i MUP zauzimali su vojarne jednu za drugom, a u gradu Splitu vojarne su se predavale s kompletnim inventarom. Ogromne količine teškog oružja slijevale su se u ruke HV-a. Zapovjednici JRM-a, i da su htjeli, nisu mogli reagirati na svim urgentnim mjestima nadmoćnijom silom kako su to već navikli i jedino znali. Povodom tih događanja komandant Kninskog korpusa general Ninković izdao je zapovijed o uništenju sveg oružja i sredstava JNA koja su na bilo koji način mogla pasti u ruke HV-a.

Samo što je ustrojen HRM, u kratkom je vremenu poduzeo mnoštvo konkretnih akcija, a jedna od najzvučnijih bila je otimanje ispravnog ratnog broda JRM-u, za koju taj gubitak nije bio presudan. Niti HRM-u taj brod nije odmah mogao biti od koristiti. Međutim, ova akcija je bila zdravo ulaganje za budućnost HRM-a. Brodovi DJČ već su od sredine studenog 1991. godine iskazali svoju vrijednost. Oni su bili ona snaga koja je premošćivala sve zapreke na magistrali i stizali su između obale i otoka, ali i mjesta na obali dovozeći potrebnu pomoć i sredstva.

Tek u rukama hrvatskih mornara mogli su se obistiniti poučci iz doktrine da brodovi tipa DJČ služe kako bi iskazali mogućnost manevra na Jadranskom pomorskom bojištu i učinili snage obrane dovoljno jakim na ugroženim mjestima, kao i prijetili protivniku iskrcavanjem taktičkim i diverzantskim desantom. Relativno malih dimenzija, ali velikog tovarnog prostora (6 tona tereta ili 60 vojnika), vrlo velike brzine, s iskusnim posadama ovi brodovi su se uskoro viđali na svim dijelovima gdje je trebalo nešto prevesti, ojačati, prenijeti i biti tamo gdje brodovi trebaju biti.

Kada je upravo ovaj DJČ, koji je u međuvremenu u HRM-u preimenovan u desantni brod motorni (DBM-103), uplovio u dubrovačku grušku luku sredinom veljače 1992. godine donoseći odjednom daleko veći korisni teret nego skoro cijela flotila Odreda naoružanih brodova, znalo se da je za Dubrovnik sunce slobode blizu. Pored prevezenog tereta i ljudi, ovi brodovi su doprinijeli u još jednom segmentu. Na njima su mladi pripadnici HRM-a stjecali dragocjeno ratno iskustvo, ničim nadoknadivo. Ono što su zapovjednici tih brodova i posade praktično prošli u Domovinskom ratu ne može se teoretski  naučiti niti u jednoj vojnopomorskoj školi.

A sve je počelo s brodom DJČ-112 i junacima ove priče. HRM, odajući priznanje ovom brodu za doprinos u Domovinskom ratu, odlučila je sačuvati uspomenu na njega i čuvajući tradiciju hrvatske ratne povijesti ovaj brod predati Vojnopomorskom muzeju na Gripama u Splitu, gdje će praviti društvo brodovima koje su hrvatski mornari u II. svjetskom ratu također oduzeli protivniku. A riva u Sućurju na Braču nosi ime pokojnog Ante Franičevića izravnog sudionika ove akcije. Da se ne zaboravi…

Prvi brod Hrvatske ratne mornarice danas je dio fundusa Hrvatskog pomorskog muzeja Split. Čeka pravu lokaciju gdje će biti dostupan širokoj javnosti i podsjećati  na hrabrost, sposobnost, stručnost i domoljublje hrvatskih moreplovaca iz najranijih dana HRM-a

Stjepan Bernadić – Kula, umirovljeni kapetan bojnog broda Split, 15. 9. 2024.