Džentlmen iz Zagreba! Čije interese štiti Milanović, Hrvatske ili kleptomanske Crne Gore

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović primio je u srijedu u svojem uredu ministra vanjskih poslova Crne Gore Filipa Ivanovića koji boravi u službenom posjetu Hrvatskoj.

Glavna tema sastanka bile su europske integracije i perspektiva ulaska Crne Gore u Europsku uniju, pri čemu je hrvatski predsjednik ponovio kako Crna Gora može računati na snažnu hrvatsku potporu na putu prema EU.

Milanović je nakon sastanka rekao da “Crna Gora treba što prije ući u Europsku uniju, posebice imajući u vidu činjenicu da je već godinama članica NATO-a (od 2017.)”, priopćeno je iz Ureda Predsjednika.

Čitajući tu Milanovićevu izjavu, a znajući njegov stav oko školskog broda “Jadran”, sjetio sam se dvije stvari.

Prva je iz ljeta 2012. godine kad su hrvatski otoci, u srcu turističke sezone, ostali bez vode. Milanović je tada bio premijer, a problem je nastao jer Vlada nije plaćala vlasnike vodonosaca, redovitih opskrbljivača otoka vodom.

Ni vodu nam nisu dali

Hrvatska ratna mornarica je tada imala samo jedan vremešni vodonosac ( PT-71, izgrađen 1956.) koji je aktiviran da bi se ublažio problem i spasili žedni otočani i brojni turisti. Istodobno je Crna Gora u svom posjedu imala vodonosac PV 17 “Alga”, ali na vapaje iz Hrvatske nije nam uskočila pomoći. Narodski rečeno, ni vodu nam nisu dali. 

Istodobno, Hrvatska u Crnu Goru redovito šalje kanadere za gašenje požara, prije desetak godina jedan je stradao, a štetu je sanirala Hrvatska.

Pomoćni vodonosac (PV-17 ), izgrađen 1952. godine u Rijeci, Vlada Crne Gore je službeno stavila na prodaju 2021. godine.  U istom paketu oglašena je prodaja i dva novija broda,  tanker PN-27 “Sipa” i desantni brod minopolagač DBM-241 “Krk”,  koji su spadali među najmlađe brodove bivše JRM. Oba su 1991. ukradena iz Hrvatske i dovezena u Boku kotorsku.  PN-27 je izgrađen 1989. u Kraljevici,  a DBM-241 u Splitu 1988. godine

U veljači 2023., je objavljeno da je crnogorski vodonosac  PV-17

“Alga” stradao u nevremenu i potonuo na mrtvom vezu u Boki kotorskoj. Po zadnjim informacijama olupina broda je i danas(?) u plićaku Luštice.

Lazanski o Crnoj Gori

Druga stvar koje sam se sjetio čitajući Milanovićevu izjavu je tekst Miroslava Lazanskog na temu podjele vojne imovine između Srbije i Crne Gore nakon službenog razlaza te dvije države i proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006. godine.  Tekst je pod naslovom “Džentlmeni iz Srbije” objavljen u Politici  3. veljače 2007. godine.

Iako je tema raspodjela imovine između te dvije države, i beogradski pogled na tu temu, za Hrvatsku je vrlo zanimljiv je spominje važnu imovinu koja pripada Hrvatskoj, koja je oteta 1991. godine i koju su Crnogorci krčmili na crnom tržištu. Za cijelo to vrijeme nitko iz Hrvatske (čast izuzecima) nije postavljao pitanje niti vodio brigu o hrvatskoj imovini.

Podsjetimo da  je po izračunu Savjeta za sukcesiju vojne imovine Srbija Hrvatskoj dužna oko osam (8) milijardi dolara, a Crna Gora oko dvije (2) milijarde dolara.

Preko 80 posto flote bivše JRM završilo je u Crnoj Gori, a JNA je iz Hrvatske odvukla 32 MiG-a 21, 25 najsuvremenijih tenkova M-84, 517  tenkova T-55 , šest protupodmorničkih helikoptera Ka-25, šest kanadera s Divulja i mnoštvo druge opreme i oruđa.

Za sve tenkove, avione i brodove iz hrvatskih garnizona službeni Zagreb traži financijsko obeštećenje, a fizičku restituciju u samo jednom slučaju – povratak školskog broda “Jadran”.

O odnosima Srbije i Crne Gore Lazanski piše:

“Jesu li građani Srbije oštećeni i koliko po pitanju vojne imovine koja je poklonjena Crnoj Gori nakon njenog odvajanja od Srbije? Eksperti Fonda za sigurnost i demokraciju tvrde da je vrijednost te imovine veća od 100 milijuna eura, pa postavljaju pitanje “tko se kada i zašto u Srbiji suglasio s takvom darežljivošću u uvjetima našeg siromaštva, i tko je Crnoj Gori poklonio jedrenjak “Jadran”

Da je stvar oko podjele pokretne vojne imovine “džentlmenski smuvana” više je nego očito, jer je Ustavna povelja Državne zajednice Srbija i Crna Gora tretirala samo nepokretnu imovinu kao vlasništvo republika, dok o pokretnoj nema ni riječi. Naime, o pokretnoj imovini razgovarali su samo tadašnji članovi Vrhovnog vijeća obrane, dakle džentlmeni, odnosno pitanje je jesu li uopće i razgovarali?

No, oko ukupne vrijednosti oružja i oruđa, aviona i helikoptera, ratnih i pomoćnih brodova, podmornica, raketa, bombi, topova, tenkova i svega drugog što je od pokretne imovine ostalo u Crnoj Gori sada se svađaju i predstavnici vlasti i opozicije u Podgorici. Vlast je tu imovinu procijenila na oko 51 milijun dolara i skoro sve je stavila na listu za prodaju. Opozicija tvrdi da je vrijednost imovine mnogo veća i da se radi o pokušaju ogromne pljačke.

I jedni i drugi nikako da se zapitaju da nije u svemu tome malo opljačkana i Srbija? Jer, lista oružja i drugih borbenih i neborbenih sredstava koje su ponuđene za prodaju, a koju je objavio podgorički list “Dan” krajem prošle godine, zaista je impresivna: od dvije raketne fregate, tri raketne topovnjače, četiri velike i pet malih podmornica, do pomoćnih i desantnih brodova. Prodaje se, zapravo, cijela nekadašnja ratna mornarica, što i nije čudno, jer je prodajom mornaričkog remontnog zavoda u Tivtu, ratna flota ostala bez tehničke podrške.

No, lista drugog naoružanja, koje se u momentu razdvajanja Srbije i Crne Gore našlo na teritoriji Crne Gore, izaziva velike dileme jer na toj listi je i 2.300 komada protuoklopnih raketa tipa “maljutka”. Otkuda toliko tih raketa u Crnoj Gori? Tko je to očekivao napad od najmanje hiljadu tenkova na brdovitu i krševitu Crnu Goru? Te rakete sada su ponuđene tržištu po cijeni od 1.300 dolara po komadu.

Na listi za prodaju je i 10.000 avionskih bombi, čija se cijena kreće od 300 do 700 dolara po komadu, 2.500 snajperskih pušaka M-76, 150.000 ručnih bombi, 155.000 minobacačkih projektila, oko 580 tona raznih vrsta eksploziva, 50 raketa more-more i obala-more, 24 haubice od 122 mm i čak 44 top-haubice od 130 mm. Otkuda u Crnoj Gori čak 10.000 avionskih bombi i 44 top-haubice od 130 mm s 10.770 granata?

Nije valjda da su skladišta na toj teritoriji bila tako moderna da je jedino tu bilo moguće smjestiti tako ogroman vojni arsenal. I to još u službeno  ekološkoj državi.

I sve to sada se nudi na prodaju po minimalnim cijenama. Osim tenkova kojih je u Crnoj Gori ostalo oko 90 i oklopnih transportera. Njih nema na listi za prodaju. Zašto vlast u Podgorici čuva tenkove i oklopne transportere, zašto i to nije ponuđeno tržištu? Kod crnogorske opozicije to, vjerojatno, izaziva određene sumnje u demokraciju i stvarne namjere?

No, stranci su već požurili da pokupuju sve što se može. Egipat je kupio pet starih raketnih čamaca sovjetske proizvodnje, skoro sve raketne sisteme obala-more, zainteresiran je za podmornice i raketne fregate. Šri Lanka je htjela da kupi raketnu fregatu F-31, ali joj je cunami prouzrokovao financijske probleme.

Ruski proizvođač modernih torpeda Ke-65 otkupio je od Crne Gore 60 istih takvih torpeda po cijeni od 15.000 dolara komad, jer ta ista ruska firma prodala ih je onoj Jugoslaviji po cijeni od 210.000 dolara po komadu. Rusi će ih samo pregledati, prepakirati i plasirati dalje.

Tko će sve tu i koliko zaraditi, gdje će završiti pare od velike rasprodaje na Jadranu, to nitko ne zna. Pogotovo to ne znaju u Srbiji. Jer, mi smo džentlmeni….” zaključio je Lazanski.

Parafrazirjuaći citirani naslov možemo govoriti o “Džentlemnu iz Zagreba”, ali konkretnije pitanje bilo bi čije interese u odnosima Zagreba i Podgorice zastupa Zoran Milanović: Hrvatske ili kleptomanske države Crne Gore?

M. Marković/Foto: Ured predsjednika