Ima li zajedništvo na desnici alternative? Prije nego odgovorimo negativno ili pozitivno na ovo pitanje, koje se godinama, još od razaranja HSP-a uoči, tijekom i nakon parlamentarnih izbora 2007.godine, u različitim formama vrti i priziva u kršćanskoj i nacionalno-konzervativnoj javnosti, razumno je razmotriti nekoliko potpitanja, koja pobliže definiraju taj pojam “zajedništvo”.
Kad se ljude zove na okupljanje, na nekakvu aktivnost, na akciju ili na udruživanje s bilo kakvom svrhom, obično se ljudima predstavi nekoliko osnovnih elemenata koji pobliže određuju smisao pozivanja i legitimiraju onoga tko poziva.
Nikakve razlike pri tome ne bi smjelo biti kada se ljude poziva na političko udruživanje ili nekakvu zajedničku aktivnost, od recimo poziva prijateljima, ili poznanicima na neku proslavu, na neko putovanje ili neki srodan svakodnevni događaj iz naših života. Bila to nekakva organizirana pomoć nekome u nevolji, bila to bilo koja solidarna ili humanitarna akcija, bilo to obično ili neobično razbojništvo.
Kad se ljude poziva na okupljanje uspjeh okupljanja uvijek izravno ovisi od kredibiliteta i dokazane društvene vrijednosti onoga tko poziva ili oko koga se treba okupljati, zatim vrlo usko povezano s tim, uspjeh ovisi od postavljenog i definiranog cilja, načina njegovog ostvarivanja, pretpostavljenih kvalifikacija ljudi na koje se računa i konačno, od izvjesnosti ostvarivanja pretpostavljenih interesa ljudi koji bi se trebali okupljati.
Bitno je da se pri tome, radilo se o emotivnom ili materijalnom interesu od samoga prvog koraka okupljanja, od poziva, prilično točno zna tko će, koliko i zašto upravo tako participirati u raspodjeli ostvarenog zacrtanog ciljnog rezultata, a prije toga tko će koliko znanja, aktivnosti, materijalnih sredstava ili ugleda uložiti u djelovanju grupe, skupine ili organizacije.
Sve su to posve normalne i racionalne pretpostavke koje vrijede u svakodnevnom životu normalnog čovjeka, pa je izvan standarda, izvan svake normalnosti, da ne kažem suludo pretpostaviti recimo da ćemo se i najboljem prijatelju, ili članu obitelji odazvati na poziv na putovanje ako nam nije rekao kako se i s kojim sredstvom putuje, kamo se putuje i što bi tamo kamo eventualno prispijemo radili? Zar ne?
Političko djelovanje je uspješno ako uvažava navedena pravila, ima trajniju perspektivu i izgleda ozbiljnije, s realnijim izgledima za uspjeh, a neuspješno je ako ignorira navedena pravila. Pri tome valja naglasiti da uspješnost u širem smislu, s pozicija zajednice ili općenitijeg interesa ne možemo mjeriti ako u nekoj ad hoc akciji kratkoročnog karaktera, bez poštivanja navedenih normalnih pravila, pojedinac uspije u medijski i javno nametnutoj kampanji ostvariti svoj osobni probitak, bez obzira koliko se nakon toga trudio to predstaviti općim interesom.
Što se više trudi, to je više prinuđen kompromitirati opći interes i zajednicu koja je prihvatila tu ad hoc kampanju, više je prinuđen lagati, skrivati, manipulirati i koristiti sredstva i načine koje se u svakodnevnici smatra nečasnim.
Gotovo s dnevnom učestalosti se susrećemo s nastojanjima da se postignuti izrazito osobni, ničim zasluženi, prijetvorni i krajnje perverzni interesi, prije toga predstavljeni kao opći ciljevi zajednice, grupe ili čak naroda pokriju sve većim simbolima, vrijednostima ili čak svetinjama. To je najprljavija podvala i postala je gotovo zaštitni znak tzv. desnice u Hrvatskoj.
Niz primjera sam navodio, a koncentrirao sam ih kao karakteristične pojave oko najbrutalnijeg, ali i najprimitivnijeg i najneinteligentnijeg oblika prevare pod firmom Domovinski pokret, te bitno sofisticiranije i najdugovječnije javno-aktivističke i parapolitičke prevare koju personificira Željka Markić, pri čemu je gotovo nemoguće isključiti kad je Željka Markić u pitanju, kvalifikaciju društvenog projekta pripremanog godinama, još od same promjene političkog poretka devedesetih godina, zbog karijernog rukopisa te žene i čitavoga niza popratnih događaja koji su obilježili njezin javni put na tzv. desnici.
Isključivo u tom kontekstu treba gledati recimo poruku Marija Radića da je on financijski ostvaren te da nema materijalnih interesa u politici, u tom kontekstu treba gledati Peternelove poruke da njemu politika osobno ne treba jer se uvijek može vratiti na sveučilište, u tom kontekstu treba gledati grozničavo zazivanje osobne i obiteljske žrtve te slave Vukovara, Ćipe Mlinarića, ili stalno Zekanovićevo mantranje da zajedništvo nema alternative.
Jer, nije teško povjerovati da se Radić financijski ostvario, da Peternel na žalost može na sveučilište ili da je Ćipe doživio strahote o kojima govori, no uz to bi morala obavezno slijediti i pitanja kao, kako se Radić financijski ostvario, je li to ostvarivanje plod njegove poduzetničke inventivnosti, stvaranja nove vrijednosti u okolnostima tržišnog natjecanja i bez pozadinskih intervencija, te je li možda njegov angažman financijski ostvarenog čovjeka vraćanje “usluga” ili duga onima koji su mu prilagodili uvjete tržišnog natjecanja i pomogli mu doći do statusa “ostvarenog čovjeka”?
U tom slučaju, upravo ta pitanja mogu baciti sasvim drugačije svijetlo na njegovo političko i ukupno djelovanje. Ili, kad Zekanović, Ilčić ili Pavliček zazivaju zajedništvo, valja ih uz sve što sam naveo u ovoj analizi pitati, misle li na tip i efekte zajedništva koje je bilo promovirano tijekom predizborne kampanje za zastupnike Europskog parlamenta, kad su zajedno s tadašnjom frontmenicom Ružom Tomašić, s jedne strane snažno zagovarali koncept zajedništva tzv. suverene Hrvatske, pozivali ugledne ljude i jamčili im stvaranje najšireg i najkonkurentnijeg okruženja bez isticanja svoga neuvjerljivog liderstva, a u pozadini dogovorili da se priča o zajedništvu zapravo svede na eventualni ulazak Ruže Tomašić u EP, koja bi za sobom na pola mandata sa svim egzistencijalnim benefitima, od plaće do kasnijih efekata na mirovinu uvukla Ladislava Ilčića. A nakon toga, na valu takvog uspjeha toj četvorki omogućilo u nevjerojatnoj kombinatorici “zajedništvo” u “domoljublju”, koje se materijaliziralo preko DP saborskim mandatima Zekanovića, Ruže Tomašić alijas Milanovića Litre, te Pavličeka.
Ljudi brzo zaboravljaju, naročito ako ih se urnebesnom bujičarskom kampanjom u već baždarenom dijelu izbornog ili javnog tijela potiče na zaborav stalnom proizvodnjom različitih skandala, opasnosti i ugroza, od udbašije, pretvorbenih lopova do stalne komunističke i srpske opasnosti.
No, uz poruku “zajedništvo nema alternative”, koja je u okolnostima predizborne kampanje za Europski parlament bila sretna komunikacijska forma, upravo skupina oko Ruže Tomašić je najsnažnije promicala legitimitet zastupanja izrugujući i žestoko kritizirajući mandate s vrlo malim preferencijalnim legitimitetom, te tzv. zečeve na izborima, koji su za sobom vukli ljude bez javnog kredibiliteta, a na samim europskim izborima su uvlačeći Ilčića s mizernim brojem glasova na nacionalnoj razini, ili mladog Marka Milanovića Litru na parlamentarnim izborima iz sjene Ruže Tomašić s manje od 30 preferencijskih glasova, grubo kompromitirali svoja načela.
Ista stvar se odnosi na Ćipu Mlinarića ili Spajića iz DP, kojima su mandate ostvarili Radić i Bubalo.
Uz to što zajedništvo oko takvih moralno i kompetitivno posve nevjerodostojnih ljudi, dokazano sklonih nečasnim postupcima i javnim prevarama, ne samo da nije dobro, nego je i vrlo opasno, jer promeće kao uzor najniže antivrijednosti hrvatskog društva, ono je kao politički slogan upravo kasnijim turbo promotorima pevexovske političke egzibicije sa Škorom kao pripremljenim projektom-frontmenom, poslužilo za eutanaziju i razbijanje političkih inicijativa i neposlušnih ljudi kao NHR i Bruna Esih, te za eliminaciju karakterno i kompetitivno prepoznatih ljudi kao što su politolog Jure Vujić, pravnik Pero Kovačević, dugogodišnji vrlo uspješni politički lider HSP-a Anto Đapić s uvjerljivo najjasnijim državno-političkim programskim stavovima ili već spominjana Rozalija Bartolić, čiji je ugled u braniteljskoj populaciji i među ljudima baštinicima vrijednosti oslobodilačkog rata bio neupitan.
S druge strane ta sintagma zajedništva služila je za promicanje najočitijih mediokriteta pa i potpunih suprotnosti i posrnulih javnih posvuduša kao Peternel, Bartulica ili lažni general i nadriintelektualac buregdžijskog tipa Prkačin, koji su opstanak na javnoj sceni dugovali krajnje mutnim kombinacijama Željke Markić i sličnih, pronalazeći i utočište, ali i transformacije kao Peternel pod njihovim skutima. Samo bi budale pomislile – bez obveze ili bezuvjetno, otprilike kao i kad je u pitanju “financijsko ostvarivanje” Marija Radića.
Iza svih takvih nelogičnih saveza skriva se mutna namjera i krajnje uvjetovano “ja tebi, ti meni” partnerstvo na osobnoj dnevnoj ili dugoročnijoj razini, pri čemu takve nelogične saveze često treba gledati i kao uvjetovane naloge pozadinskih gurua s puno opasnijim ambicijama od “ja tebi, ti meni”.
Primjerice, koje to kršćansko, nacionalno, državotvorno i svehrvatsko načelo povezuje dugogodišnju javnu bliskost Željke Markić, s pokojnim Ivom Bancom, Zlatkom Hasanbegovićem i Igorom Peternelom ili Stjepom Bartulicom?
Vrlo mutan, navodno univerzalni i romantičarsko-pravaški stav prema BiH, izrazito probošnjački sa snažnim pečatom islamističkog, koji je Željka Markić i ponudila u tzv. narodnoj referendumskoj inicijativi Narod odlučuje s rukopisom prof. Podolnjaka, koji tom neformalnom savezu daje višestruko suspektnu pozadinsku organsku vezu krajnje rigidnih antifa stajališta, anacionalnih, ateističkih, antiteističkih i konfederalno-federalističkih strateških ciljeva u samoj Hrvatskoj, koja vodi do današnjeg Diplomatskog foruma na čelu s Dejanom Jovićem i prvim predavačem Ahmedom Davutogluom, autorom neootomske Erdoganove paradigme.
Na javnoj sceni, sa stalnom produkcijom izdaja i ugroza, to je velikoj većini ljudi prilično teško uočiti, razumjeti i razotkriti, a ako tome dodamo izrazito militantan pristup i javni nasrtaj iz medijskih uporišta pod kontrolom tih skupina na svako pitanje, sumnju, logičko razmišljanje ili ne daj Bože pitanje o uspjesima tih višegodišnjih borbi i boraca i prema svakome čovjeku, s elementima klasičnog linča, onda postaje jasnije zašto takvima uspijevaju tako dugotrajne prevare i opstanak.
U susjednoj Mađarskoj upravo imamo na sceni realizaciju političke sintagme “zajedništvo nema alternative” gdje se na platformi rušenja Viktora Orbana pokušavaju udružiti političke grupe u rasponu od krajnje ljevice, preko soroševskih globalista do krajnje desnice. Naglašavam ovo “rušenje”, jer takve platforme ne mogu ni na čemu drugome nastati, a opstajati mogu samo dok imaju dovoljno osvojenog plijena za raspodjelu.
Takve platforme nikada nisu mogle ništa vrijedno, razvojno i korisno stvoriti. Reći ćete, pa nije to usporedivo s Domovinskim pokretom, prije toga sa stvaranjem platforme Suverenista ili sa Željkom Markić i njenim djelovanjem. Itekako je isto. I da šok za pristaše, u velikoj mjeri dobre i poštene ljude bude veći, to je potpuno tipičan revolucionarni model o kojem se pisao, klasični komunistički rukopis.
Već sam naveo imena u neformalnom savezu oko Željke Markić, a pogledajte samo imena, ljude, sjetite se izbornih listi DP, ili krajnje suspektnih saveza o kojima se ne govori, na prošlim lokalnim izborima, gdje DP uveliko surađuje sa SDSS-om u Šibensko-kninskoj županiji, a cijela navodna oporbena agenda mu počiva na prokazivanju suradnje HDZ-a i SDSS-a. Taj savez se doslovno događa svakodnevno.
Primjerice, kad gotovo već tragikomično banalna komentatorica Sanja Modrić lamentira o proslavi rođendana Dragana Čovića, optužujući ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana da je kao ministar “njene države” mimo njezine volje i nju virtualno, valjda duhom, vodio u društvo s Dodikom, s kim navodno ne bi bila u društvu ni da joj “zavrću ruku”, predstavljajući druženje ministra Republike Hrvatske s liderima dva suverena naroda u BiH nekom vrstom nečasnog čina, ili što bi bujičari rekli – izdaje države, tu lamentaciju upravo tzv. desničari dijele mrežama kao dokaz nevaljalosti državne vlasti.
U takvim sumanutim antivladajućim okvirima dobro dođe i Sanja Modrić!
Naravno da im velikoj većini ne pada na pamet da je gotovo sve što je Modrićka napisala netočno, nategnuto i krajnje nenačelno, jer, primjerice “njena država” uz njezinu potpunu potporu trpi afirmaciju zločinačke simbolike, agresije, razaranje temeljnih vrijednosti hrvatskog naroda, a kad se ministri takve države ponašaju kao legitimni predstavnici svoga naroda i čak u neformalnim okolnostima javno potvrđuju bliskost s predstavnicima hrvatskog naroda u BiH što je krajnje načelno, korisno i dobro, onda se izvlači Milorad Dodik, posve legitimni predstavnik srpskog naroda u BiH kao dokaz nevaljalosti.
Umjesto da pošten komentator i čovjek koji ima svijest da je Republika Hrvatska država hrvatskog naroda, a ne samo “moja država” javno pozdravi bliskost ministra vanjskih poslova i legitimnog lidera Hrvata u BiH, ali i političku suradnju s liderom srpskog naroda u BiH. Ne.
Taj tip saveza, u ovom slučaju naizgled nepolitičkog, ali istoga kao u Mađarskoj protiv Orbana, zaziva neprijateljstvo u kontekstu neriješenih srpsko-hrvatskih odnosa i opasnog bošnjačkog neprijateljstva prema Hrvatima u BiH, koje je trenutno eliminacijska prijetnja Hrvatima, ali i ukupnoj hrvatskoj državnosti.
Konačno, zajedništvo kakvo zagovaraju izrazito nesposobni, kompromitirani i potpuno potrošeni liderčići brojnih skupina, strančica, stranaka te tzv. alternativnih medija pod njihovom kontrolom ili na njihovim marginama u Hrvatskoj, nije dobro. Vrlo je opasno. Ti ljudi koji prizivaju zajedništvo oko sebe su redom politički prevaranti najnižeg tipa, gotovo politički perverznjaci, a to su dokazali svakome sa zrnom soli u glavi tisuće puta, kompletnim svojim karijerama.
Najave da će tom zajedništvu dati novi sadržaj nekakva stranka Karoline Vidović Krišto, ili aktualni pokušaji Škore da se ogrebe javno o Kolindu Grabar Kitarović, Milana Vrkljana i da sve katastrofalne svinjarije svali na Radića i njegove pajdaše, na koje je inače i lako i logično svaliti što god čovjeku padne na pamet ili da će sad politički redikul Zekanović s tragikomičnim Pavličekom i sličnim tipovima nešto uraditi, su nastavak opasnih iluzija i procesa prevare jednoga dijela hrvatskog naroda, s više ili manje razloga za nepovjerenje u HDZ.
O zaslugama HDZ-a ću pisati u slijedećim nastavcima, ali baš nitko i ništa ne može opravdati ili biti tzv. olakšavajuća okolnost ovoj nesretnoj grupaciji.
Ti ljudi ne mogu, ali i ne smiju okupiti oko sebe najbolje što hrvatski narod ima, jer niti oni imaju prepoznate vrijednosti koje bi privukle pametne ljude, niti smiju zbog svijesti o svome neznanju dopustiti pametnim ljudima pristupanje njihovim političkim inicijativama, jer ih doživljavaju kao prijetnju, rizičnu konkurenciju i ugrozu za svoje ambicije. Zato oko Željke Markić nema nikoga, zato toliki diletanti i političke protuhe u DP, zato su Suverenisti ubijeni čim im je Zekanović postao predsjednik, zato nema nikakvih izgleda “nova stranka” Karoline Vidović Krišto. Zato se tzv. desnica godinama vrti oko tih mediokriteta sve nemoćnija.
I sve smješnija konkurenciji, sa sve razornijim posljedicama na postojeće vrijednosti hrvatskog naroda. Nitko među tim ljudima nema ni minimuma potrebnih znanja, nemaju ni jednu programsku točku koja bi značila razumijevanje uzroka državno-političkih slabosti, niti imaju blage veze kako ih riješiti. Tu mislim i na Karolinu Vidović Krišto, koju mnogi zazivaju kao nadu i rješenje.
Kad ljudi zastanu, pokušaju se prisjetiti svih silnih izjava, poruka, teorija i nadriteorija koje ti politički junaci današnje Hrvatske dnevno emitiraju, ni u najoptimističnijim interpretacijama ne mogu pronaći ništa suvislo, ništa državno-političke programske naravi, a mogu pronaći nevjerojatan niz budalaština, neznanja, i naravno, obećanja da će se boriti za pravdu, poštenje, protiv korupcije, nepotizma, lošeg pravosuđa i svega nevaljaloga. Iako njih većina upravo političkoj korupciji, nepotizmu, i ukupno slabostima poretka duguju baš sve.
Kad ih upitaš kako to što zagovaraju misle ostvariti, onda si izdajnik. A svaki domaćin u najzabitijem selu na svijetu, majstora koga je angažirao da mu popravi neki uređaj i koga će platiti po uspješno obavljenoj popravci, očekuje popravak a ne konstataciju da je uređaj pokvaren i “majstoru predavaču” će nakon predavanja postaviti pitanje -kako, kada i po kojoj cijeni?
Na toj logici i na tim pitanjima je jedino dobro i potrebno zajedništvo, dakle, zajedništvo u promicanju konkurentnosti, znanja i rješenja, a ne zajedništvo tipa bratstva i jedinstva naroda i narodnosti, radnih ljudi, građana i – poštene inteligencije. Takvo zajedništvo je imalo jezivu cijenu da bi ga i danas na tzv. domoljubnoj ili još takozvanijoj suverenističkoj matrici Zekanovića, Ilčića, Pavličeka, Škore, Radića ili Ćipeta progutali.
(U nastavku – Je li HDZ i kako odgovoran za urušavanje desne Hrvatske?)
Mrko Ljubić/Foto:
