Uz sve vidljive nedostatke desnice i navodne desnice u Hrvatskoj, uz sve detalje, sitnice i promašaje, pa čak i promašaje koji se godinama predstavljaju uspjesima, koje sam naznačio kao ozbiljne ili teške prevare, na koje sam već upozorio kao na pojave s opasno pravilnim rukopisom i logikom, a ne kako se u pravilu želi prikazati i tumačiti kao pojedinačne slabosti i nesnalaženja, u korijenima nemoći desnice je primarno izborni sustav, pri čemu mislim na izborni Zakon iz 1999. godine.
Iako će bujičari godinama trubiti, kao i sada suočeni s logičnim i prirodnim razvojem stvari s DP, da je sve što sami zakuhaju teškim neznanjem i malicioznošću nedjelo HDZ-a (makar je logički nejasno zašto bi bilo “nedjelo” potaknuti nestanak lupeža), iako će jedan dio Markić-Grmojinih sljedbenika i nešto škorista koje je Markić delegirala u tu političku korpu i danas javno mantrati o “ukradenom” ( zanimljivo – ne o ukradenim referendumima, jer se ne priznaje postojanje inicijative protiv Istanbulske) referendumu kao dokazu trajne nevaljalosti i “nenarodnjaštva” HDZ-a, iako će korifeji tzv. desnice godinama pred svakim izazovom koga ne znaju razumjeti i protumačiti lupetati o “dubokoj državi” upirući prstom u zloduh HDZ-a preko tzv. duopola, bit je stvari u time da je upravo HDZ njihov roditelj, s tim i krvnik.
Pitat ćete se kako?
Roditelj zato jer goleme većine tih tzv. desničara ne bi bilo, ili ne bi bili vrijedni baciti naviljak drače na njih, da nije bilo sudbonosnog HDZ-eovog izbornog rukopisa iz 1999.godine, a krvnik zato jer je upravo na taj način HDZ srozao kriterije ulaska u visoku nacionalnu politiku, širom otvorio vrata raznim političkim patuljcima, koji su tu priliku iskoristili, uvalili se i sasvim refleksno s obzirom na javnu vidljivost i potencijalnu moć pomislili, većina ih, da im tako ostvarena pozicija ima vrijednost recimo znanstvenog doktorata, a nerijetko i kandidature za Nobelovu nagradu, što ih je dovelo u tragikomičnu poziciju političkih mrtvaca, ili neke vrste zombija kojima curi vrijeme opstanka i baš zbog toga čine sve da produže koji dan svoje bauljanje političkom scenom, isključivo crpeći ili novonastale narodne inicijative ili se hvatajući za skute HDZ-u i eventualnim ad hoc pokretima kao što je DP.
Zato na toj sceni i u takvim okolnostima nema nikakvih pravila niti vrijednosno-moralnih kriterija, niti zbog toga ti političari mogu bilo što kvalitetno donijeti Hrvatskoj. Ne treba ni spominjati da ih golema većina veze nema o državno-političkom poretku i sustavu koji ih je upravo stvorio. Njihova pretežita razina je kavansko mantranje o lopovima, neprijateljima i samosažalijevanju, po mogućnosti dobro plaćenom.
Milanović bi rekao – pozicija narikača.
Ljudi me upozoravaju da je i HDZ krcat bezvrijednim tipovima, mediokritetima, lupežima i svakojakim političkim protuhama, pa bi to valjda trebalo biti opravdanje za nekakvu javnu toleranciju istih takvih izvan HDZ-a.
Potpuno pogrešno razmišljanje i pristup.
HDZ je figurativno rečeno rijeka Sava, a Konzervativci recimo (sve su te strančice i skupine manje više toga ranga) su epruveta ili manja čašica vode. Kap smrtonosnog otrova u Savi neće uništiti život i njezin potencijal, iako joj nanosi štetu, a ubit će sve u čašici vode.
U tome je razlika, a ta razlika dobiva dramatične dimenzije kad to prevedemo na posljedice na Hrvatsku i hrvatski narod u cjelini.
No, vratimo se izbornom Zakonu iz 1999.godine kao svojevrsnoj majci svih kasnijih političkih nevolja i temeljnom uzroku paralize, ili okova koji ne dopuštaju slobodan uzlet Hrvatskoj.
S predsjednikom Tuđmanom na životnom odlasku, s udruženom kompletnom oporbom izuzev HSP-a, s gotovo potpuno neprijateljski raspoloženim medijima, s golemom neravnotežom protiv sebe u svim društvenim institucijama, s tinjajućim a razornim sukobom unutar stranke, koji je u klici i korijenima postojao od samoga osnutka, ali koji je držao pod kontrolom svojom karizmom predsjednik Tuđman, a koji je prijetio eskalacijom Tuđmanovim odlaskom, HDZ je 1999. godine bio prinuđen osmisliti sustav koji će doslovno spasiti stranku od potpune propasti pred stampedom.
Iako ne znam tko je ključni autor koncepta Izbornog zakona s deset plus jedna izborna jedinica, po svemu, po vrhunskom osjećaju za preživljavanje, po dugotrajnosti opstanka u vrhu politike, po pokazanom znanju i umijeću gotovo je nemoguće ne dovesti Šeksa u vezu s tim konceptom.
U tom trenutku je taj koncept bio genijalno rješenje za opstanak HDZ-a i pored katastrofalnog poraza na trećesiječanjskim izborima 2000. godine. No, nosio je sobom klicu, vrlo, vrlo opasnu, problem koji je još Max Weber krajem 19. i početkom 20. stoljeća uočio analizirajući slabosti, tada već etabliranih demokracija, bez obzira bile monarhističkog ili republikanskog tipa.
Weber je uočio problem trajnog sukoba specifičnih potreba političkih stranaka i njihovih rukovodstava s općim i državnim, dakle nacionalnim interesima. U svim političkim procesima uvijek se radilo o borbi za društvenu moć i ključno pitanje koje se nametnulo je bilo, kako stvoriti sustavnu nadzornu ravnotežu koegzistencije te dvije moći, te upravo s njima, nužnu sinergiju u funkciji razvoja i države, stranaka i društva.
To pitanje nije moguće riješiti univerzalnim i u svim slučajevima jednako dobrim rješenjem, niti to rješenje može biti jednako uspješno u različitim kulturama i narodima, niti u različitim etapama društvenog razvoja u jednoj kulturi i narodu.
Šeks (njegovo ime ćemo uzimati figurativno, ne samo osobno, nego kao naziv skupine kreatora Zakona) je iznimno točno uočio sve opasnosti po stečenu moć HDZ-a, ali nije predvidio Weberovu dvojbu i opasnost da u toj operaciji hrvatski razvoj, nacija i budućnost postane talac tog taktički genijalnog plana. Mnogi će reći, pa dobro, nije li upravo Markić-Podolnjak inicijativa nudila smanjenje broja izbornih jedinica, a ti si je žestoko kritizirao!?
E tu Šeksu treba odati priznanje na pronicavom uočavanju goleme opasnosti od koncepta povijesnih regija u izbornom zakonodavstvu, jer je pronašao model kako privremeno spasiti stranku, ali ne otvoriti vrata razbijanju Hrvatske po modelu identiteta i nacionalne integracije, upravo ono što je Markić -Podolnjak inicijativa nudila. Druga je stvar to što Šeks očito nije vidio u tom trenutku sve opasne posljedice takvoga zakona na potencijale hrvatske državnosti. Dakle, te dvije koncepcije su nebo i zemlja, Šeksova je pragmatična i uskostranačka, ova druga neprijateljska i strateški razorna.
Naime, HDZ je kroz unutarstranačke procese do 1999.godine, onaj tzv. desni, tvrdi, nacionalni i bez naslijeđenih uporišta iz bivšega režima opstao i razvijao svoj utjecaj u provinciji, dakle izvan Zagreba. Sve izvan Zagreba je stjecajem okolnosti, dobrim dijelom i zbog rata, ali podjednako i zbog koncentracije naslijeđene moći tzv. tehnostrukture u Zagrebu, bila provincija.
Tehnomenadžeri koje figurativno predstavlja Franjo Gregorić sa svojim “momcima”, bez kojih Tuđman nije imao izgleda ostvariti državnu samostalnost, ni obranu zemlje, svu svoju moć su iskoristili na zauzimanje ključnih institucionalnih, financijskih i društvenih pozicija u Zagrebu, što se najbolje vidjelo političkim gubitkom Zagreba još na vrhuncu Tuđmanove moći. Onaj drugi HDZ je zauzimao pozicije diljem Hrvatske, u županijama, gradovima i općinama, pri čemu valja naglasiti da je i ta pozicija, moć i utjecaj bio uvjetovan i ograničen odnosom snaga u Zagrebu.
No, omogućio je tvrdim Hadezeovcima stvaranje brojne kadrovske infrastrukture s presudnim interesnim odnosima u tim mikrosredinama, pri čemu su vodeći ljudi iz tih sredina, većinom s određenim stranačkim utjecajem i u Zagrebu, doslovno razvijali svoje utjecajne feude, koji nisu mogli ovisiti, niti im je neravnoteža moći u medijima i svim državno- društvenim institucijama mogla bitno nauditi. Tako su nastajali moćni ljudi HDZ-a po regijama i gradovima, koji su uspijevali preko stranačkih tijela metodom pritiska i kompromisa na zagrebačke, mahom lijevo-liberalne ili liberalne, a u biti najbolji izraz je tehnomenadžerske suparnike održavati nesmetano funkcioniranje i razvoj svojih zona moći.
Upravo taj fenomen i danas, usprkos tome što HDZ uvijek ima nasuprot sebe prilično nesklone, pa i neprijateljske pretežite medije, preko ovakvog deset plus dvije izborne jedinice Zakona omogućuje pobjede stranci na nacionalnim izborima, a i kad gubi, to ju štiti od potpunog sloma. Te pobjede su s druge strane s ograničenom moći, koja zbog ranjivosti upravo na tim tzv. provincijskim i zagrebačkim bokovima, onemogućuju HDZ-u ozbiljniji državotvorni iskorak i ozbiljno ustavno-pravno i upravno definiranje države, a jamče pretežitoj lijevoj ili tehnomenadžerskoj strukturi mirno funkcioniranje i očuvanje stečenih pozicija i za vrijeme HDZ-ove vlasti.
Šeks je bio, a HDZ je i danas, potpuno fiksiran na SDP kao prijetnju, što je 1999. i 2000.godine bilo opravdano, no već 2003. godine ta fiksacija i golemi ulog s takvim izbornim sustavom postala je kontraproduktivna, a na svim kasnijim izborima kontraproduktivnija i opasnija primarno za Hrvatsku, a posredno i za HDZ.
Jer, s jedne strane ta fiksacija je prisiljavala HDZ, što zbog pritisaka izvan zemlje, što zbog sve veće neravnoteže u medijima i institucijama unutar zemlje, na sve teže kompromise, koji su stranku slabili na nacionalnom, suverenističkom i tradicionalnom spektru otvarajući širom prostor Đapićevom HSP-u koji je zagovarao konzistentne nacionalne politike i preuzimao udio tzv. starčevićanskog izbornog tijela, do 2000. godine većinski uz Tuđmana.
Uočavajući tu opasnost HDZ je nasrnuo na HSP i Đapića, katastrofalno griješeći, jer je, uništavajući tzv. desnu opasnost, postao ranjiviji s lijevog spektra, koji je usprkos realno značajnom manjinskom udjelu u izbornom tijelu, imao golemu premoć u centralnim društvenim strukturama od medija do gospodarstva i tako to kompenzirao na izborima, manje ili više stalno producirajući afere i slabosti HDZ-a čemu je i HDZ dolijevao gorivo stotinama postupaka.
Koliko je ta praiskonska bitka oko pozicija moći, prvo u dominantnom HDZ-u uz Tuđmana, a kasnije se prelila na cijeli politički prostor, bila dugotrajna i ogorčena, pogotovo s naslijeđenim tehnomenadžerskim utjecajem, najbolje znaju tzv. “tajkuni” bliski tzv. tvrdom HDZ-u, Miroslav Kutle i Gucić, a posebno Kutle, za koga samo totalni naivci mogu misliti da je u tadašnjoj konstelaciji strukturne borbe za moć stradao i progonjen zbog – lopovluka!
Nema nikakve sumnje da je sve to bila politička bitka s eliminacijom suparnika, odnosno prijetnji.
HDZ- u nije bilo teško uništiti Đapića, jer je tu mogao računati na potpunu medijsku potporu većine medija odavno pod potpunom ili suptilnom kontrolom ljevice ili tzv. tehnomenadžera kojima se godinama dizala kosa na glavi od inicijativa pravaša, žestokih upozorenja na opasno naslijeđe tzv. antifašizma, od HOS-a, te cijeloga masovnog javnog spektra koga je predstavljao Marko Perković Thompson.
A uz tu jedva dočekanu priliku ljevici, HDZ je pokrenuo čitav niz tzv. domoljubnih ili desnih autora, intelektualaca i kompletan stranački ustroj, koji se imao razloga bojati brzoga rasta HSP-a. Bojati za sasvim pragmatične interese. S druge strane, Đapić je bio idealna meta jer pravaški manevarski prostor u razvoju stranke nije postojao. Bio je isključivo ovisan o nacionalnoj suradnji s HDZ-om. Utoliko je ta greška HDZ-a strateškog karaktera.
Šeksov izborni sustav je srozao državu, prvenstveno zakonodavca, dakle Sabor, figurativno rečeno u prašinu. S jedne strane, zbog deset godina građene pozicijske nadmoći u provinciji, s tisućama interesno uvezanih ljudi, njihovih obitelji, rodbine i prijatelja, do 2000. godine, usprkos gubitku izbora na državnoj i zakonodavnoj razini, HDZ je na nižim razinama u većini županija, gradova i općina ostao gotovo neokrznut. To je konsolidiralo stranku, omogućilo joj oporavak, ali na zakonodavnoj i državnoj razini trasiralo je pravce koji i danas generiraju praktično sve slabosti i poremećaje države, ali i društva.
Srozavanjem nacionalne političke pozicije iz dotadašnjeg kombiniranog izbornog sustava s pretežitom jednom izbornom jedinicom na deset izbornih jedinica, čak i usprkos koristi od tzv. liste za dijasporu, HDZ je potaknuo apetite čitavog niza posve beskorisnih, nekompetitivnih i opasnih ljudi, koji su realno banalnim istupima računajući na stalno postojanje nezadovoljnih ljudi, prilično lako mogli dohvatiti mjesto u Saboru.
Za to im nije trebalo neko posebno znanje, visoka nacionalna prepoznatljivost niti posebna kvaliteta, jer je, figurativno rečeno ljestvica u skoku u vis s 2,2 metra olimpijske norme, spuštena na 1,2 metra. Ti ljudi i inicijative su se množili na marginama poretka, a bili su idealna meta za tezgarenje velikim strankama, ali i instrumenti vrlo opasnih pozadinskih interesa, kojima se zbog nesrazmjera njihovih ambicija koje im je ponudila visina spuštene ljestvice i znanja, pa i moralnog integriteta, s druge strane, vrlo lako moglo manipulirati i trgovati s njima u bilo kojem interesu.
Zato imamo čak površnim pogledom sve nekvalitetniji sastav Sabora. To je nužan trend, koji se samo može zaustaviti i ponovo usmjeriti u visinu, podizanjem ljestvice. Te stranke, strančice, grupe, nezavisni, inicijative, ali i disperzivni autonomaški procesi, da ironija bude veća, u pravilu su nasrnuli na HDZ, jer je jednostavno bilo više prostora na toj strani izbornog tijela i više, figurativno rečeno, hrane za stolom.
Na toj tzv. Šeksovoj izbornoj matrici su nastali silni pravaši, konzervativci, bukve i hrastovi, tu se pojavila Markić u nešto drugačijoj formi, tako je i tu nastao MOST, zatim DP.
Nikome među njima nije bilo potrebno ulagati u ljude, u izvrsnost, nitko nije imao interesa stvarati svenacionalnu infrastrukturu niti svoju budućnost izgrađivati na modelu konkurentnosti. Bili su i jesu svi stimulirani na sve suprotno.
To je omogućavalo HDZ-u dugotrajan opstanak na poziciji najjače stranke, ali i silno poticalo goleme slabosti, kako u samoj stranci koja funkcionira kao konfederacija moćnih senatora s regionalnim uporištima (sjetite se poruke Ante Sanadera uoči prošlih lokalnih izbora kad bez da trepne javno kaže da su predsjednici stranke dolazili i prolazili, a on je bio tu i bit će tu), to je potaknulo inicijative kao Glavašev HDSSB, ali i postalo eldorado za nepotizam, klijentelizam, korupciju i sve moguće sekundarne slabosti poretka.
Takav izborni sustav je nanio stratešku štetu, prije svega u kompetitivnosti samom HDZ-u, posredno i državi, jer je i njih destimulirao u razvoju konkurentnosti, kako unutra, tako i izvana. Nikada Real ne bi bio Real da je igrao u Premier ligi BiH.
(U nastavku – Zašto je razvoj alternative na ljevici uspješan, a na desnici nemoguć danas?)
