Analiza poznatih, manje poznatih i posve nepoznatih detalja koje određuju DP, pametnim ljudima ukazala je i do sada na pravce razotkrivanja stvarnih uzroka nemoći desnice u Hrvatskoj. Domovinski pokret je najbolji uzorak za logičko seciranja stanja, no nije sam po sebi dovoljan za definiciju uzroka već tradicionalne i krajnje zabrinjavajuće nemoći desnice.
Za neke pojave na tzv. desnici, DP uopće nije tipičan uzorak, prvenstveno zbog njegove težnje za preuzimanjem države, dok tzv. desnica vegetira u statusu vječne opozicije i grčevito se bori to trajno ostati.
Više bih rekao da je DP gotovo optimalan model prevare, koja je karakteristika na tzv. desnici, ali nikako nije model razotkrivanja uzroka sam po sebi, jer uzroci svake društvene devijacije u povijesti imaju sustavnu ili, ako hoćemo, akumuliranu narav, pri čemu onaj tko odvrne ventil akumuliranog pritiska, ili uživa plodove uspjeha, ovisno o stvarnom i predstavljenom cilju koji često variraju do skrivenih, a potpunih suprotnosti, ili doživi javni debakl, kakvom upravo svjedočimo oko DP. DP je postao žrtvom ambicija moći koja ga je kreirala.
No, priče kao ova o DP su, koliko god izgledale bolne za nezanemariv broj ljudi, pri čemu nije pojam “nezanemariv” presudan u koncepciji ukupnih odnosa na kojima počiva legitimitet društvene moći, bitna je kao priča o modelu prevare.
Čak i sad, kad se sadržaj te priče javno prosipa pred zainteresiranu javnost, kad se emitiraju akumulirane prljavštine protagonista i očekivanja prikrivena kroz laži i optužbe o postupcima posve vrijednosno istih tipova ili svjesnih sudionika i ključnih aktera te prevare, gdje se aktiviraju skriveni i otvoreni logistički potencijali da bi se “neprijatelja” eliminiralo, potpuno je jasno da se radi ne o raščišćavanju Pokreta na korist navodnom članstvu i sljedbenicima, nego se isključivo radi o pokušaju zadržavanja ili manipulativnoj kupnji novih prilika za nastavak masovne prevare, ili o pokušaju prestrojavanja ppd-pevexovaca suočenih s nizom teških pogrešaka, radi zadržavanja dojma nekakve moći i moguće nagodbe.
To nije moguće bez medija, posebno bez utjecajnih autora, komentatora na desnici, jer ljevičarski autori i komentatori nemaju gotovo nikakav utjecaj na razvoj odnosa niti na mase koje se žele zadržati uz sebe. Problem koji tzv. desnica godinama ima je vrlo uzak krug tzv. desnih medija i komentatora, koje je u prvim obračunima s pravašima potaknuo HDZ koristeći ih kao svoje batinaše ( to je najbolje osjetio Ante Đapić, koga su upravo “desne veličine” uništavale naričući za pravaštvom), stvarajući dvije-tri oaze pod potpunom kontrolom, zatvarajući čitavom nizu ljudi pristup tzv. mainstreamu i namjerno održavajući privid neovisne, beskompromisne desnice u par emisija, portala i s par komentatora, koji su za svoju ulogu bili bogato nagrađivani i stimulirani uništiti sve oko sebe što nije bilo pod kontrolom. Vežući se potpuno na te medije i autore, svi desni pokušaji su potpadali pod kontrolu, ili sukobljenih strana u HDZ-u, ili pod integrirane vrlo različite interese koji su kao Pevec mogli financirati te medije i autore i otrgnuti ih iz dotadašnjih krugova.
Tu su se zadavali pravci djelovanja, stvarali liderčići i favoriti, s tih pozicija su se nadzirali baš svi pokušaji bilo kakvih promjena i procesi pobuna kao protiv ćirilice, spolnog odgoja, Istanbulske konvencije. Tih par emisija, portala i komentatora su nužno u takvom razvoju stvari dobivali na značaju, taj značaj pratili su i financijski benefiti ali i potpuna beskrupuloznost protagonista, koji su prije svega na desnom spektru vidjeli opasnost za svoje pozicije, pa su, što zbog osobnih, što zbog komplementarnih sitno-političkih interesa godinama proizvodili nemoć, a ne moć, potičući i izmišljajući političke patuljke i njihove perverzne interese.
Cijeli taj medijsko – politički proces do pojave krupnog oligarha s imenima pevecovaca koji su zbog akumulirane moći ciljali na preuzimanje države klasičnim revolucionarnim modelom, svodio se na bijeg od države. Rijetke su tako nevjerojatne povijesne kontradiktornosti, da se oko nekoliko uporišta okuplja masovna, ne pretežita, ali često s potencijalom prevage, struktura društva koja bi prirodno i deklarativno morala biti sami temelj ostvarene državnosti, a koju se vješto usmjerava aktivistički model izvanistitucionalnog djelovanja, bijega od države, koju se svjesnim odabirom i refleksom poticanog stampeda prepušta stvarnim ili navodnim neprijateljima.
Ništa jasnije ne govori o uspjehu te primjenjene metodologije kao kovanica o “duopolu” ili ” HDZ=SDP”, čime se većinom nesvjesno, a s polazne točke itekako ciljano u biti potvrđivala teza o nepotrebnosti države i stvarao desni klon recimo Dejana Jovića.
Ta masovno- psihološka kontradikcija i totalna neracionalnost je u Hrvatskoj savršeno nalegla na psihološki refleks tzv. oslobođenog prava na javni govor i javno djelovanje, koje postaje samo sebi svrha, pa i svojevrsni kriterij domoljublja i antikomunizma ili nekakvog autentičnog nacionalizma i kršćanstva. Kolokvijalno rečeno, političko i medijsko djelovanje se svodilo na – jes’ vidio kako im je očitao/la lekciju!? Sva energija je preusmjerena u hodanje ulicama i trgovima, legaliziranim jalovim pobunama, u mogućnost brutalnog vrijeđanja svakoga tko predstavlja državu, a država opet, kao do 1990. godine postaje ključni neprijatelj.
Nikada u političkoj povijesti stvarni neprijatelji jedne nacionalne državnosti nisu imali idealnije uporište za razaranje te državnosti, niti savršenije izvođače svojih operacija. To bi otprilike bilo kao da se hrvatski nacionalisti oslone na četnički pokret u Srbiji, Hrvati u BiH na vehabije, Amerikanci na talibane. Taj medijsko-politički udar na Hrvatsku traje, nikada nije bio opasniji, a protagonisti su mu upravo ljudi u medijima i politici u koje se tzv. desna struktura zaklinje.
Najopasniji i najpogubniji protagonisti tih procesa su Željka Markić i Velimir Bujanec, doduše s vrlo različitim mogućnostima, percepcijama i modelima utjecaja. U tom konceptu, a to je vrlo zabrinjavajuće, pojavljuje se čitav niz profesionalnih opozicionara, čiji status ovisi o potpuno neizvedivim i neprovedivim zahtjevima prema državnoj vlasti, ciljano neprovedivim izuzev revolucionarnim metodama, kojima se s jedne strane prisiljava vlast na trajnu defanzivu, a s druge strane sebi osigurava trajna opozicijska “vjerodostojnost”.
Zato je idealan povod i motiv Pupovac, Srbija, antife, udbaši, a u istom pravcu ide i retorička borba protiv lošeg pravosuđa, nadziranih medija, korupcije, nepotizma, pretvorbenih lupeža, bez ikakvih ideja ili koraka koji bi pripomogli stvaranju realne moći za ostvarivanje tih ciljeva.
Drugim riječima, tražiš uvođenje zajedničkih škola u Podunavlju, znaš da je to nužda i opravdano, računaš na očekivanu potporu, ali zanemaruješ svjesno i šutiš o tome, da se to ne može realizirati bez promjene Ustava i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, za što vladajući nemaju nikakve realne mogućnosti trenutno i u ovakvom odnosu snaga. U Hercegovini bi rekli, svežu magare i tuku ga jer ne može poći.
No, logika je da država i vlast mogu sve, pa ne treba dokazivati da je onaj tko to neće ostvariti – izdajnik. Na tom principu su nastale i nastaju ikone tzv. desnice. To je model Željke Markić i Velimira Bujanca, no nikako samo njihov, jer je to postala zabrinjavajuća pojava na tzv. desnici, na kojoj danas vegetira sva tzv. desna opozicija u Saboru i medijima, od MOST-a, preko Karoline Vidović Krišto, Zekanovića do Penave koji to možda i najpragmatičnije koristi godinama. Traži nemoguće u tom trenutku, učini sve da ne bude moguće i optužuje bez obveze dokazivanja.
Ljudi pitaju zašto se Bujanec ne oglašava oko prijepora u DP, polazeći s potpuno pogrešnih pozicija i iz prizme potpunog nerazumijevanja Bujančeve uloge u tim procesima. On i Bujica se ne mogu koristiti u razlučivanju istine i neistine, destruktivnog i konstruktivnog, jer njegov profil i profil emisije nikada nije bio stvaranje, već razaranje. Čak i one mrvice realnog utjecaja na strukturu izvan bujičara na koje ne treba utjecati, potrošene su pojavom DP, a prije toga u predsjedničkoj kampanji, gdje više Bujica nije mogla računati na koliko toliko pristojne ljude i preko njih u emisijama pokušati utjecati na javnost.
I do tada su tu emisiju političari s desnog i demokršćanskog spektra više koristili kao zaštitu ili prevenciju od udara sa strane bujičara, nego zbog pridobijanja najšire potpore, a podupirali su ga, naročito iz HDZ-a, jer im je služio za međusobne obračune i za dovođenje mase do usijanja projekcijom straha od komunjara i antife uoči izbornih kampanja. Problem s proizvodnjom takvih projekata je to što ne mogu zastati, jer čudovište koje proizvedu traži uvijek više, pa je s jedne strane pošteno da je Bujica upravo HDZ-u postao neprijatelj.
Peveci, a nakon njih i kasniji vlasnici Z1 su Bujicu sveli na ono što profilno i jest Bujanec, na medijskog i političkog reketara, huškača i batinu, ovaj put za uvođenje reda u svome dvorištu. Zato nakon razlaza s DP nitko iz tzv. Suverenista ne može ni prismrditi emisiji, časti ih se pogrdnim imenima, zato “kraljica Karolina” više nema pristupa, nema ni Vrkljan naravno, zato je MOST “ćuprijaši”.
I, zato će, ako se ne nagodi s Radićem i pozadinskom ekipom, ili ako PPD i Pevex suočeni s vrlo ružnim posljedicama neviđenog neprijateljstva prema HDZ-u i njihovom lideru Plenkoviću za svoje financijsko-razvojne interese, naročito u kontekstu ruskog suvlasničkog utjecaja na bivši AGROKOR, a današnju FORTENOVU, linča, huškanja i mržnje koje je predvodio u njihovo ime Bujanec, ne postignu nekakvu nagodbu s Plenkovićem, Doktor biti nova meta Bujice.
Pri takvoj potencijalnoj nagodbi uvijek se mora pronaći dežurni nevaljalac, a to je uvijek najslabiji, u ovom slučaju svakako nevaljalac, jer dobrog momka tu nema. Od toga hoće li u toj mogućoj perspektivi Plenković ići u nastavak teškog rata s energetsko- trgovačkim kompanijama, među kojima po prihodima PPD spada među dvije tri najveće u zemlji s prihodom od preko 9 i pol milijardi kuna, koji je zbog potresa, pandemije ali i LNG terminala za godinu dana pao za više od dvije milijarde kuna, a iza koga stoje izvan zemlje rusko-srpske financijske, političke i obavještajne strukture, a u zemlji po svemu dostupnom jedna nevjerojatna skupina paraobavještajnih, obavještajnih, političkih i parapolitičkih interesa u svim mogućim strankama, pa se opredjeliti na par saborskih ruku trgovca Škore, ili će pristati na pokušaj Pevexa da na Škoru svale dojučerašnje divljaštvo i na pozadinsku nagodbu s njima izravno ovisi ponašanje Pevexovih medijskih trubadura.
Uloga Bujanca je tu jasna i baš ništa ne ovisi o njegovoj volji, izuzev o tome da može svatko kome treba prljav igrač dokazano računati na njega. O tome nitko ne treba imati dvojbi, jer Bujanec je namijenjen za takve stvari, a ni njemu ni bujičarima to ne predstavlja nikakav moralni izazov ili iskušenje. Na Škorinu nesreću to ni škoristima ne predstavlja problem, jer škoristi su bujičari. Škoro je dakle potpuno sam, a pravda je upravo u tome što on danas jauče o montiranim fotkama, lažima i prevarama, koje su bile njegov zaštitni znak u sve tri kampanje i između kampanja.
Upravo u tom kontekstu treba gledati javnu reakciju Tihomira Dujmovića, koja je motivirana isključivim kriminaliziranjem Škore, ne u korist sljedbenika DP ili članstva, niti u funkciji poštenog informiranja ili nekakve bolje Hrvatske, nego u funkciji zadržavanja živom priče – iluzije u korist investitora i naravno, vlastitu korist.
Nije slučajno Radić od HDZ-a otkupio Dujmovića. Znao je na što može računati, a znao je i Dujmović da u najgorem može pojačati svoj javni žrtvenik s novim otkazom što je uvijek potencijalni izvor prihoda, jer bujičari ne postavljaju pitanja – tko ti je dao 13, 14 ili 15 vrhunskih namještenja i zašto upravo tebi?
U toj Dujmovićevoj reakciji možemo uočiti očajničko potezanje izvanjskih autoriteta, gdje se kad je Škoro u pitanju poziva na privatni razgovor s Markom Perkovićom Thompsonom, na istoj manipulativnoj i argumentacijskoj razini na kojoj je Bujanec ranije, da bi naudio Kolindi Grabar Kitarović koristio Thompsona i navodne informacije koje mu je on rekao. Pokazalo se tada da je Bujanec svjesno lagao.
Thompson je jedan od rijetkih nacionalnih simbola, ne zbog svojih političkih preferencija, nego zbog svoga, to se mora snažno naglasiti – umjetničkog profila. Ne dakle kao nekakav stranački ili dnevno politički ložioničar u parnoj lokomotivi koja s vremena na vrijeme stenje ili ubrzava, nego zbog snažnog umjetničkog biljega koji je utisnuo u identitet hrvatskog naroda.
Zato, zbog te autentične vrijednosti i identitetskog utjecaja na mlađe generacije njega ljevica napada, a ne zbog “ustašluka” ili zbog ZDS. Tragedija današnje tzv. desnice, bolje rečeno u velikoj većini nametnutih i isforsiranih sitnih političko-medijskih kokošara i jest u tome što ne znaju prepoznati, a nakon toga ni upravljati u javnom djelovanju svojim istinskim vrijednostima, koje su ti nesretni protagonisti u stanju ubiti, zloupotrijebiti i uvaljati u blato u jednoj sekundi borbe, većinom međusobne, za vlastiti opstanak.
Tako su uništeni pravaši izvanjskim pritiskom i intervencijama, tako je razoren NHR, tako je razorena ideja o suverenistima i prije nego je nastala. To je jedan od modela urušavanja autentične hrvatske priče, model koji zahvaća simboliku domovinskog rara, ratne junake, branitelje, profesore, književnike, redatelje, akademike, te što je pogotovo razorno, svećenike ( zato sam u zadnjem nastavku spomenuo dvojicu “patera”, a nisam, iako hoću, i sami vrh Crkve).
U novinarstvu postoje minimalna načela koja se nikada ne bi smjela zlouporabiti, a ovdje se radi o višestrukom korištenju simbolike i autoriteta Thompsona u vrlo prljavim obračunima koji s načelima nemaju veze, jer se javne manipulativne tvrdnje potkrijepljuju posve privatnim i osobnim razgovorima. Komentatori to ne rade.
To bi moralo biti poučno i za Thompsona, jer, ako ga se višestruko uvlači u vrlo prljave priče kao nekakvu tajnu eminenciju i predstavlja kao čovjeka koji u pozadini govori važne stvari koje zna i koje presudno označavaju kao svjedočanstva profile javnih političkih osoba ponuđenih kao signal nade hrvatskom narodu, izbjegavajući javno očitovanje o tome, te očitovanje o ljudima koji se u internim i javnim obračunima pozivaju na njega, ispada sudionikom prljavih priča i interesa ni kriv ni dužan.
Sam po sebi Dujmović u ovoj analizi ne bi bio bitan kad se ne bi radilo o još jednoj akumuliranoj tipičnoj prevari, koja se nevjerojatno ustrajno održava godinama na vrhu hrvatske javnosti. Dujmović odavno nije samo novinar, niti iznimka, niti incident, nego pojava koja ukazuje na prototip modela na medijskom području, bez kojega ne bi bilo moguće držati tzv. desnicu na površini, a golemu većinu tradicionalnih i konzervativih vrijednota doslovno pokorenim.
On je i klasičan dokaz dezorjentacije i bezpotencijalnosti strukture koju nazivam bujičarima ili škoristima, kojoj se sve to s lakoćom može prodati. Zato mi je gotovo groteskno bilo vidjeti Dujmovićevo čuđenje s pitanjem konstatacijom – Kad ljudi ne mogu pogledati istini u oči?
Pa ne možeš, niti bi itko smio, pogotovo među nama sa snažnim utjecajem na golem broj ljudi, ili javnost kako se govori, očekivati da ljudi ne budu bar donekle zbunjeni nevjerojatnim suprotnostima u porukama i stavovima koje im u vrlo kratkom vremenskom razdoblju javno objavljuješ. Valja ne podcjenjivati ljude, a još više je u društvenim procesima bitno ne podilaziti im računajući i potičući njihove strasti. Svi mi u medijima, posebno komentatori, zatim intelektualci u najširem smislu, pogotovo iz sveučilišnih i umjetničkih krugova, morali bi imati i odgovornosti i hrabrosti suprotstaviti se, ne samo vlastima i institucionalnoj moći, nego, pogotovo kad se radi o procesima na desnici, potaknutim kampanjama i alternativnim uporištima ljudi i politika, koji nastupaju s mesijanskih avangardnih i isključivih stajališta. Ne možeš poticati svrstavanje za Plenkovića, Škoru, Đapića a njihove postupke ne dovoditi u kontekst načelnih vrijednota hrvatskog naroda.
Ukratko, utjecaj na javnost bi morao proilaziti isključivo s nacionalnih i nikako sa stranačkih ili pro – liderskih realiteta. To ljude naviknute na svrstavanje vrlo često zbunjuje, pa svi svjedočimo bijesnim pitanjima zahtjevima – opredijeli se već jednom! No, u takvim okolnostima taj tip opredijeljenja vodi u nekritičku apologetiku, najčešće umotanu u vrlo visoko prihvatljive opće nacionalne i kršćanske vrijednote i simboliku, s kojom se onda zaustavlja svaka upitnost, promišljanje i propitkivanje. Tako nastaju socijalno – komunikacijski tabori, tako se brzo u fokus prometnu posve beznačajne osobe u lidere i zbog toga, kad se dođe s takvom kampanjom do prvog cilja, ili poteškoće, dolazi do raspada sustava, ispuhivanja balona i bolnog frustrirajućeg prizemljenja.
Zato komentatori nikako ne bi smjeli podilaziti takvim kampanjama i, što je pokojni genijalac Petar Miloš govorio jednom od nekadašnjih lidera hrvatskog naroda ljutitom zbog kritika koje smo mu izgovarali, morali bi stajati širom otvorenih očiju iza događaja i pažljivo pratiti je li “brokva pogodila spoj” da bi se izbjegao promašaj i trošenje ionako ograničene energije.
Ne može se dakle društveno relevantno Dujmović pitati suočen s kritikama dojučerašnjih sljedbenika – zašto je netko slijep i gluh na istinu, kad je upravo on relativizirao pojam istine i naučio ljude da ne postavljaju pitanja. Ta pitanja bi prvom njemu, neostrašćena, logična i racionalna zadala puno više nevolja, nego zaslijepljeni ispadi bijesa i potaknutog gnjeva, pa i mržnje. Tko sljepoću i mržnju sije, ubrzo nevolje žanje. Svaki čovjek s integritetom se usprkos trenutnoj neugodi s lažima, podvalama i primitivnim napadima relativno lako nosi ako se ne boji načelnog propitkivanja i činjenica.
Kad je Škoro najavio kandidaturu, svi mi koji smo držali do sebe, morali smo pokušati racionalno, objektivno i analitički odgovorno, ne prema njemu odgovorno, ne prema Plenkoviću, Kolindi Grabar Kitarović ili Milanoviću odgovorno, nego odgovorno i obvezujuće prema hrvatskom narodu, sebi, realnoj procjeni procesa, stanja, prošlosti i neposredne budućnosti, pristupiti toj kandidaturi i novoj političkoj činjenici. I svi smo uz ostalo, razgovarali s mnogim ljudima. Logično je bilo razgovarati između ostalih i s Markom Perkovićom Thompsonom. To je bilo odgovorno, no odgovornost polazi od minimuma da ono što treba javno reći Thompson, mora on sam reći, a ne ja, Dujmović, Karolina Vidović Krišto ili Bujanec.
Nakon objave kandidature Škoro je i meni slao ljude sa zamolbom da razgovaram s Thompsonom i da ga pokušam “omekšati”, što sam glatko odbio usprkos volji da poduprem Škoru, jer sam držao normalnim da Škoro u tom slučaju sam mora nazvati Marka. I svi mi smo morali zauzeti stav, svoj stav. S obzirom da je Škoro realno nosio potencijal promjena zbog dugogodišnje proizvodnje svoga javnog statusa o čemu sam već pisao, zbog startne prihvatljivosti u nezanemarivoj populaciji i zbog očekivane logike da netko s tih pozicija zbog sebe samoga neće pristajati biti instrument podzemnih igara jer mu to socijalno i statusno ne treba, bilo je načelno biti dobronamjeran prema njegovom ulasku u državnu politiku.
To je bio prag dobre vjere bez koje se baš ništa ne može napraviti. Tada je trebalo dati Škori priliku, jer je objektivno nosio potencijal promjene i snažne korekcije državnog poretka, što nisu mogli ni da su htjeli kandidati politika koje se godinama nadmeću za upravljanje Hrvatskom. Ni Milanović, ni Kolinda Grabar Kitarović nisu mogli iskoračiti u promjenu, Škoro jest. On je imao taj narodni, aktivistički potencijal.
Ukratko, Škoru je bilo s nacionalnog i kršćanskog stajališta usprkos određenih profilnih rezervi prema njemu oportuno poduprijeti i dati mu priliku za predsjedničke izbore, točnije do zadnjeg tjedna kampanje ili do sučeljavanja na HTV-u, a nakon toga ga podupirati bilo je destruktivno, opasno i izrazito nehrvatski i još izrazitije antikršćanski. To se odnosi prije svega na komentatore, kreatore javnog mnijenja, intelektualce i uglednike različitog profila s nacionalnom prepoznatljivošću.
Nastaviti usprkos tolikim javnim iskustveno provjerenim svjedočanstvima podupirati, već tada izrazito jasnu suspektnu priču s golemim destruktivnim, pa i nacionalno-sigurnosnim problematičnim potencijalom i otvorenim namjerama projekt DP nije bilo obično neznanje, niti slučajna pogreška, nego svjesno pristajanje na sudioništvo i do sada neviđenu prevaru.
Zato je tragikomično čitati kad iskusni komentator kao Dujmović navodi potpuno obrnuti red odnosa prema Škori i očekuje razumijevanje za svoje krajnje neprincipijelno javno djelovanje, pokušavajući sve to zasoliti “smrtnim strahom” zbog Thompsonovih riječi u privatnom stvarnom ili izmišljenom razgovoru, neizravno se skrivajući ispod Thompsonovog statusa, predstavljajući se bliskim Thompsonu radeći od njega karikaturu.
Pilično sam siguran da bi i Thompson usprkos osobnih prijepora sa Škorom o kojima javnost godinama šapuće i nagađa, bez rezerve podupro DP da je Škoro bio bar minimalno vjerodostojan, da mu je misija bila učiniti Hrvatsku boljom umjesto preuzimanja resursa državne moći za ciljeve pozadinske strukture o kojoj sam pisao. No, nije mu dao podršku. Nije doduše ni reagirao na teške i ciljane manipulacije svojim imenom i porukama, što mu komunikacijski ne ide u prilog.
Na koncu, iako sam namjeravao u ovom nastavku serijala o uzrocima nemoći desnice u Hrvatskoj detaljnije analizirati i raspraviti model djelovanja Željke Markić, a medijske aspekte te nemoći ostaviti za slijedeća poglavlja, ubrzanje prijepora u DP i reakcija Tihomira Dujmovića, me nagnala da ovo pitanje obradim odmah.
Marko Ljubić/Foto: press
