Tisuće ljudi se godinama u Hrvatskoj pitaju – zašto i kako ne uspijevaju političke inicijative kao što je DP, prije njih platforma Suverenisti, prije toga NHR poznatiji po b, prije njih možda i najambicioznija platforma nastala iz udruge “U ime obitelji” nakon referenduma o braku, koja se, ako me pamćenje služi zvala “Projekt Domovina” ili od odlaska Ante Đapića s mjesta predsjednika HSP-a, zašto ne uspijeva reanimacija pravaša?
Temeljni uzroci, pogotovo nakon HDZ-ovog brutalnog gaženja HSP-a, su isti, no modaliteti neuspjeha i različite forme navode na šarolik spektar razloga. Svi neuspjesi se opravdavaju podmuklim djelovanjem HDZ-a, iako je HDZ izravno jedino nasrnuo na HSP, a ostale u biti održavao na životu ili podupirao.
Analiza DP je ukazala na konkretnim primjerima na generirane slabosti i razloge neuspjeha, no nije to samo po sebi dovoljno. Potrebno je rasvijetliti zablude, podvale i reći pravce i postupke iskoraka, odnosno rješenja enigme.
Zato pišem ovaj serijal, jer dok god postoje iluzije, rješenja nisu moguća.
Primjetit ćete da u ove široke tzv. desne platforme i pokušaje nisam uvrstio MOST. Ta platforma i nije bila desnog profila, niti je imala polaznu namjeru participirati u vlasti, bez obzira što je u dva mandata s HDZ-om bila u vladajućoj koaliciji i preko dvije godine imala izrazito neproporcionalan udio u državnoj vlasti.
Razlika između ideje MOST-a i svih spomenutih inicijativa je bila u tome što su oni osmišljeni i projektirani za kritično slabljenje HDZ-a u dijelu izbornih jedinica kako bi se na taj način kompenzirala realno katastrofalna politika Milanovićeve vlade i zadržali izgledi da ta politika u ovoj ili onoj formi nastavi kormilariti Hrvatskom.
MOST je imao više nego dovoljno ucjepljenih zastupnika, ministara, ali i pozadinskog utjecaja s finim manipulativnim potencijalom, pogotovo uz totalno nezrelog, nesposobnog i rigidnog Petrova, da je u svakoj opciji morao u najmanju ruku održati zatečeno stanje kakvu god, i s kim god, koaliciju složili.
Upravo zato su rušili prvu zajedničku vladu i pokušali opet nakon godinu dana. Baš zbog takve projektne namjene, MOST nije imao ama baš nikakav suvisli program, nikakav stav ni o čemu konkretnom, izuzev floskula o korupciji, nepotizmu, pravdi, narodu. Te floskule ih doduše čine bratom blizancem Željki Markić ili danas DP.
MOST zbog svoje izvorne namjene, koje vrlo moguće nisu ni bili svjesni ključni protagonisti, nije mogao uspjeti kao relevantna nacionalna politička snaga, niti će ikada biti kritični prag ili prevaga za ozbiljniji iskorak iz svojevrsne paralize državno-političkog poretka. Naime, ako bi se usuglasila relevantna politička namjera u Hrvatskoj za promjenom izbornog sustava, a prije toga nekoliko ustavnih rješenja, MOST-a ne bi bilo. Doduše, to bi bila sudbina svih današnjih desnih strančica, kao i cijeloga spektra lijevih ili kolokvijalno rečeno – antife. Sjajnim manevrom uoči zadnjih izbora, pridobijanjem bračnog para Raspudić i koristeći pogodnosti parcijaliziranog izbornog sustava održali su se kao parlamentarna činjenica, no ni danas oni nemaju nacionalnu političku programsku platformu.
Nije im potrebna dok god mogu opstajati na ovakav način, a ako se ne promjeni izborni sustav mogu dugo vegetirati u komfornoj poziciji oporbe. Jer, bez duboke promjene izbornog sustava HDZ će biti kronično opterećen istim slabostima, država neće moći iskoračiti niti u jednu promjenu poretka, pa će status tzv. desne oporbe godinama biti krajnje ugodan. Imat će se što i koga kritizirati, a za takvu kritiku umjesto ozbiljnog znanja i analize, umjesto rješenja, bit će dovoljno uredno svraćati u birtiju.
Takva pozicija je savršen okvir za Petrova, Grmoju i Bulja, no guši Raspudiće. I svakoga bi gušila s nacionalnim potencijalom.
MOST je dakle stvoren za održanje postojeće vlasti ili utjecaja, pa je morao nakon neuspješne prvotne misije ili nestati, ili se pozicionirati u vječnu oporbu i trajno hibernirati. Odabrali su i uspjeli ovo drugo jer to odgovara Petrovu i Grmoji. Zbog toga nisu htjeli savez sa Škorom, koji je projektiran za preuzimanje vlasti. DP je osmišljen da preuzme vlast. Bez vlasti, to je promašen projekt, nužan je raspad, koji je ugrađen u projekt od samoga nastanka.
Zato danas imamo bitku za novac, bolje rečeno ostavštinu iza pokojnika koji nije uspio doći na vlast, kako Škoro navodi – 24 milijuna kuna. Možete li, kad ovako krv pljušti zbog 24 milijuna kuna, zamisliti što bi bilo da su dograbili 24 milijarde kuna?
Razlika između MOST-a i svih gore pobrojanih političkih inicijativa je u modelu nastanka. MOST je nastao mehaničkim zbrajanjem odozdo, s lokalne razine, prema gore, a sve ostale platforme su pokušavala s vrha, s nacionalne razine razviti strukturu prema dolje. Sve platforme nastale na tzv. nacionalnoj razini su imale bar deklarativno svjetonazorski profil, dok je takav profil nemoguć ako se platforma radi na tzv. Relkovićevoj matematici i nadrianalitici.
Nekoliko ljudi u Zagrebu me upozoravalo, očito shvaćajući da ovaj serijal nije priča o Škori, iako je on tragični junak i uzorak za analizu, da se svakako osvrnem na HRAST (ne na ovo što danas Zekanović-Ilčić d.o.o predstavljaju), zatim na pokušaj uspostavljanja široke platforme oko Milana Kujundžića, ali ništa novo nas te priče neće poučiti izvan ovoga što su ljudi mogli pročitati o DP ili što će pročitati o gore spomenutim inicijativama.
Zato će naglasak biti na DP kao najvažnijem aktualnom pokušaju, zatim aktivističko- političkom djelovanju Željke Markić, te na raspadu pravaša, koje je jedine razorio HDZ, usprkos tome što sljedbenici ovih drugih za svoje neuspjehe optužuju HDZ ili tzv. duboku državu.
Previše je indicija da su upravo te inicijative i pokreti nastali u kuhinjama duboke države da bi se to više zbog higijene društva smjelo ignorirati. Sve te inicijative vegetiraju i figuriraju godinama, a opstale su one koje su se u jednom trenutku zakačile na HDZ kao Ruža Tomašić ili Ilčić-Zekanović, dok su Hasanbegović-Esih nastali u krilu HDZ-a, tu se afirmirali, nakon nikada razjašnjenog Karamarkovog ” izmišljanja” Hasanbegovića.
Domovinski pokret s golemom financijskom moći svim je tim ljudima bio vrhunsko prijevozno sredstvo za Sabor i nastavak glumatanja nekakve desnice, jer ih iz HDZ-a više nisu htjeli, niti su oni nakon opstanka na lupanju po HDZ-u više smjeli zakucati im na vrata s ispruženom kapom za koju kunu. Čitatelji se sjećaju da sam DP usporedio sa Šijanovim autobusom iz “Tko to tamo peva”, koji drnda zemljom i skuplja putnike za Sabor. Legendarnog Paju vozača glumi Radić maskiran u Škoru, a Miška konduktera i ložača Bujanec. Kad je autobus prispio na Markov trg, iskrcao srećkoviće koji su se uspjeli uvaliti, svatko je nastavio svojim putem. Smiješno je danas slušati jauk škorista kako je Škorin odlazak smrtonosan udarac za DP, lamentira se o zajedništvu, o skupljanju glava kao u športu nakon poraza. DP-a uopće nije bilo od konstituiranja Sabora.
Hasanbegović je registrirani zastupnik svoga Bloka, Penava svoje nezavisne liste, Pavliček i Litre Tomašićkinih alijas Pavličekovih konzervativaca, Zekanović HRAST-a, Sačić Suverenista, zatim su otišli Vrkljan i Vidović Krišto. Ovdje valja ponoviti mini shizofreni model s tzv. Suverenistima, koji su nastali preotimanjem pobune protiv Istanbulske konvencije Rozaliji Bartolić i kolegicama, koju su lukavi Ilčić i pohlepni Zekanović nanjušili kao priliku, prikrpali se, organizirali alibi referendum i na tom valu formirali Suvereniste koje su Ilčićevim i Tomašićkinim pozadinskim inženjeringom stavili pod kontrolu isturajući Zekanovića za predsjednika, rješavajući se utjecaja Pere Kovačevića, Jure Vujića i Rozalije Bartolić, pa je jedinstvena i tragikomična činjenica da su na još široj platformi DP ušli u Sabor, ali i nakon toga ostali HRAST i Konzervativci glumatajući Suvereniste, dok je jedini zastupnik Suverenista u stvari ostao Željko Sačić.
Ta operacija je mini Šijanov autobus političkog nemorala koji se u svoj svojoj perverziji vuče još od europarlamentarnih izbora kad su “inženjeri” Ilčić i Tomašić u potpunoj tajnosti, mimo znanja najbližih suradnika izuzev Pavličeka i Zekanovića, dogovorili podjelu euro mandata zaklinjući se u moral, kršćanstvo i naravno – narod. Baš svakome je moralo biti jasno da usporedba sa Šijanovim busom i autostoperima za Sabor nije samo izraz sličnosti u načinu djelovanja i profilu ljudi, nego esencijalno stanje DP-a.
Potvrda je to da je priča o DP-u, njegovoj moći i budućim, uvijek budućim naravno, uspjesima i vraćanje ” države narodu” potpuno neinteligentna floskuletina, koju su očajni ljudi pod zvukom bubnjeva sa Z1 i nekoliko zakupljenih medija gutali, bojeći se razmišljati i suočiti s činjenicom da su ponovo gadno namagarčeni.
Od potpuno neukih, a beskrupuloznih tipova, sklepanih s brda s dola, nastojalo se održavati živom priču crpeći do perverzije svetinje oslobodilačkog rata, pri čemu je bilo degutantno gledati nesretnog Ćipu Mlinarića, HOS-ovca Markuša sa strogim izrazom lica i banalnom paradnom retorikom od desetak poluproširenih rečenica, zatim potpuno zbunjenog Josipovićevog i Markićkinog katolika i konzervativca Bartulicu, napolabiskupa Peternela, favoriziranje “povjesničara i intelektualca” te “generala” Prkačina, nekakvog Spajića i slične tipove koji su u Bujici uveseljavali narod, na koje se sveo DP. No, okus i miris svemu ipak je davao Škoro.
Stvarno treba imati obraza, ali i pameti, obraza zbog ruganja milijunima ljudi najnovijim stihom iz pjesme o izdajnicima i herojima, herojima koje je “teško pronaći jer ne pričaju o svojim djelima”, a više od godinu dana se naslikavati s Ćipom Mlinarićem, Markušom i “generalom” Prkačinom čije podvige nikada nitko nije vidio jer su se događali na pruzi Beograd-Bar i u neprijateljskoj pozadini. Ćipe je na dnevnoj osnovi govorio o svojim herojstvima i mukama pa se stjecao dojam da bi nas vrag odnio da njega nije bilo i da većeg heroja, pored Ćipe naravno, nema od Škore. A pameti, ili točnije socijalne inteligencije, zbog nezamislivog otvorenog podcjenjivanja ljudi promovirajući tu pjesmu s takvom porukom, usprkos tome što velika većina ljudi, čak i bujičara ili škorista pamti događaje duže od jednog dana.
Što očekivati od političke platforme koju vodi takav lumen, a koju čine tipovi koje sam nabrojao i što je za takvu platformu najpogubnije – što očekivati od oslonca na nesretnu mikro strukturu u hrvatskom narodu, koja to sve pobožno guta i proždire?
Svakom sa zrncem mozga je jasno – ništa izuzev kaosa i nered.
Hasanbegović je zato refleksno osjećao da je vrijeme povući ručnu što se najbolje moglo vidjeti u višekratnim Bujicama tijekom zagrebačkih izbora koje je očito morao odraditi, no s vidljivom neugodom i na licu i u tonu besmislenih sintagmi, kojima je morao spašavati status kakvog takvog intelektualca, a zagovarati tragikomični “referendum” u Zagrebu.
Takvu koncentraciju beskorisnih, beskarakternih i potpuno nevjerodostojnih tipova kakve je Radić skupio za parlamentarne izbore ne bi ni HDZ izdržao sa svojom moćnom strukturom. Od kakvih se ljudi pokušalo napraviti “pokret” vidjet će zaslijepljeni trabanti brzo, ako im je ovo što ja iznosim promaklo ili ako im je lakše razum etiketirati “hadezeovim plaćeništvom” ili tražiti razloge svoje gluposti u “podmuklom i izdajničkom” HDZ-u. Već se vidi u početku bitke za 24 milijuna temelj kršćanskog morala i altruizma u koji se zaklinju bujičari i škoristi.
Vidjet će recimo na primjeru opjevanog karaktera i časti Ćipe Mlinarića sad kad se treba prešaltati radi golog opstanka, vidjet će ovisno o tome kako će se Škoro ponašati i hoće li doći do nagodbe oko novca između pevecovaca i Škore, po ponašanju i javnim istupima Bujanca, Peternela, Prkačina, Hasanbegovića, koji su, svi koji su imali bilo kakvu šansu odmah nakon izbora, registracijom saborskog mandata ili uvaljivanjem na administrativne pozicije otvoreno izrazili nepovjerenje u budućnost “pokreta”. Tko traži motive takvih odluka neće se namučiti. Novac, samo novac.
Bit će zabavno gledati Ćipu Mlinarića i njegov odnos prema “bratu Miri kome bi život dao” ili Bujančev prema Doktoru. Ćipe se predstavio uz golemu Škorinu pomoć kao vukovarska legenda, ali je bio kandidat u osječkoj, ne u vukovarskoj izbornoj jedinici i svoje mjesto u Saboru nije osvojio, nego mu ga je Radić poklonio, s obzirom da on i Bubalo nisu koristili osvojene mandate. Trgovci ne daju besplatne darove, pa je lako naslutiti koliko košta taj saborski mandat i kako će se plaćati.
O tom detalju recimo bujičari i škoristi ne razmišljaju, niti mogu, niti hoće. A objavljujući sudski i medijski rat Bubalu (dakle Pevexu i Radiću,) od čije volje ovisi i Bujanec i Ćipe Mlinarić, Škoro je tu dvojicu najglasnijih “doktorovaca” doveo u poziciju da se, ili principijelno odreknu sponzora, ili da “otkriju” da je Doktor pokvarenjak. Bi li se netko kladio u to kako će se ponašati? Mnogi su iz tog kruga zapjenjenih bujičara i škorista sasuli drvlje i kamenje na prof. Vrkljana i Karolinu Vidović Krišto zbog odlaska ispod Škoro-Radić kišobrana, no za ozbiljne ljude je bilo iznenađenje da su uopće pristali biti na izbornim listama te skupine.
Tu prvenstveno mislim na profesora Vrkljana, jer Karolina Vidović Krišto je do tada bila više poželjna javno-politička virtualna pojava, brižljivo njegovane prihvatljivosti ispod koje se skrivao bitno drugačiji politički profil, pa znalcima ona nije bila preveliko iznenađenje, pogotovo nakon neuspjelog sondiranja utjecajnih krugova za moguću kandidaturu za predsjednicu Republike.
Prof. Vrkljan je ugledan čovjek, vrhunski znanstvenik-kliničar s međunarodnim referencama i bio je po definiciji golem dobitak za DP. Za njega je bio golem rizik biti u društvu s Ćipom, Radićem, Peternelom, Hasanbegovićem, pa je potpuno logično da je došlo do brzog razlaza.
Brojni novinari iz zagrebačkih medija, kako desnih, tako i lijevih, kao i ljudi iz aktivističkih krugova bili su šokirani kad se Karolina Vidović Krišto pojavila u tom društvu, ne zbog političkog profila, nego zbog stavova koje je imala o tim tipovima, još više konsternirani njenim izjavama u Bujici da je Bujica uz Narod i Hrvatski tjednik, te portal ili dva tada krajnje iritantno u funkciji Škorine propagande, jedina oaza nezavisnog novinarstva.
Očito je ta blamaža bila cijena ulaska u Sabor ili karta koju je trebalo platiti Mišku, no i prilično siguran znak da joj je DP samo autobus kome će hladno mahnuti na odredištu. Konačno, objektivno gledajući oboje su donijeli DP-u više nego su odnijeli.
Zašto se Radić odlučio na sastavljanje izbornih listi za parlamentarne izbore s takvim ljudima, za koje je baš svatko tko prati i promišlja hrvatsku javnost i politiku znao da nisu ljudi s kojima se nešto gradi, na koje se može osloniti, ali i da su potpuno vrijednosno nevjerodostojni, s vrlo različitim, često i radikalno suprotnim vrijednosnim stajalištima o najvažnijim nacionalnim pitanjima?
Nitko živ recimo ne može izgraditi državnu politiku na zajedništvu HRAST-a i Hrvatskog Bloka, jer lider Bloka Hasanbegović, lidera HRAST-a zbog odnosa prema muslimanskim migrantima javno proglašava rasistom, a Europu optužuje za novi kolonijalizam. Tko će u nešto jedinstveno i suverenističko spojiti Igora Peternela s prijezirom prema Hrvatima BiH, Hasanbegovića ili Bartulicu kad je status hrvatskog naroda u BiH u pitanju ili sa Škorom koji ni o čemu nema stav? Ili, kako zanemariti tihe razgovore znalaca u Zagrebu i ne povezati Karamarkovu odluku da niotkuda dovede Hasanbegovića u Vladu umjesto Anje Šovagović, s muslimanskim krugovima iznimno bliskim Stjepanu Mesiću?
Različitosti o kojima govorim može ujediniti samo klasična revolucionarna agenda i, koliko god skakali na zadnje noge gnušajući se usporedbe, baš po svemu je DP klasičan model revolucionarnog pokušaja, suvremena kopija partizanskog komunističkog pokreta. Takvi bez krvi ni ne nastaju, niti nestaju, njima je u ime viših ciljeva kao što su nekada bili blagostanje radničke klase, bratstvo i jedinstvo ili danas povratak države narodu, sve dopušteno. Otud nezamislive prljavštine, laži, podvale, transformacije i pervertitstvo kojima smo svjedočili zadnje dvije godine.
Otud je Škoro simbol branitelja, a Plenković ili Milanović dezerteri, otud je izraz hrvatskog identiteta i državotvornosti poruka o Izetbegoviću kao moralnoj vertikali i o Čoviću izdajniku, otud su svi sumnjivi izuzev onih koji su preko noći postali milijarderi otimajući ljudima životni posao, otud Peternel i Lazo Grujić ljuti desničari, otud sve što ni najperverzniji um nije do jučer mogao zamisliti.
Otud pojava raznih “patera”, kao “pater” Ike Mandurić sa slonovskim i polukrkanskim komunikacijskim afinitetom ili onaj nesretni drugi “pater” Gerbic revolucionar u Bujici kao “duhovno” pokriće primitivnim uvredama, i otud stihijski pokušaj rušenja bez ikakvog odgovora – što nakon toga.
To je model Moše Pijade – spalimo im sve pa neće imati izbora nego nam se pridružiti. A uz to će biti jako krvoločni. Revolucija mora imati svoje umjetnike, redatelje, glazbenike, pokojeg literatu, povjesničara, liječnika, znanstvenika te svoje patere duhovnike, da bi avangarda bila potpuna, a istina totalna. Boljševizam na desničarski način kakav se ne pamti. Kome to može odgovarati?
Svakome, samo ne hrvatskom narodu. Dakle, zašto s takvim suprotnostima graditi državnu politiku i konačno – može li se u tome uspjeti? Ne može. Niti se trebalo nešto graditi.
Koncept okupljanja takvih suprotnosti, koje je ujedinila jedna jedina ideja i cilj – ući u Sabor, uz vrlo rijetke iznimke realno kvalitetnih ljudi ( Vrkljan, Sačić), bio je prinudan jer je trebalo opravdati golema sredstva i nije se smjelo ne uspjeti, a s obzirom na profil i političku prošlost velike većine kandidata koji su trebali ući u Sabor, posve je realno bilo od predviđenog golemog udjela u vlasti, namiriti apetite većine uz rizik minimalnog osipanja. Točno po revolucionarnom modelu.
Zbog svega se Radić nije zamarao nekakvim političkim programima, zbog toga mu nisu trebale snažne i nacionalno prepoznatljive osobe, koje nisu godinama žicarile na rubovima velikih stranaka, naročito HDZ-a, nego ljudi kojima je Sabor bio cilj za koji nisu pitali za cijenu. S takvim ljudima, kakvi god bili, kreatori DP-a su ne bez osnove računali – može se upravljati, jer će biti dovoljno beskrupulozni da održe svoj status i neće dovoditi u pitanje onoga tko im ga jamči. Takvoj projektnoj namjeni nisu trebali pametni ljudi i ljudi s integritetom, zato ih nije ni bilo.
Koga briga za stavove o migrantima, Hrvatima BiH, ratnim stradalnicima, nacionalnom identitetu, kad se revolucionari podmire, a kad i ako zatreba uvijek se može potegnuti Pupovca, koji živi od toga, i provući baš sve što trebaš ispod borbe protiv Srba, udbaša, sorošovaca, goldsteina, klasića, pusića i sličnih ugroza.
Pokret ili bolje rečeno družina koja je nastala na golom interesu i bez bilo čega vrijednosno zajedničkog, nužno je morala promotivno počivati na destrukciji i negativnoj kampanji, utoliko više radikalnijoj i prljavijoj proporcionalno visokim zacrtanim ciljevima, održavati se na postignutim osobnim benefitima, a raspast će se u krvi do koljena u borbi za ostvareni kakav takav plijen.
Zato Škoro najavljuje obračune izravno navodeći 24 milijuna kuna, a Bubalo ga (čitaj Pevex i PPD) naziva “bombašom samoubojicom”, očito nimalo impresioniran Škorinim prijetnjama. Napisao sam u jednom prethodnom dijelu da bi Škori mogla biti problem ekipa koja je opasnija od svake s kojima je do sada radio. Kako sam već rekao – samo novac, dok zaluđeni pervertiti svakoga tko upozorava na tu perverziju nazivaju plaćenikom.
(U idućem nastavku…Fama o zajedništvu na desnici i uloga Željke Markić u desnim političkim procesima)
Marko Ljubić/ Foto: pxll
