Povijest je s(p)retno namjestila da na današnji dan (15. siječnja) Republika Hrvatska slavi dva ključna događaja: priznanje neovisnosti, 1992. od strane tadašnje Europske unije i završetak mirne reintegracije istočne Slavonije (1998.)
Dana 15. siječnja 1998. na proslavi okončanja mandata UNTAES-a u Vukovaru, predsjednik dr. Franjo Tuđman riječima “konačno imamo punu državnu suverenost na čitavom državnom teritoriju” zatvorio je teško poglavlje integriranja istočne Slavonije u ustavno-pravni poredak Hrvatske.
Sami pregovori oko načina provedbe mirne reintegracije istočne Slavonije odvijali su se paralelno u Daytonu, u sklopu s pregovorima za rješavanje pitanja Bosne i Hercegovine, i u Vukovaru gdje je tadašnji ambasador SAD-a u RH Peter Galbraigth pregovarao s lokalnim srpskim čelnicima i radio nacrt budućeg sporazuma.
Erdutski sporazum potpisan je 12. studenog 1995. od strane predstavnika vlada RH i SR Jugoslavije te veleposlanika Galbraitha i mirovnog posrednika UN-a Thorvalda Stoltenberga a Vijeće sigurnosti UN-a Rezolucijom br. 1037 od 15. siječnja 1996. uspostavilo je Prijelaznu Upravu Ujedinjenih Naroda za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem (UNTAES).
U ime Republike Hrvatske sporazum je u Zagrebu potpisao Hrvoje Šarinić, a tadašnji ministar inozemnih poslova SR Jugoslavije, Milan Milutinović, u ime pobunjenih Srba, sporazum je potpisao u tada okupiranom Erdutu.
Slavko Dokmanović, gradonačelnik okupiranog Vukovara, a poslije optuženik za ratne zločine na Ovčari, samo nekoliko dana prije potpisivanja ugovora, tvrdio je da će prije sebe odsjeći ruku nego potpisati takav dokument.
No, nove pobjede Hrvatske vojske u operaciji “Južni potez” ( 8.-11. listopada 1995.) ubrazale su potpisivanje sporazuma u Erdutu ( i Zagrebu).
Poučen iskustvom s ranijim neuspješnim misijama UN-a u Hrvatskoj (UNPROFOR i UNCRO) predsjednik dr. Franjo Tuđman, procijenio je da je za uspjeh reintegracije nužno osigurati direktan angažman SAD-a odnosno američkog čovjeka na čelu buduće misije; računao je, naime, na poslovičnu pragmatičnost i efikasnost Amerikanaca.
Uz pomoć glavnog pregovarača u Daytonu, Richarda Holbrookea, izlobirao je suglasnost predsjednika SAD-a Billa Clintona te je Vijeće sigurnosti prijelaznim upraviteljem, odnosno zapovjednikom civilnih i vojnih komponenti misije UNTAES imenovalo američkog umirovljenog generala Jacques Paul Kleina.
General Klein pokazao se ne samo efikasnim nego i posve neopterećenim diplomatskim finesama te se lokalnim srpskim vlastima u Vukovaru već na prvom sastanku obratio riječima: “Pobunili ste se, odigrali svoje karte i izgubili. Ako mi ne pomognete, odlazim pa će Hrvati sami obaviti posao. Nema treće opcije!“
S prvim danom formalnog početka misije UNTAES-a krenule su opstrukcije procesa reintegracije od strane srpskih čelnika ali i lokalnog stanovništva. Nakon ubojstva jednog belgijskog vojnika vrlo ozbiljan incident zbio se u proljeće 1996., kada je kamenovano vozilo američke delegacije u kojoj su bili veleposlanica SAD pri UN-u Madeleine Albright, veleposlanik Galbraith i general Klein.
Povlačenje Vojske Jugoslavije
Prijetnje oružjem i napadi na lokalno hrvatsko stanovništvo i razna „događanja naroda“ bili su svakodnevnica. Zato sintagma „mirna reintegracija“ koja se uvriježila u političkom diskursu, onima koji su je provodili zvuči pomalo apsurdno, jer je za njih bila sve prije nego mirna.
Osim incidenta, lokalni srpski čelnici pokušavali su na različite načine zaustaviti ili usporiti proces mirne reintegracije; od zahtjeva srpske »Skupštine« u Podunavlju za autonomijom, ucjenjivanja međunarodnih predstavnika odlaskom Srba iz Podunavlja što su pokušavali prikazati kao „tihi egzodus“– a toga su se oni najviše bojali jer je to značilo definitivnu propast misije – pa sve do pokušaja organiziranja referenduma lokalnog srpskog stanovništva za izglasavanje autonomije, uoči lokalnih izbora.
No, glavni problem samog procesa reintegracije, možda je najbolje izrazio predsjednik Tuđman kada je, na jednom od sastanaka u Daytonu, na izjavu veleposlanika Petera Galbraighta kako se pitanje istočne Slavonije može relativno lako riješiti, rekao kako „..nisu problem „tehnikalije“, ovdje je ključno pitanje da li će Srbi htjeti prihvatiti punu integraciju istočne Slavonije u Republiku Hrvatsku“.
“Moram naglasiti kako sam ja osobno, ali i drugi hrvatski pregovarači, kroz stotine susreta s lokalnim srpskim stanovništvom u te dvije godine trajanja misije, shvatila da nije problem u većini običnih, „malih“ ljudi, da oni doista samo žele mir i normalan suživot sa svima, nego u njihovim vođama. Nebrojeno puta sam čula kako oni ne misle isto što i njihovi vođe ali se ne to boje javno reći, da ne bi bili izloženi prijetnjama”, zapisala je Vesna Škare Ožbolt, jedna od ključnih prgovarača u tom procesu .
Otup oružja
Hrvatska je učinila ne mali broj ustupaka kako bi predstavnike lokalnih Srba privoljela na suradnju, sve s ciljem da zajednički dovedu misiju do njenog uspješnog kraja; neki od tih ustupaka bili su veoma teški i mučni. Primjerice, , u sklopu procesa demilitarizacije Hrvatska je pristala dopustila da se postrojbe vojske Jugoslavije, koje su na tom području boravile četiri godine, povuku u Srbiju zajedno s teškim naoružanjem.
Za program otkupa oružja od lokalnog srpskog stanovništva koje se nije htjelo dobrovoljno odreći oružja, hrvatska vlada izdvojila je preko 1.6 milijuna dolara i to u vrijeme kada nije imala dovoljno sredstava za rješavanje pitanja hrvatskih izbjeglica; pristala na zahtjev lokalnih srpskih čelnika za posebnim srpskim školama iako je tadašnje Ministarstvo prosvjete i sporta izradilo zajednički program sa srpskim kulturnim društvom ‘Prosvjeta’ za srpsku djecu u Hrvatskoj; dopustila je odgodu služenja Hrvatske vojske za pripadnike srpske nacionalnosti uz kasnije i pravo na priziv savjesti; i još mnoge druge.
U svojem pokušaju podjele krivnje za rat međunarodna zajednica je od samih početaka rata koristila presedan politiziranja ljudskih prava, kao pritisak na Hrvatsku; tako je, između ostalog, bilo mnogo prijepora oko abolicije:
Prvi Zakon o oprostu od krivičnog progona za počinjena kaznena djela za vrijeme ratnih sukoba svima koji imaju boravište ili prebivalište na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema, donesen je već u rujnu 1992., a predsjednik Tuđman je još prije toga već abolirao određeni broj hrvatskih Srba.
Drugi, dopunjeni Zakon o općem oprostu od 17. svibnja 1996. za kaznena djela počinjena na privremeno okupiranim područjima hrvatskog Podunavlja u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 1. lipnja 1996., međunarodna zajednica dočekala je na nož: od Hrvatske se tražilo da zakon o oprostu vrijedi za cijeli teritorij RH te da se reducira inicijalna lista potencijalnih zločinaca.
Pokušalo se tada Hrvatskoj nametnuti i da se ta lista proglasi konačnom i zaključenom te zabraniti gonjenje ratnih zločina bez izričite suglasnosti suda u Hagu. Oba ova zahtjeva bez presedana Hrvatska je odbacila pozivajući se na međunarodne zakone o nezastarijevanju ratnih zločina i shodno tome, zadržala pravo da pokreće nove kaznene postupke u budućnosti.
Kada danas, s povijesne distance od 23 godina pokušavamo kritički analizirati rezultate cijelog procesa mirne reintegracije, s većinom rezultata možemo biti zadovoljni. Demografska slika područja istočne Slavonije u odnosu na onu iz 1991. nije u bitnome izmijenjena, završetak mirne reintegracije nije potvrdio rezultate etničkog čišćenja jer se većina onih koji su to htjeli, vratila u svoje domove, uostalom, proces povrata nastavio se i po završetku misije.
Većina građana srpske nacionalnosti prihvatila je punu integraciju u Hrvatsku jer, svjesni su toga da je Franjo Tuđman ne samo reintegrirao Slavoniju nego spasio i živote mnogih od njih. A njihovi predstavnici? Neki možda i ne u potpunosti? Mnogo je vremena prošlo od srpnja 1997., kada je, povodom osnivanja Srpskog nacionalnog vijeća, Milorad Pupovac izjavio kako koncepti teritorijalnog ustroja istočne Slavonije koji bi se naslanjali na plan Z4 „ u ovom trenutku s ovim stanjem stvari nisu ni izgledni ni mogući “.
Pupovac se, standardno, izrazio dvosmisleno no, za nadati se da je do danas prihvatio činjenicu da bilo kakva autonomija za stanovnike srpske nacionalnosti u istočnoj Slavoniji ne dolazi u obzir – ne samo „u ovom trenutku“ nego niti u budućnosti. Hrvatska je, naime, za provedbu mirne reintegracije platila (pre)veliku cijenu.
Nema zemlje u svijetu koja je uspjela praktički odmah nakon zaključenja ratnih operacija okončati rat mirnim putem.
I za kraj: u svakom ratu ponekad bude i “chaplinovskih” trenutaka; 8. lipnja 1997. dan kada je pok. predsjednik dr. Franjo Tuđman u pratnji hrvatskih dužnosnika i generala Kleina nenajavljeno posjetio Vukovar, jedan je od takvih trenutaka; naime, kada je predsjednik Tuđman ušao u dvoranu za sastanke srpski čelnici od šoka su se sakrili pod stol.
A Tuđman im je samo došao reći: “Ovo je Hrvatska!”
M. Marković/Foto: pxll
