Boris Starling britanski je pisac, scenarist i kolumnist, autor hit knjige Messiah po kojoj je BBC napravio uspješnu seriju, na facebooku je objavio tekst posvećen Luki Modriću i njegovomu djedu koji je ubijen 1991. godine.
“Starac je tog jutra, u prosincu 1991. godine odveo stoku na brdo, jer to je radio svaki dan, bilo kiša ili sunce, zima ili ljeto. Odveo je stoku tog dana na brdo i nikada se nije vratio. Uhitila ga je grupa ljudi odjevena u policijske uniforme. Pitanje je jesu li bili pravi policajci, ali to je bilo nebitno. U tim krajevima moć se dokazivala oružjem, a ne komadom papira.
Zločin tog čovjeka bio je isti onaj zločin koji uvijek i je u mjestima gdje vlada raskol: nije bio jedan od njih. Bio je onaj drugi. Bio je neprijatelj. Njegov zločin nije bilo nešto što je napravio, već ono što je bio.
Bio je Hrvat, a oni su bili Srbi. I to je bilo sve. Muškarci u uniformama su ga s još nekolicinom drugih odveli u obližnje selo Jesenice i tamo su ih ubili. Starac je iza sebe ostavio obitelj koju je volio i koja je voljela njega, pa tako i njegov šestogodišnji unuk s kojim je dijelio ime i s kojim je praktički bio nerazdvojan, djed koji je bio lud za svojim unukom i unuk koji ga je obožavao.
Ime koje su dijelili je Luka Modrić i ove nedjelje će taj dječak, danas nogometaš sa 32 godine, voditi svoju zemlju u finalu Svjetskog prvenstva. U nogometu se koristi jezik rata: napad, udarac, obrana… Modrić, kao i njegovi sunarodnjaci, zna razliku između tih riječi u stvarnosti i u nogometu.
Zna isto tako da je u Hrvatskoj jedan uvijek povezan s onim drugim, jer oni zajedno su povijest te male, ponosne nacije.
Nakon što mu je djed ubijen, Lukinu su kuću zapalili i cijela obitelj morala je živjeti godinama u hotelu, ne luksuznom, već običnom, skromnom, u gotovo raspadajućem stanju u njihovom Zadru.
Dok bi padale granate, kao što često i jesu, mali Luka bi sjedio unutra i čekao da prestane, ali kad bi oglasili da je sve prošlo, išao bi igrati nogomet na parkingu hotela, ponekad s drugom djecom, ponekad sam. Sve samo da pobjegne od surove i strašne stvarnosti života u neprekidnom ratnom stanju. Bio je mali, premali da bi, kako se ispostavilo, mogao igrati u Hajduku.
Sa 18 godina završio je u Zrinjskom Mostaru, u ligi BiH, gdje su njegovi suigrači i protivnici otkrili dvije stvari o Luki: imao je sve vještine koje ste mogli poželjeti i znao se brinuti za sebe.
Njegov 15-godišnji put odveo ga je od Dinama do Tottenhama i Reala. Iako i danas, kako je napisao Guardianov Barney Ronay, “izgleda kao mali dječak odjeven kao vještica”, on je danas jedan od najboljih nogometaša svijeta s nevjerojatnim talentom, jedan od rijetkih koji vrijeme i prostor prilagođava sebi.
Od svih talenata možda najveći je taj da i drugi zbog njega bolje igraju. Kada je obično dodavanje najbolja opcija, to onda i igra. Ako treba držati loptu u nogama nekoliko trenutaka da bi se njegovi suigrači mogli namjestiti na što bolje pozicije, on to i radi. Ako treba pokriti tuđu grešku, on će to napraviti. On nije jedna od onih superzvijezda koji jedini privlači pažnju i zbog čije prisutnosti nitko drugi ne može doći do izražaja.
On je ultimativni vođa baš zato jer ne igra kao da je samo on važan. Njega nećete vidjeti da se valja po terenu kao da je upravo nagazio na minu ili da para majicu nakon što je dao gol ili da zamišljeno stoji usred terena kada stvari ne idu onako kako je zamislio. Te stvari je ostavio Neymaru, Ronaldu i Messiju.
Ta trojica su već kući. Luka je još uvijek u Rusiji, kao i njegov tim. A njegov tim ga voli. Kada je promašio penal protiv Danske, Ivan Rakitić je okupio ostale i rekao:
– Slušajte, Luka nas je izvadio iz više problema nego što možemo pobrojati. Naš je red da mu vratimo.
Ostavili su promašeni penal iza sebe i krenuli u ispucavanje. Ako želite znati kakav je Luka Modrić, evo ovako: samo nekoliko minuta nakon što je promašio penal, Luka je opet stao ispred danskog golmana Kaspara Schmiechela i ovaj put pogodio. Teško je razumjeti, odnosno, lako je razumjeti, ali teško je ispravno shvatiti što ovo Hrvatima znači.
Najslavnija slika u engleskoj nogometnoj povijesti ona je kada Bobby Moore u zrak diže svjetski kup. Najslavnija slika hrvatske nogometne povijesti je pak potpuno drukčija – Zvonimir Boban koji u letu nogom udara policajca.
Bilo je to na utakmici između Dinama i Crvene zvezde 1990. godine, ne dugo nakon što je Hrvatska odlučila da će se odvojiti od Jugoslavije. Boban je vidio policajca kako udara Dinamovog navijača za vrijeme nereda na utakmici i sjurio se prema njemu.
– Bio sam to ja, lik koji je bio spreman riskirati svoj život, karijeru i sve što je slava mogla donijeti, sve zbog jednog ideala, jednog razloga – zbog hrvatske stvari – rekao je godinama kasnije Boban. Bobana su izbacili iz jugoslavenske reprezentacije, koja je te godine išla na Svjetsko prvenstvo.
Nije ga bilo briga. U svojoj glavi on je bio Hrvat, a ne Jugoslaven i osam godina kasnije kao kapetan hrvatske reprezentacije osvojio je treće mjesto na prvom svjetskom prvenstvu na kojem se Hrvatska natjecala. Bio je vođa fenomenalne generacije igrača – Slaven Bilić, Robert Prosinečki, Davor Šuker, koje i danas slave u Hrvatskoj. Ulaskom u finale Modrić i njegovi napravili su korak naprijed od svojih prethodnika.
Prikladno je što igraju s Francuzima: obje reprezentacije su odigrala isti broj utakmica, Hrvatska je bila zvijezda prvog kruga, a Francuska je bila najbolji tim u knockout fazi.
Pametni će se vjerojatno kladiti na Francusku. Ukupno gledano, oni i jesu bolji tim, sve utakmice u knockoutu su pobijedili u regularnom vremenu, dok je Hrvatska u tri utakmice zaredom išla u produžetke, što je dodatnih 90 minuta za njih, što je jednako minutaži cijele jedne utakmice.
Glava mi kaže da će pobijediti Francuska i to će vjerojatno biti laka pobjeda. Ali, moje srce kaže da će pobijediti Hrvatska, za bajku onih koji nisu favoriti, za ponosne ljude nastale u ratu, i prije svega za njihovog nevjerojatnog kapetana i starca po kojem je dobio ime.
