Prošlo stoljeće bilo je stoljeće velikih ratnih sukoba koji su uzrokovali raspad carstava i starih država i stvaranje novih; stoljeće društvenih, kulturnih i industrijskih revolucija (pri čemu ni Crkva nije ostala neokrznuta, ali nije željela ostati po strani, o čemu svjedoči i Drugi vatikanski koncil).
U prvoj polovici 20. stoljeća, tijekom Prvoga svjetskoga rata, rodila se nada da će to biti rat koji će okončati sve ratove i tako stvoriti temelj za dugoročan mir. Zbog velikih ljudskih i materijalnih gubitaka, razaranja i patnja mnogi su se nadali da će taj Veliki rat biti dovoljno jasna lekcija za buduće naraštaje: da se takvo što više nikada ne ponovi ili barem ne za njihova života.
Međutim, već dvadesetak godina nakon kraja Prvoga svjetskoga rata postalo je prilično jasno da mir ne će dugo trajati jer su u Italiji (u dvadesetima) te Japanu i Njemačkoj (u tridesetima) na vlast došli oni koji su se počeli spremati za rat.
Osim toga, već tada mogao se nazrijeti i lijevi, sovjetski imperijalizam koji je, među ostalim, doveo do Pakta Ribbentrop-Molotov ili, kako se službeno zvao, Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i SSSR-a u kojem je, među ostalim, dogovorena podjela Poljske.
Svi su sukobi i ratovi kompleksni i većinom imaju dugu povijest, ali jedan od uzroka i pokretača ratova, ideoloških podjela i totalitarnih režima zasigurno leži i u konkretnim pojedincima i njihovu psihološkom profilu. S obzirom na aktualni rat u Ukrajini i preslagivanja međudržavnih saveza i globalnoga utjecaja velikih sila zanimljivo je vidjeti kako na pojavu autoritarnih vođa i režima gledaju autori šestodijelne dokumentarne serije »Kako postati tiranin« koja je na »Netflixu« objavljena polovicom prošle godine, a svaka epizoda bavi se jednim od totalitarističkih vođa koji nisu birali način kako će doći na vlast i kako se na vlasti što duže održati.
Prva epizoda nosi naziv »Ugrabi moć« i bavi se Adolfom Hitlerom i njegovim usponom na poziciju Führera (vođe): titule koju si je sam dodijelio, a ujedinjavala je funkcije kancelara, predsjednika Trećega Reicha i stranačkoga vođe. Autori serije cinično predlažu udžbenik za potencijalne tirane i Hitlera uzimaju kao obrazac za preuzimanje vlasti: došao je niotkud i u relativno kratku vremenu od neuspjela slikara bez iskustva u politici došao do apsolutne vlasti u jednoj od vojno najmoćnijih zemalja na svijetu.
Hitler je pritom iskoristio Židove kao žrtvene jarce: postojeći antisemitizam dodatno je rasplamsao kako bi ne samo eliminirao Židove, nego i dao primjer drugim skupinama – što bi se njima moglo dogoditi ako se usude dići glas protiv njega i njegove vladavine. Iako u tome nema ništa smiješno, autori serije napravili su hrabar potez upotrebljavajući crni humor, bombastičan pristup i šaljiv ton. Po tom obrascu obrađene su i sve druge »lekcije iz udžbenika« kako postati tiraninom pa se oni koje zanimaju takve teme mogu odmah nakon pogledane prve epizode pripremiti na to što ih čeka u ostalih pet epizoda s obzirom na prezentaciju.
U drugoj epizodi pod nazivom »Zgazi protivnike« autori serije navode primjer Saddama Huseina (irački predsjednik od 1979. do 2003. godine) koji je bio vrlo uspješan u održavanju svoje političke pozicije i moći, kao i u čuvanju svojih leđa, i postavljaju pitanje je li to itko uspješnije i nemilosrdnije činio od njega. Tako prema udžbeniku tiranin nakon što je preuzeo vlast treba naučiti kako neutralizirati sve ugroze za svoju poziciju, što se redovito postiže eliminacijom oporbe i / ili konkurencije prvo unutar vlastite stranke, a onda i šire. U toj epizodi sadržan je i jedan od najdojmljivijih segmenata cijele serije koji prikazuje čistku iz 1979. godine kada je Saddam Husein na kongresu stranke Baath izrežirao lažno priznanje za pokušaj puča, čitanje liste navodnih sudionika i njihovo odvođenje iz dvorane, što je u svih nazočnih stvorilo velik strah jer nitko nije znao tko će sljedeći biti prozvan i prokazan.
Treća epizoda »Provodi teror« analizira kako je Idi Amin, ozloglašeni vojni diktator i predsjednik Ugande od 1971. do 1979. godine, u svojim čistkama, etničkim sukobima i pokušajima agresije na susjedne zemlje uzrokovao smrt blizu pola milijuna ljudi i protjerivanje oko 50 000 Azijaca (ponajviše iz Indije). Ugandski diktator možda ne pripada najpoznatijim tiranima u povijesti, ali njegovoj notornosti znatno je pridonio film »Posljednji kralj Škotske« (The Last King of Scotland) Kevina MacDonalda iz 2006. s izvrsnim Forestom Whitakerom u ulozi Idija Amina. Film je temeljen na stvarnim događajima, ali je je u središtu izmišljena priča o dr. Nicholasu Garriganu (James McAvoy), mladom škotskom liječniku koji odlazi u Ugandu i postaje osobni liječnik Idija Amina.
U četvrtoj epizodi autori serije obrađuju temu kontrole istine i analiziraju Josifa Visarionoviča Staljina, sovjetskoga političara, državnika i komunističkoga diktatora podrijetlom iz Gruzije koji je (pod raznim nazivima i funkcijama, ali de facto) vladao Sovjetskim Savezom od 1922. do smrti 1952. godine. Osim što je izravno i neizravno odgovoran za smrt više desetaka milijuna ljudi, Staljin je, u današnjim pojmovima, bio vrhunski spin-doktor, tj. stručnjak za manipuliranje javnošću, a posebno je bio vješt u revizionističkoj povijesti i cenzuri. Sovjetski autokrat smatrao je da je nužna određena fleksibilnost s istinom slično kao što je jugoslavenski autokrat i diktator iz prošloga stoljeća smatrao da se ne treba držati zakona ko pijan plota.
Peta lekcija iz udžbenika o stvaranju tiranina pod nazivom »Stvori novo društvo« bavi se Moammarom al-Gaddafijem koji je bio libijski političar, državnik, vojni vođa i de facto libijski čelnik od vojnoga udara 1969. godine kada je postao poglavar Libije bez formalnoga mandata sve do smrti 2011. godine. Moammar al-Gaddafi shvatio je da mora dokinuti građanske slobode kako bi preoblikovao društvo tako da su sloboda govora i pravo na okupljanje postali gotovo nepoznati pojmovi za vrijeme njegove vladavine.
Šesta i posljednja lekcija iz udžbenika o formaciji tiranina pod naslovom »Vladaj zauvijek« bavi se trima generacijama obitelji Kim koja od 1948. godine vlada Sjevernom Korejom. Prvih pet lekcija bavi se osvajanjem i zadržavanjem vlasti i glavni je zaključak da vlast nije lako osvojiti, ali još teže dugoročno zadržati. Međutim, u Sjevernoj Koreji dinastija Kim otkrila je tajnu vječne vladavine: proglasili su se bogovima. Jedan od najboljih prikaza Sjeverne Koreje dokumentarni je film »Ispod sunca« iz 2015. godine, djelo ruskoga autora Vitalija Minskoga, kojega su Korejci angažirali da snimi propagandni film. Rezultat je bio suprotan od očekivanoga za Sjevernokorejce jer agenti koji su cijelo vrijeme bili prisutni na snimanju nisu znali da je njegova kamera snimala cijelo vrijeme na jednu memorijsku karticu koju je uspio sakriti od njih.
U drugoj polovici 20. stoljeća Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez imali su ključne uloge pri stvaranju novih interesnih i ideoloških blokova, što je dovelo do polarizacije gotovo cijeloga svijeta. Glavno pitanje u međunarodnoj politici bila je pripadnost istočnomu ili zapadnomu bloku, što je, pojednostavnjeno gledano, ujedno bio odgovor na pitanje je li konkretno društvo spremno za liberalnu demokraciju ili ne. Točno stotinu godina prošlo je od marša fašističkih crnokošuljaša na Rim i situacije u kojoj kralj Viktor Emanuel III. odlučuje povjeriti Benitu Mussoliniju mandat (28. listopada 1922.) te je on postao premijer u vladi koja je uključivala nacionaliste, liberale i konzervativce.
Dokumentarna serija »Kako postati tiranin« podsjeća na te i druge važne povijesne događaje na humorističan način, ali to ne umanjuje aktualnost i značaj sadržaja koji spada u domenu važnih životnih i povijesnih lekcija (Historia est magistra vitae!). Nažalost jedina sigurna i pouzdana lekcija koja se jamačno prenosi iz generacije na generaciju jest to da ljudi nisu sposobni učiti iz povijesti i zato nas ne smije (previše) čuditi pojava novih autoritarnih vođa, radikalizacija na političkoj sceni i globalno zveckanje oružjem.
Ozbiljan gaf »šaljive« serije
»Kako postati tiranin« dokumentarna je serija koja se na šaljiv način bavi vrlo ozbiljnom temom i to je pristup koji se vjerojatno ne će baš svakomu svidjeti, ali produkcijska kvaliteta i sadržaj svakako zaslužuju pohvalu. I
ako je na seriji radio veliki tim ljudi, uključujući i niz povjesničara, u petoj im se epizodi potkrala jedna prilično neugodna pogrješka kada narator (Peter Dinklage) el-Gaddafija naziva bliskoistočnim diktatorom.
Jeronim Ban/ Glas Koncila
