FOTO/VIDEO: Niko Kranjčar u suzama je čitao oproštajni govor Cici. Svi su plakali

U zagrebačkom hotelu Westin održana je komemoracija za  Zlatka Kranjčara koji je umro u ponedjeljak u Zagrebu u 65. godini nakon teške bolesti

U skladu s propisanim epidemiološkim mjerama, komemoracija je bila zatvorenog tipa u organizaciji kluba i obitelji Kranjčar. Komemoraciji je moglo prisustvovati najviše 100 ljudi, međutim mogla se pratiti na Dinamovu kanalu na YouTubeu.

Osim Cicine obitelji i najbližih prijatelja, bili su prisutni predstavnici brojnih generacija Dinama i hrvatske reprezentacije. Među ostalima, Velimir Zajec, Marko Mlinarić, Marijan Vlak, Stjepan Deverić, Tomo Ivković, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Aljoša Asanović, Nikola Jurčević, pa predstavnici šampionske generacije Zagreba Antonio Franja, Dalibor Poldrugač… bivši izbornici Miroslav Blažević, Mirko Jozić i Ante Čačić…

Od uzvanika govorili su predsjednik Dinama Mirko Barišić, bivši trener Miroslav Ćiro Blažević, Zorislav Srebrić te Cicin najveći ponos, uz kćer Lanu – sin Niko.

‘E, moj Cicek… Znam da me gledaš odozgora, u nekoj nebeskoj Karaki, s Pavom, Icekom, Popom i Cveletom. I znam da se sada smiješ, jer si me uspio izvući na pozornicu, da budem intiman, a znam da znaš koliko to ne volim. Ali smijem se i ja, znaš… I baš si izabrao dan kada ćeš otići, kada su se otvorili kafić. Da si svi vele nekaj u spomen tebi, kaj ne. Bogu hvala, ako su se prisjetili svega, imali su si kaj za reći. Bio si mi idol, bodyguard, prijatelj, pojam gospoštine i dobri duh ovog, našeg, grada. Ali to sve znaš. Ali ono kaj možda ne znaš – ostat ćeš mi sve to još jako, jako dugo.

Sjedim jučer na balkonu, iznad oltara koji su ti ljudi napravili, ispred naše zgrade i gledam dolje. Ne vidi me nitko, ali ja vidim curicu kako prilazi tim plavim i crvenim lampionima, kako prilazi tvojoj slici i stane, okreće se i ode do svog tate i pita: Tata, tko je bio ovaj striček?

I tata krene. Cicek moj, bake i djedovi objašnjavaju mlađim generacijama tko si bio i zakaj si im toliko značio. A bio si i maskota i ljubimac svih Zagrepčana. Naravno, i Zagrepčanki. I svih onih ljudi koji su iskonski voljeli naš Dinamo. A znaš kaj? Meni si bio tata.’

‘Često si znao govoriti da je mene odgojila mama, da ti nemaš ništa s time. E moj tata, nije ti to baš tak. Vodeći me na svoje treninge u Rapidu, dozvolio si mi da se zaljubim u nogomet. Ne forsirajući me, dozvolio si mi da nogomet živim i zavolim. Prateći me iz prikrajka, pustio si me da si sam nađem svoj put.

Svojim primjerom naučio si me kako voljeti svoje, a kako poštovati tuđe, kako cijeniti pripadnost, kako biti Purger i Hrvat…

Najveća životna lekcija koju sam od tebe naučio jest da smo na ovom svijetu svi jednaki. Svakome treba dati potrebno vrijeme, pažnju i pomoć. I osmijeh, on ništa ne košta. I tata, ti nisi otišao, ti ćeš s nama uvijek ostati.
Vodeći me na sva druženja, pokazao mi je što znači biti prijatelj, s velikim P. Kao čovjek, kada se daješ bezuvjetno. A čuj, ne bumo se lagali.

Pokazao si mi i kako se lepo provesti, zafeštati, zapevati, zakartati. Kako živjeti. Tu i sad. I ne brini, ne bum prepričaval vaše anegdote kaj sam ih slušal za stolom u Domagoju, i ne bum ponavljal tvoje uspomene kakav si bil igrač. Kakav si bil fakin, šmeker i vlasnik osmijeha koji je osvajal na prvu. Koliko mi već fališ.

Za kraj ću ti reći: Hvala ti za ljubav u mojim dobrim, ali i lošim trenucima. Tebi vjerojatno najtežima. U jedno sam siguran, ti nisi otišao, jer previše si u svima nama. Cicek, moj volim te. You did it your way. Volimo te. Od sveg ti srca hvala. Tvoj sin.’

Megy M. /Foto: pxll