Kad jedna država izgubi operativne sposobnosti uporabe lovačkog zrakoplovstva, iluzorno je očekivati da će ta država ikada više na svom nebu imati vlastite lovce. Bez vlastitoga lovačkoga zrakoplovstva nema potpunog državnoga suvereniteta.
Bez borbenog lovca Hrvatsko ratno zrakoplovstvo gubi prefiks „borbeno“, jer borbenu avijaciju ne čine kanaderi ili laki helikopteri, limeni kolibrići poput Kiowe. Sve što danas vidimo rezultat je konfuzije i neinventivnosti našeg vojnog establišmenta.
Što nam epopeja nabave aviona i sunovrata HRZ-a govori?
Pa ništa što već ne znamo: kobna matrica negativne selekcije i loših odluka u našim oružanim snagama tvrdoglavo se ne mijenja. Jednadžba koja sadrži generale bez muda i loše političare mogla je imati samo jedan rezultat – odustajanje od borbenog zrakoplovstva. Uz sve to pokazali smo se i kao najgori kupac borbenog aviona; nismo imali para i nismo znali što hoćemo.
Što sada slijedi po pitanju službenog prepuštanja air-policinga NATO-u?
Ministarstvo obrane RH će vrlo brzo morati deklarirati potpunu nesposobnost dnevnog i noćnog nadzora hrvatskog zračnog prostora. Već smo deklarirali tehničku nemogućnost djelovanja noću. S Mađarskom smo lani potpisali dokument „An intergovernmental agreement on air-policing“, a što je kod većine medija prošlo bez odjeka osim lakirovke youtube propovjednika.
Podsjetimo, sporazum je potpisan u Budimpešti 8. travnja 2019. godine. Iznad južnog Jadrana odavno lete Talijani, ali to nije popularno javno reći. I sa službenim Rimom ubrzo će se parafirati sličan sporazum. Komunikacija po tom pitanju već se odvija.
Bliža budućnost nameće dva operativna scenarija nadzora hrvatskog neba. Borbeni lovci će djelovati iz zračnih baza u Italiji i Mađarskoj. Ili će lovci biti smješteni u nekoj od hrvatskih zračnih luka (Zagreb, Split, Dubrovnik), a što zahtjeva dva do četiri lovca koji mogu učinkovito djelovati u radijusu od 200 do 250 kilometara, s obzirom na nekompaktni hrvatski državni teritorij. Iz navedenih zračnih luka moguće je izvršiti zadaću presretanja u vremenu od 5 do 10 minuta.
Tada slijedi čitav niz političkih i tehničkih predradnji koje uključuju, među ostalim, pripremu logističkog supporta na nekom od spomenutih aerodrom. Italija i Mađarska moraju jamčiti punu raspoloživost deklariranih aviona za nadzor hrvatskog zračnog prostora. Air-policing nisu neke usputne zadaće, nego punokrvne misije gdje lovac leti naoružan. U mirnodopskim uvjetima provodi se, prosto rečeno, let u ratnom režimu.
Međutim, korištenje stranih vojnih postrojbi za kontrolu hrvatskoga zračnog prostora neće biti besplatno. Od hrvatske strane će se vjerojatno očekivati pokrivanje troškova baziranja i upotrebe stranih borbenih zrakoplova, a riječ je o troškovima logistike, održavanja i amortizacije. Postoji ona stara narodna poslovica koja kaže – „Tko ne plaća svoju vojsku, plaćat će tuđu“. A tuđa je uvijek skuplja. To se u našem slučaju zlokobno počelo ostvarivati.
Posljedice gubitka borbene komponente HRZ bit će katastrofalne. Izgubit ćemo sposobnosti za samostalnu provedbu zaštite zračnog prostora i suverenosti RH u zraku, letačko i zrakoplovno-tehničko osoblje napustit će vojni sustav, prekida se duga tradicija borbenog zrakoplovstva u RH, nepovratno ćemo izgubiti znanja i vještine vojnog zrakoplovstva uz gubitak neprocjenjivih iskustva vojnih pilota iz Domovinskog rata. Gubitak borbene eskadrile i gubitak državnog suvereniteta u zraku sa sobom nosi i nesagledive geopolitičke implikacije.
Air-policing nad susjednom Slovenijom odavno provode Talijani i Mađari. Nebo južnije nam Crne Gore i Albanije čuvaju grčki i talijanski lovci. Nebo Sjeverne Makedonije nadziru Grci, a bez vlastitog nadzora je i BiH. U air-policing mozaik istočnog Jadrana sada se i Hrvatska počela savršeno uklapati. Na području istočnog Jadrana samo jedna država ima vlastito borbeno zrakoplovstvo, a to je Srbija koja će do kraja godine kompletirati eskadrilu remontiranih MiGova-29.
Sve ovo što nam se događa sa ratnom avijacijom ne samo da bolno demonstrira naš kadrovski i tehnički raspad, nego pokazuje da naš vojno-politički vrh nema vanjskopolitički opservatorij odakle može promatrati i predviđati budućnost vlastite obrane, ali i događanja u najbližem susjedstvu.
Mogu li predvidjeti kome bi NATO delegirao nadzor neba istočnog Jadrana ako bi za koju godinu Srbija ušla u NATO? Nemoguće? Tko nam može jamčiti da je nemoguće? Ovo je vrijeme brzih promjena gdje je sve moguće…
Ali, kod većine naših vojno-obrambenih planera prekosutra je futurizam. Planira se po ustaljenim obrascima, a kako se kontekst mijenja i planovi se prije ili kasnije sudare sa stvarnošću i raspadnu u komadiće. Naši vojni komentatori vole se rugati Srbima i njihovim MiGovima-29, a stvarnost im, kao što živo svjedočimo, ne pruža nimalo povoda za to. Nimalo.
Da ponovimo gradivo. Nije korona virus kriv što smo izgubili borbenu eskadrilu. Nije korona kriva što smo izabrali suspektni ukrajinski zavod da odradi remont MiGova-21 koji se pokazao katastrofalnim, a pored živog i zdravog EU i NATO zavoda Aerostar.
Nije korona kriva što smo gurali natječaj prema izraelskom F-16 Barak, usprkos upozorenjima Veleposlanstva SAD-a i Lockheed Martina da F-16 u inačici Barak ne može dobiti re-exportnu dozvolu prema trećim stranama.
Korona je samo došla kao savršen povod, kao naručena…
M.Marković/ Foto:avionews.com
