Prof. dr. sc. Krešimir Ćosić, sveučilišni profesor, general-pukovnik Hrvatske vojske, zamjenik ministra obrane od 1996. do 2000. godine. Diplomirao, magistrirao i doktorirao na Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Redoviti je član Europske akademije znanosti i umjetnosti, te član emeritus Akademije tehničkih znanosti Hrvatske.
U opširnom intervjuu za Jutarnji list dr. Ćosić je, među inim temama, govorio o utrci u naoružanju Hrvatske i Srbije:
“Mislim da danas ove odnose između Hrvatske i Srbije treba prije svega sagledavati kroz konkurentnost hrvatske i srpske vojne industrije da na svjetskim tržištima maksimiziraju svoje gospodarske, financijske i političke interese, a ne u kontekstu utrke u naoružanju između Hrvatske i Srbije, te nekakvih strahova iz naše nedavne prošlosti i hipotetičnog rata, za koji mislim da nije realan i nikome nije u interesu. A na kraju, 2025. nije 1991.! Hrvatska danas ima snažnu vojsku, članica je NATO-a i EU.
No, ozbiljni analitičari, kojih nažalost baš i nema, morali bi uzeti u obzir i činjenice da je u bivšoj državi preko 90 % vojne industrije bilo koncentrirano u Srbiji i Bosni i Hercegovini, te da su gotovo sva istraživanja, razvoj i projektiranje složenih borbenih sustava, od raketa, aviona, topništva, borbenih oklopnih vozila, itd. bila koncentrirano u beogradskim institutima KoV-a i zrakoplovstva, gdje je radilo više stotina vrhunskih inženjera i doktora znanosti čije znanje i iskustvo stečeno desetljećima ostalo je u arhivima JNA. Isto tako treba naglasiti da sukcesija tog najvrjednijeg dijela imovine s kojim je raspolagala JNA, nije nikada provedena.
Bez te i takve znanstvene, tehnološke i industrijske infrastrukture Hrvatska je imala ozbiljnih problema u razvoju svoje vojne industrije u uvjetima otvorene agresije JNA na Hrvatsku 1991.
Svoju vojnu industriju Hrvatska je u uvjetima nametnutog rata dakle stvarala u improviziranim okolnostima bez infrastrukture koju danas zahtjeva svaka moderna vojna industrija. Dok je s druge strane Srbija gotovo u potpunosti preuzela tu znanstveno tehnološku infrastrukturu te je na njoj je gradila svoju vojnu industriju.
Koji su najveći sigurnosni rizici za Hrvatsku u sljedećem razdoblju?
Treba voditi računa da se strateški ciljevi pojedinih igrača zbog kojih je i došlo do ratnih sukoba na ovim prostorima nisu promijenili, posebno kad su u pitanja BiH i Kosovo. Sjećam se dobro da mi je jednom prilikom potpredsjednica za strategiju jedne nekad velike svjetske kompanije rekla “Sve se mijenja, ali naši strateški ciljevi ne”.
Mislima da u kontekstu takvih nepromijenjenih strateških ciljeva i leži problem budućih sigurnosnih rizika. Jedni još uvijek sanjaju srpski svet, odnosno veliku Srbiju, a drugi nešto slično u okviru BiH. Tu svakako treba uzeti u obzir i razmišljanja Putina čiji su strateški ciljevi isto tako vjerojatno nepromijenjeni, te bih parafrazirao Trumpa “Make Rusija Big Again”. Bez obzira na sve potencijalne sigurnosne rizike, dolazili oni s istoka ili sjevera za Hrvatsku je najvažnije političko razumijevanje i jedinstvo stavova predsjednika države, Sabora i Vlade oko najvažnijih vanjsko političkih I sigurnosnih izazova i prijetnji pred kojima se nalazimo i koji moraju biti usklađeni s politikama EU I NATO-a.
Dakle koherentnai mudra vanjska politika koja će biti u stanju amortizirati sve potencijalne prijetnje i ugroze, kao isnaga Hrvatske vojske trebaju biti glavni instrumenti i poluge u odvraćanja svakog potencijalnog sigurnosnog ugroza. Konkretno, najveći sigurnosni izazov ne samo za Hrvatsku, nego i za čitavu regiju odnosi se na političke i sigurnosne turbulencije i tenzije u BiH koje s protokom vremena, dakle u proteklih 30 godina eskaliraju a ne obratno.
Rat je u BiH znatno produbio razlike između tri konstitutivna i suverena naroda u svakom pogledu, a nedostatak međusobne empatije na svim razinama mogao bi biti izvor potencijalnih sukoba.
Dodik nije jedini problem u BiH, težnje bošnjaka/muslimana za unitarnom državom mislim da su dugoročno daleko ozbiljniji izazov. Unitarizam u BiH postaje glavna mantra u političkim i medijskim razmišljanjima i paradigmama koje dolazi iz redova većinskog naroda. I zato je čvrsta integracija BiH u europske institucije, za koje se nadam da će moći kontrolirati te unitarističke bošnjačko-muslimanske tendencije, izuzetno važna. Nespremnost na suradnju Bošnjaka vidi se posebno i kroz dugogodišnji nastojanja Hrvatske strane za izmjenom Izbornog zakona, koji je izuzetno važan za europsku perspektivu BiH.
Kako Hrvatska može iskoristiti novi veliki europski strateški investicijski ciklus u obranu?
Europska komisija u Bijeloj knjizi ReArm Europe/Readiness 2030 zagovara ubrzano osamostaljivanje Europe od američke vojne industrije po kojem bi se 800 milijardi eura usmjerilo na jačanje obrambenih sposobnosti Europske unije. To je važna politička deklaracija o razvoju europske obrambene industrije u godinama koje su pred nama. Prilika je tu, tko će je znati iskoristiti tek treba vidjeti. U tom kontekstu, logično se nameće pitanje kako bi se Hrvatska mogla uključiti u taj program I iskoristiti tu priliku za razvoj domaće vojne industrije, gospodarski rast i rast BDP-a, posebno ovaj čas u uvjetima potencijalne gospodarske krize koja se nazire uvođenjem novih Trumpovih trgovinskih barijera.
Je li to prilika za tehnološko moderniziranje hrvatske vojne industrije, a ne samo za kupovanje skupih američkih, francuskih i njemačkih oružanih sustava pitaju se mnogi, no to ćemo tek vidjeti.
Preporučujem svima koje ta tema interesira da pogledaju neke dijelove moje knjige „Između prošlosti i budućnosti“ (Školska knjiga) koji se odnose na primijenjena znanstvena istraživanje i razvoj, te primjenu umjetne inteligencije kao temelju dugoročne konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva i hrvatske obrambene industrije. Nadam se da će oni koji rade na strategiji modernizacije hrvatske obrambene industrije ponuditi odgovore na ova pitanja jer vojna industrija važan je segment gospodarstva svake razvijene države.
No, što se tiče 800 milijardi eura treba voditi računa da će novce dobiti samo najbolji projekti koji konkretno jačaju nacionalne, te posebno europske vojne sposobnosti u odnosu na potencijalne neprijatelje, a to je prije svega Rusija na čelu s Putinom, koji u svojoj glavi namjerava najprije pokoriti Ukrajinu. Tko je sljedeći?
O vojnoj industriji u svojoj profesionalnoj karijeri održao sam desetke predavanja na raznim NATO konferencijama, seminarima i okruglim stolovima, te i našim ekonomistima na njihovom godišnjem skupu 2010. u Opatiji pod naslovom “Strateški značaj tehnološkog sektora za modernizaciju hrvatske obrambene industrije i gospodarski rast i razvoj Republike Hrvatske”.
Kao odgovor na sva ova pitanja reći ću da hrvatska obrambena industrija mora biti utemeljena na znanju i visokim tehnologijama a ne na štancanju streljiva, jer to naši susjedi u Srbiji i BiH rade jako dobro desetljećima i već imaju svoja dobro etablirana mjesta na svjetskim tržištima. Ako mislimo na tim temeljima dalje razvijati i jačati hrvatsku obrambenu industriju onda je sigurno da od ovih planiranih europskih 800 milijardi nećemo dobiti gotovo ništa, te da to ne može biti i model za transformaciju na znanju utemeljenoga hrvatskog gospodarstva i vojne industrije.
Kako će se prema vašem mišljenju razvijati odnosi EU i SAD-a? Može li NATO bez Amerike?
Trump nikada nije bio previše oduševljen idejama da se kroz NATO Ameriku previše opterećuje s vojnim, političkim i financijskim obvezama i prioritetima koje nameće Europa, posebno ne onima koje su daleko od američkih vanjsko političkih prioriteta, kao što su npr. Kina, Tajvan, Arktik, Grenland, itd. U tom kontekstu moramo biti svjesni da će budućnost NATO-a i američki angažman u Europi prvenstveno ovisiti o usklađivanju politike Saveza s novim američkim prioritetima i interesima.
Amerika danas sagledava svoje geopolitičke i geostrateške interese na prostorima koji su daleko od Pariza I Berlina, jer ugrožavanje američkog globalnog liderstva ne dolazi od Rusije, nego dolazi zbog brzog i snažnog jačanje političkog, gospodarskog, te svakako posebno vojnog utjecaja Kine.
Danas Kina preuzima vodeću ulogu u svim ključnim područjima važnim za globalnu gospodarsku konkurentnost i vojnu superiornost, kao što su umjetna inteligencija, kvantno računarstvo, biotehnologija, itd.
Zaštita američkih vitalnih interesa posebno u odnosu na Tajvan kao centar tehnoloških inovacija u proizvodnji chipova novih generacija koji imaju imat će dominantan utjecaj na svjetsko gospodarstvo ali i moderne sustava naoružanja i vojne opreme u svijetu za njih je posebno važno.
U tom kontekstu Amerika nastoji minimizirati angažiranje svojih vojnih i drugih resursa u drugim dijelovima svijeta pa i u Europi. Trump se jednostavno ne bi želio naći u situaciji da jednog dana, kao što je nedavno rekao i Zelenskom da ostane bez “karata”, npr. kad je u pitanja Tajvan. Mislim da u tom kontekstu on pokušava sagledavati neko novo partnerstvo s Rusijom koje mu izgleda simpatičnije i perspektivnije, nego ono s Europom.
NATO bez Amerike jednostavno neće biti u stanju u budućnosti se nositi s bilo kojom ozbiljnom globalnom političkim izazovom i krizom, prisjetimo se samo ratne krize na ovim prostorima 90-ih. No budimo ipak optimisti i nadajmo se brzom približavanju i usklađivanju stavova i odnosa između SAD i Europe u okvirima NATO-a, jer je to izuzetno važno za Europsko obranu i sigurnost.
Cijeli intervju možete pročitati OVDJE
M.M./Foto: Cropix
