Ljeto je vrijeme kad Aco Stanković ne radi ozbiljno već se rekreira na motoru snimajući putopise o sebi i reportaže s ceste gdje vodi razgovore kao u studiju. To je i vrijeme kad na Facebook stranici promovira svoje “legendarne emisije”. Bio sam gost 4 puta, što se može mjeriti i godinama, i po temama, i u kilaži, a ovo je bila prva.
Stanković je za izlog odabrao legendarni razgovor sa Slobodanom Praljkom o rušenju Starog mosta u Mostaru, iako je u emisiji bilo i provokativnijih tema.
Pokojni Praljak, naime, nije srušio Stari Most, nije izdao naredbu da se Most sruši, jedno vrijeme ga je i štitio od rušenja. To sam sve objavio prije emitiranja emisije i puno prije haške presude koja je Stari Most, po meni skandalozno, definirala kao legitimni vojni cilj.
Što je najvažnije, Praljak nije ni mogao zapovjediti rušenje jer je već premješten iz Mostara, a na funkciji ga je naslijedio gen. Ante Roso. “Praljak je popustio sa živcima”, tako mi je Tuđmanovu odluku opisao njihov zajednički prijatelj Zlatko Vitez.
Uglavnom, tada sam napisao da će Praljak u povijesti ostati upamćen samo po onome što nije napravio. Tko je mogao znati da će u konačnici dignuti ruku na sebe, i opet postati vijest među svjetskim agencijama…
Dakle, Stari Most je srušila Kažnjenička bojna, svojevrsna Wagner skupina unutar Hrvatskog vijeća obrane. Pri tome su konfiscirali tenk 5. gardijske brigade HV-a, kojom je zapovijedao Ivan Kapular, zamijenili tenkovsku posadu pripadnicima redovne brigade HVO-a i danima precizno granatirali Most. Kamen po kamen.
To sve je ostalo zabilježeno na snimcima više kamera od kojih je jednu naručio zapovjednik Kažnjeničke bojne, pokojni Mladen Naletilić Tuta. Rušenje starog Mosta bilo je znak pobune u redovima HVO-a i potvrda da Praljak na terenu gubi autoritet.
Takva kronologija događaja stoji i u izvješću Sigurnosno informativne službe HVO-a, kao i u pismu koje je Praljak tim povodom poslao predsjedniku Tuđmanu. I u konačnici, takvu verziju događaja mi je, u razgovoru za tjednik Globus 2000. g., potvrdio jedan od zamjenika Mladena Naletilića Tute, hercegovačkoga Prigožina, koji je želio nastavak rata i zaoštravanje sukoba s Bošnjacima.
Praljak s rušenjem Starog Mosta nema veze. Ne ulazim u druge naredbe, ali ove nije bilo. Sve je to odavno poznato novinarima, ali ne i Stankoviću iako ga od novinarstva najbolje ide guglanje.
Stari Most nije srušen kao vojni cilj, on je odabran zbog onog što je predstavljao, najljepši izdanak otomanske arhitekture ujedno i zaštićena svjetska baština. Kao ruševina na vjetrometini svjetova imao je najviše šansi da postane svjetska vijest. I postao je.
Srušena Selimova Careva džamiju u Stocu sagrađena 1519. ili razorena Šišman Ibrahim-pašina džamija u Počitelju, to nisu mogle postati.
Bio sam jedan od rijetkih hrvatskih novinara koji je na terenu bilježio ovaj urbicid, pljačku i etničko čišćenje koje su provodili dijelovi HVO-a u Hercegovini.
Bio bih sretniji da sam imao priliku sresti bošnjačke kolege dok svjedoče o protjerivanju Hrvata iz Jablanice i Bugojna, ili istražuju masovna ubojstva u Uzdolu i Grabovici, pljačku franjevačkih samostana…Ali nisam, jer toga nije bilo u bosanskom tisku.
Poslije ubojstva 41 Hrvata u selu Uzdol, Senad Avdić napisao je da krivce ne treba tražiti među pripadnicima Armije BiH, govorio je o ubojicama u crnim uniformama (ako nisu ninđe, onda su, bezbeli, ustaše).
U heftičniku “Liljan” od 22. rujna 1993. u tekstu “Što se u stvari desilo u selu Uzdol”, pojasnio je kako se radi o zločinu Hrvata nad zarobljenim Muslimanima, a to su mu “potvrdili u Predsjedništvu BiH”.
Do tog teksta bio sam suradnik bošnjačkog “Ljiljana”, a onda sam se zahvalio na suradnji. Naslovnica s Avdićevim tekstom pojavila se prvo na hrvatskim kioscima, jer se redakcija lista “Ljiljan” nije nalazila u Sarajevu nego u centru zla i cenzure, Heinzelovoj ulici u Zagrebu.
Kad na to gledam danas, mogu reći da nismo u pravu bili ni pokojni Praljak ni ja. Postupanje hrvatskih i bošnjačkih vojski u ratu nije bilo iracionalno, već vođeno jednakom logikom. Samo, mi smo o svemu mogli slobodno pisati, a oni u BiH baš i nisu.
I usput, zar snimci s generalom Praljkom nisu zabranjeni na Facebooku, ili postoje izuzeci? Što kaže algoritam, što misle fact-checkeri, gdje spada ovaj tekst?
Legendarne Nedjeljom u 2: Slobodan Praljak, 2002. – Jesam li srušio Stari most u Mostaru?
– Gospodine Praljak, jeste li vi srušili Stari most u Mostaru?
SLOBODAN PRALJAK: Uloga je emisije druga. Ako tu temu tako otvorimo, oduzet će nam puno vremena. Osim toga, vi svi znate. Svi, i vi Stankoviću, i gospodin Malić zna, i Senad Avdić zna.
Senad Avdić: Recimo da ja nisam siguran.
Aleksandar Stanković: Recimo da ja nisam bio pa ne znam.
SLOBODAN PRALJAK: Ne trebate, ali se bavite tom temom. Ne možete pitati nešto o novinskoj temi kojom se niste bavili…
Bio sam zapovjednik HVO-a tog dijela, dakle Mostar, 1992. godine i zapovijedao sam napad za oslobađanje Mostara koji se danas slavi pod nazivom Lipanjske zore. Tada sam, obzirom da je Stari most već bio bitno oštećen i da je postojala opasnost da ga Srbi sruše, kao kulturnu vrijednost koja ne pripada ni jednom od dva naroda u cijelosti, nego pripada i svjetskoj baštini, dao sam ga oklopiti daskama koje se zovu „colarice“. To su zapravo planke, 7 cm debele… Poginula su mi dva momka pri tome.
Prvo pitanje glasi: zašto bi general koji se tada tako trudio zaštiti, pod cijenu gubitka svojih ljudi, zaštiti most, njega rušio u jednom trenutku, već kad je odlazio? Drugo pitanje koje biste mogli postaviti: jeste li brojili broj granata koje su pale na taj most kad se rušio? Mogli biste se pitati zašto su dvije kamere bile naštimane i cijeli taj događaj sniman.
Prava bi potraga novinarska išla za tim da sazna tko je postavio kamere, čije su to kamere, gdje su otišle snimke toga, zašto je rušenje Starog mosta trajalo toliko sati? Pa biste pitali inženjere može li se most, koji je već bio jako oštećen, srušiti s maksimalno dva tenkovska zrna u sredinu u nekakvo jutro prvi sunčani dan da se zapravo poslije ne može saznati tko je. Kada biste odgovorili na sva ta pitanja, onda biste znali ono što već gospodin Malić zna i što zna zapravo većina ljudi koja se tim problemom bavila, da ja s rušenjem Starog mosta nemam ništa.
——–
Gordan Malić: Ustanovili smo da je tenk 5. vinkovačke brigade granatirao Stari most. Čak i pod pretpostavkom da je prisustvo HV-a u Mostaru pravdano nekim patriotskim dragovoljačkim razlozima, teško je zamisliti da dragovoljac osim nužne opreme kad prelazi granicu, ponese i tenk za svaki slučaj.
Ali ja nikako ne mogu prespavati motiv zbog kojeg bi Muslimani Bošnjaci započeli rat. Vi tvrdite da je to zato što su oni 1992. bili u nekoj vrsti nacionalne katarze koja ih je kolektivno okupljala oko zajedničke ideje da su oni temeljni narod.
Senad Avdić: Koja ih je tjerala na kolektivni suicid.
Tako je. Pazite, 1992. oni su u prilično nezavidnoj vojnoj situaciji. Oni su praktično poklani u Podrinju. Oni gube gotovo na svim frontovima od Srba i pokušavaju se zadržati tamo gdje mogu. Koji je to racionalni, vojni, politički ili filozofsko-religijski razlog zbog kojeg bi oni započeli rat s drugim narodom i drugom državom u tom trenutku?
SLOBODAN PRALJAK: Upravo zbog toga što koncem 1992. u tako teškoj situaciji kada se počinje raspadati vojska i mentalni i politički sklop, oni moraju imati pobjedu i okreću se protiv Hrvata.
Gordan Malić: To je potpuno iracionalno i vi tretirate jedan rat potpuno…
SLOBODAN PRALJAK: Ne, ja ga ne tretiram iracionalno. Ratovi i jesu početak iracionalnog mišljenja kad je racio došao do kraja.
Objavljuje Nedjeljom u 2 u Nedjelja, 9. srpnja 2023.
Gordan Malić/ Foto: Facebook
