Gordan Malić: Godišnje nagrade za trgovanje žrtvama dao bih Mostu, Tvrtku Jakovini i Borisu Dežuloviću

U 2022. ušao sam u znaku covida i podznaku post covida. Iako sam većinu vremena proveo u sebi, nije me napustio osjećaj za tvrdu realnost koji me prije dosta vremena sveo na doživotnog novinara. Pa sam sebi postavljao pitanja:

– Prošla je godina u kojoj si ponovo sretan što si živ i imaš dom. Je li to osjećaj novog normalnog?

• Proteklu godinu obilježila je smrt. Ne toliko bolest i odnos pojedinaca ili sustava prema toj bolesti, nego smrt i naš odnos prema smrti. Po meni, radi se samo o tome. Unutar kratkog vremena, ljudi su bitno promijenili odnos prema smrti i umirućima. Iz empatijskog u antipatijski. Iz straha u agresivnost. U jednom trenutku dio građana zauzeo je stav da netko svojim umiranjem ograničava njihova prava. Za mene je to bio najstrašniji trenutak pandemije, izvan mog kreveta.

– Kako se to dogodilo?

• Na početku bijaše strah. Prije bilo kakvih saznanja o virusu došle su smrti, a s njima i panika. Neki moji poznanici i kolege umrli su među prvima. U strahu smo se sakrili pod krov, a naš krov je država. Početno razdoblje neznanja i straha trajalo je neko vrijeme, dok nisu stigle prve informacije o virusu. One su bile polovične, ali su primirile ljude. Sve do tada reagirali smo po instinktu. Ljudi su slijedili upute. Odupirali su se samo oni krajnje nerazumni.

U međuvremenu, pokazalo se da ne umiru baš svi. Umiru najslabiji i najbolesniji. Tada započinje devalvacija života, a smrt dobiva na cijeni. Pojavljuju se teorije, a prate ih i takvi kolokvijalni izrazi koje život čovjeka svode na materijalnu protuvrijednost. Već tada mnogi optiraju za švedski model obrane od pandemije i „imunitet krda“.

Liberali rade cost- benefit analize gdje ekonomija ima ekvivalent u ljudskim životima, kao u doba robne razmjene. Moj loš predosjećaj dolazio je iz činjenice da se o ljudima govori kao o stoci i o svakoj drugoj robi. Fašizam uvijek počne strahom od toga da će ekonomija ili svijet propasti ako ne žrtvujemo hiljadu, deset, sto hiljada nekih života.

– Filozof Slavoj Žižek smatra da u otporu mjerama protiv pandemije ima i slobodarskih motiva. Da je dobro što postoje i neki normalni ljudi koji maske uspoređuju s brnjicama?

• To je sve rubno u odnosu na jasno profilirani i globalni antivakserski pokret. On je u novije vrijeme narastao  na nedovoljnom znanju o virusu i poluinformacijama koje su kružile u znanstvenim krugovima. U to se korito slila rijeka raznih primitivnih spoznaja i teorija zavjere sa društvenih mreža. Danas imamo globalni pokret koji je ideološki definiran, s obilježjima antiznanstvenog, antimodernog, cenzorski raspoloženog i anticivilizacijskog. On je potencijalno fašistički jer, u osnovi, zagovara teoriju supremacije zdravih i jakih nad bolesnima i slabima.

– Jesu li antivakseri fašisti?

• Naravno da nisu. Ali definitivno nisu samo skup nezadovoljnika i slobodara. Oni tvrde da su progonjeni zbog svojih stajališta i time zapravo potvrđuju da su ideološki pokret. Njegova baza je konzervativna, a nadgradnja je čista anarhija. Oni su protiv mjera jer mjere, po njima, predstavljaju uvod u diktaturu i fašizam. To bi,valjda, bila diktatura epidemiologa. Oni sebe vide kao žrtve tih mjera, žrtve znanosti, tehnologije, zdravstvenog sustava, državne prisile. Neki nose i židovske zvijezde da bi to naglasili.

Dakle, po njima su oni koji spašavaju živote fašisti, a oni koji nepoštivanjem mjera ugrožavaju živote su slobodari.

• Zašto im je važno da se identificiraju kao žrtve pandemijskih mjera?

– Jer status žrtve omogućuje veći manevar. Progonjenima je lakše pridobiti simpatije i okupiti više simpatizera i antisistemskih grupa. Progonjeni su uvijek „u pravu“, jer komuniciraju s pozicije žrtve. Ludo je što nas tjeraju da zaboravimo da su stvarne žrtve pandemije oni koji su umrli. A najluđe, što umrle u jednu ruku smatraju krivcima za situaciju u kojoj su oni postali „ugroženi“. Pa im svjesno umanjuju broj i relativiziraju uzrok smrti. Dehumanizacija je jedna od paradigmi fašizma. Kao da nije dovoljno da ljudi umru od Covida, nego im treba uskratiti i karton umrlih.

– Zašto među njima ima toliki broj vjernika?

• Naši vjernici djeluju iz straha. Jedni se boje bolesti, a drugi da će iznevjeriti kršćansku dogmu i završiti u paklu. Mislim da je država trebala bolje i opreznije komunicirati s njima. Pokazalo se da je jedan dio vjerničkog puka dosta kulturalno zapušten i povodljiv. Nedavno sam na HRT-u kritizirao referendumsku inicijativu protiv Covid potvrda. Toliko uvreda i prijetnji među komentarima na društvenim mrežama nisam doživio ni u vrijeme kad sam pisao o ratnim zločinima koje su počinili Hrvati. Najgora od svega je razina tog primitivizma. Pokazalo se koliko smo nepismeni tek kad su ljudi počeli pisati. Na društvenim mrežama.

– Je li inicijativa za referendumom protiv Covid potvrda opasna, kako tvrdi vlast?

• Opasna je u onoj mjeri u kojoj manipulira posljedicama pandemije. A to organizatori inicijative rade od prvog dana. Prvo su odbijali nositi maske u Saboru. Onda im je smetala distanca, lockdown je bio vrhunac „državnog terora“, ali i cijepljenje u jednakoj mjeri kao i testiranje. Ono što nisu uspjeli institucionalno, a imali su svojih dva puta po pet minuta vlasti, MOSTOVCI sada pokušavaju referendumski. Imamo problem s tim „mladim i poštenima“ političarima. Uvijek nasjednemo. Ja kad čujem da netko u Saboru za sebe kaže da je pošten, hvatam daljinski.

– Odnosi li se to i na Možemo?

• Zagreb je dobio zelenog gradonačelnika. Moj dojam je – prezelenog. Bumo videli, poštenje se ne dokazuje u oporbi, nego na vlasti. Kao i sposobnost. Jednom možeš proći kao pošten, ali drugi put pred birače moraš doći s nečim, nekim rezultatom. Gradonačelnik Tomašević se ove godine nije snašao, a za iduće je najavio stotinjak projekata koji će se financirati iz fondova EU. To me, podsjeća na izgovore vlade RH oko obnove potresom pogođenih područja. Ove godine nismo ništa, ali dogodine će biti brdo love. U svakom slučaju, dobro je da u Zagrebu ne jašu po ideološkim temama. Do grla su u vodovodu, u otpadu, i delaju nešto… Za razliku od MOSTA koji manipulira svime, pa i vjerskim temama.

– Je li to razlog zašto se vrh katoličke Crkve morao jasnije odrediti oko antipandemijskih mjera?

• Za mene je prekretnica izjava msgr. Mate Uzinića: „Ja bih, kao katolički svećenik, puno radije umro zbog toga što sam se cijepio nego da bilo kome uzrokujem bolest i smrt“. U nas se slabo cijene poruke sina Božjega, a više slušaju objave njegove Blažene Djevice Majke, jer nju vezujemo uz svoj nacionalni identitet. To je, između ostalog, zasluga kampanje zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera, koji je majci Božjoj 1935. g. u Mariji Bistrici dao epitet kraljice Hrvata.

Tijekom povijesti Hrvati su je, u nedostatku države, nazivali “Fidelissima Advocata Croatiae”, najvjernija odvjetnica Hrvatske, skladali joj pjesme, posvetili svoja glavna svetišta. Onaj tko misli da je sve počelo 1990. s Tuđmanom i kardinalom Kuharićem ili „Vatikanskim ugovorima“, nema pojma.

Iako se u Starom zavjetu ne spominje imenom, a u Novom zavjetu izgovara svega nekoliko rečenica, nama se „naša“ Blažena Djevica Marija često obraća na našem jeziku u marijanskom svetištu u Međugorju. To je zato što mi o katoličkoj crkvi razmišljamo kao o „svojoj“, i ne pada nam napamet da je možda obratno. U pandemiji se pokazalo da neki vjernici lakše prihvaćaju vjeru u bezgrešno začeće i život poslije smrti, nego samu smrt koja ih okružuje.

– Kako je još smrt obilježila prošlu godinu?

• Kao i sve prethodne, manipuliranjem žrtvama rata odnosno ratova. Otkad pamtim, odnos prema žrtvama 2. svj. rata i Domovinskog rata bio je manipulativan. I tu se s terena znanstvenog uvijek selilo na područje političkog. Što je najgore – i emocionalnog. Od pijeteta do potpunog osporavanja žrtava. S jedne strane su zagovornici ustaštva koji u Hrvatskoj ne mogu biti legalni sve dok ne skinu krimen masovnih zločina i logora smrti u NDH. U njihovo ime djeluju grupe samozvanih znanstvenika i istraživača.

Oni bi trebali relativizirati zločine i Pavelićev režim, kako bi današnji simpatizeri NDH mogli postati „normalne“ ustaše i vratiti sat na 1941. S druge strane su sljednici komunizma i jugoslavenstva koji rade u drugom smjeru, preuveličavaju žrtve oba rata i stvaranje suvremene Hrvatske podvode pod kontinuitet ustaštva. Ja to zovem nastavkom rata političkim i drugim sredstvima. Ni jednima ni drugima ne odgovara demokratska Hrvatska. Obje strane, zapravo, žele isto.

– Povjesničar Tvrtko Jakovina nedavno je za televiziju N1 usporedio ubojstva Aleksandre Zec i Ane Frank. „Aleksandra Zec je postala simbol, kao što je i Ana Frank postala simbol jedne populacije u jednom trenutku.“ – kazao je.

• Dakle, profesor koji na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predaje povijest 20 st., uspoređuje ubojstvo maloljetne djevojčice srpske nacionalnosti i njenih roditelja tijekom pljačke, s programatskim i potpunim uništenjem jednog naroda. Vjerovatno misli da je relativizirao stvar usporedbom na simboličkoj i emocionalnoj razini. Ali upravo to je u javnom diskursu jedino i važno. Ljudi uvijek ne razumiju kontekst ili brojke koje im se nude, ali simbole itekako razumiju. Tko ne bi shvatio simboliku usporedbe Aleksandre Zec i Ane Frank?

Jakovina predlaže da hrvatsko društvo „izrazi kajanje zbog ubojstva Aleksandre Zec i zločina iz Domovinskog rata, onako kako je poslijeratna Njemačka osudila Holokaust“. Dakle, da se denacifizira ili deustašizira kao zemlja agresor. Ne znam šta o toj usporedbi misli Milorad Pupovac, član vladajuće koalicije u kojoj je potpredsjednik vlade Srbin ne samo po rođenju nego i po funkciji. I koji je za razliku od Hrvata u BiH predsjedništvu ili Hrvatice na čelu srbijanske vlade, doista izabran od predstavnika svog naroda, odnosno svoje manjine. Za mene je to najgori vid manipulacije.

U navodnoj brizi oko žrtava rata, ja vidim uglavnom one koji se žrtvama koriste u dnevnoj politici. Šegrti smrti i trgovci smrti ruku pod ruku. Ta dva ruba političkog djelovanja, u Hrvatskoj najduže koaliraju bez obzira s kim su privremeno u braku ili u flertu.

– Novinar Boris Dežulović, lani je na portalu N1 objavio komentar o komemoracijama u Vukovaru. Slovenski N1 tvrdi da je to „kolumna o kateri vsi govorijo“, a naslov joj je „Jebo vas Vukovar“.

• Dežulovića poznajem kao privatno blagog, mirnog i nekonfliktnog čovjeka, Nekad je nosio loknice kao Shirley Temple, pa je onda vezao repić.

Za razliku od mene imao je lijepu valovitu kosu, ali je brže i oćelavio. Sad je obrijao glavu, uzgojio bradu i dosta psuje u tekstovima. To je, valjda, jedan od načina da pokaže kako je kao autor i muškarac sazrio. A nije. I dalje je nesiguran u svoje pisanje, pa člancima i knjigama daje primitivne i glupave naslove o katerijo vsi govorijo jer su šokantni. A šokantni su jer su uvredljivi. Meni su ti tekstovi patetični, kičasti i dosadni. On je kao semafor za idejna skretanja koji reflektira dvije nijanse crvenog i jedno zeleno.

– Šta će mu ta vulgarnost u tekstovima?

• Psovka je, uglavnom, izraz jezičnog siromaštva. Naročito ovo njegovo „jebeš ovo, jebeš ono“ za obrazovane. Optativ, plus dativ osobne zamjenice, plus nominativ imenice i imaš i naslov. To nije namjenjeno emancipiranim čitateljima, nego onima koji će ti uzvratiti psovkom, ili prijetnjom, onako kako se već preko fejsa prijeti. Agresivni i naivni, kakvi jesu, primitivci koji mu prijete virtualno svrstali su ga među „ugrožene“, tamo gdje je kao riba u vodi i od čega, praktično, živi… Sad je on opet ugrožen i zaštićen, piše u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji. Ako ga prozovem, onda sam isti kao i oni koji mu prijete. Ukratko,s njim nema rasprave. I tako funkcionira već dvadeset, trideset godina.

– Ne može se, ipak, reći da to nije hrabro.

• To je jedan zanimljiv oblik mazohizma. On je kao žena koji trpi zlostavljanje i spremna je platiti određenu ne preveliku cijenu, da bi sebi osigurala sigurnost, odnosno budžet. Njegova sigurnost danas je tzv. jugoslavenski kulturni prostor. On je suštinski veći i tržišno kurentniji nego hrvatski. Ja sam policijsku zaštitu dobijao, a da nisam nikad prijavio prijetnju jer se nisam osjećao ugroženim. Zaštitu sam dobijao kao rezultat policijskih obrada. On piše da bi bi se proglasio ugroženim, jer je to njegova tržišta orijentacija.

– Dežulović te je prozvao zbog gostovanja u Bujici.

• Nisam išao kod Bujanca jer se radujem svakom njegovom ponedjeljku ili petku. Nisam imao gdje objaviti novinarske investigacije o premijeru Milanoviću i njegovim ministrima, osim u toj Bujici. Ni Novosti ni H-alter, ali ni 24- sata nisu htjeli objaviti kriminalni remont MIG-ova u Ukrajini, namještene poslove s vjetroelektranama, kružne prevare s PDV-om u kojima sudjeluju visoki državni dužnosnici…

Ja bi se još trebao nekome ispričati zbog toga što sam se bavio temama zbog kojih ti ne prijete na fejsu, nego nešto ozbiljnije. I to još bez plaće. Dok sam imao stalni posao, pamtim da je na kolegijima s izdavačem Ninoslavom Pavićem, kod kojeg smo obojica radili, Dežulović uglavnom šutio dok sam ja tjerao mak na konac oko cenzure u Globusu i Jutarnjem, i oko svega drugog.

Tog nepotkupljivog anarhistu i njegove kolege iz Ferala s ulice je pokupio Stipe Mesić. Novina im je propala i vanjski budžeti presahnuli. Nema se od koga biti ugrožen.Na vlasti je, naime, bio Sanader, a ustaše su bile u defenzivi. Da novinari ne bi bili bez plaće, ja sam s nekoliko većih hrvatskih izdavača organizirao donatorsku prodaju knjiga u Zagrebu, od čega su živjeli mjesec dva.

Mesić ih je preporučio Sanaderu, a ovaj blagoslovio njihov dolazak u Europa Press Holding kod Pavića na najveće novinarske plaće u državi, u jeku najveće cenzure koju barem ja pamtim. I korupcije o kojoj Feralovci, kao, nisu imali pojma i nije ih bilo briga. Dežulovićeva plaća bila je barem duplo veća od moje domobranske. Valjda je to nečim i zaslužio.

Ja sam otkrivao Sanaderove afere koje je Pavić bacao u koš. Govorio sam o njima javno. Dijelio dokaze kolegama, istupao po kafanama i novinarskim skupovima, ali i na televizijama, kao jedini iz denominacije istraživača Sudnjega dana novinarstva. Pisanje o mafiji mene i moju obitelj koštalo je policijske zaštite cirka 4 godine 24 sata dnevno. U Europi možete naći svega par novinara s takvim policijskim stažem.

Zaštitu nisam tražio, u životu nisam prijavio niti jednu prijetnju. Ovo što Dežulović danas naziva prijetnjama s Facebooka meni nekako nedostaje. Munib Suljić, ubojica Aleksandre Zec dočekivao me ispred redakcije da mi razjasni neke stvari. Kao i sve drugo, rješavao sam to na licu mjesta i u sebi zamišljao moj idealni naslov za feature: “Novinar pretukao kriminalca“.

Mislio sam da je sve to novinarstvo, a ne neki angažman od čega se inače živjelo u Feralu. A zapravo, kad bolje razmislim, angažiran sam bio ja, a oni su bili plaćeni jer su profesionalizirali svoju ugroženost. Napustio sam Jutarnji svojom voljom bez otpremnine, dok je Dežulović s društvom ostao još jedan mandat.

– Zašto više ne pišeš na portalima?

• Zato što većina njih čini sve da život u Hrvatskoj učine još nepodnošljivijim. Teme se na kraju svode na čisto moraliziranje, a u moralkama mogu sudjelovati svi. Kad su me aktivisti iz današnjeg pokreta „Možemo“ prije desetak godina zvali da im se pridružim u prosvjedima na Cvjetnom trgu, pitao sam koliko ih ima. Rekli su oko stotinjak. A šta ću vam onda ja.