“Nije mi jasno zašto serija o jednoj političkoj stranci kreće na sredini priče. Volio bih vidjeti seriju koja će biti prikazana na HRT-u o, recimo, HDZ-u, koja će, umjesto od barake na Jarunu, krenuti od toga da je HDZ proglašen zločinačkom organizacijom, sa svojim šefom u zatvoru. To se nikad neće dogoditi“, tvrdi povjesničar Hrvoje Klasić u osvrtu na prvu epizodu dokumentarne tv-serije „Partija“. („Na HRT-u krenula serija o KPJ: Suočili smo Klasića i Hasanbegovića, evo što kažu“, tportal 4. 10. 2024.).
Pa dodaje: “Prije svega, čudno je raditi seriju o Partiji iz hrvatske perspektive u 2024. godini, a ne spomenuti prvog hrvatskog predsjednika. Možda bi bilo zanimljivo čuti što je Franjo Tuđman radio u toj partiji.“
Kaže da mu je serija nakon prve epizode dosadna, što mu vjerujem. U dosadu se razumije.
Klasić bi uredio moj scenarij po svom ukusu, odabrao bi drugi početak, prekrojio sredinu, dodao Tuđmana i nešto uzbudljivo (Miku Špiljka?). A zašto sve to, đavo zna?
Želi li reći da se ne snalazi u prosedeu koji ne izgleda kao Knjiga postanka ili disertacija? Ili da ne voli HDZ u čijem je mandatu emitirana „NDH“, njegova serija od 12 epizoda naručena bez javnog natječaja izravnom pogodbom i ugodbom. Ili nam poručuje da ipak ima duha, smisla za dramaturgiju, pa i humor, što se iz njegovih dokumentaraca i njegove pojave ne da zaključiti. „NDH“ je dramaturški linearna, potpuno referatska, ista na početku, sredini i na kraju. Ravna kao hrenovka. Možeš je gledati i mrtav.
Preskočiš li nešto, pronaći ćeš kasnije u skripti, na stranici toj i toj… Ako ste propustili zadnjih 20 godina RTZ-a, sadržaj epizoda vam može biti i nov. Zvao sam ga da govori u Partiji, ali kao i drugi zagrebački ljevičari na društvenoj sceni, on ispisuje samo licenciranu povijest.
Snimio je i drugu tv-seriju, „Partizani“, koja produkcijski ne izgleda bolje od skype konferencije u sobi na Filozofskom. Djeluje i opskurno s tom rasvjetom boje žumanjka. Uglavnom, mogla je biti prikazana i na 3. Programu Hrvatskog radija da ne primijetiš razliku.
Ako netko nosi bilo kakvu uspomenu na te serije, pamti neku scenu, prizor, rečenicu, dokument ili vrijedno saznanje, neka zna da je emotivno i intelektualno oslijepio i oglušio.
To je sve, ipak, sporedno u odnosu na ono što je izgovorio o glavnoj temi prve epizode Partije, a to su komunistički teror, progoni neistomišljenika i „obračuni s neprijateljem“. Oni su počeli i prije 1945. U Kominterni i u Partiji, između dva rata gotovo da i nije bilo drugog sadržaja, kako svjedoči Živojin Pavlović, jedan od prvih partijskih disidenata kasnije i sam stradao po naredbi Tita.
Ali te 1945. godine osvojena je vlast. Partija pokazuje svoje pravo lice, vrši konfiskacije i masovna pogubljenja zarobljenika i političkih neprijatelja, sve više napušta politiku okupljanja Narodnog fronta, hapsi ili ubija ljude s kojima je dojučer koalirala, i formira novu državu kao novu diktaturu. Reklo bi se da je to važna, možda i presudna godina, ako ni zbog čega – jer je trajala idućih 45.
U osvrtu na „Partiju“ Klasić tvrdi da „osuđuje partizanske zločine“, ali i da su oni „imali svoje opravdanje“. „Svi koji su se povlačili prema Austriji iskazali su spremnost oružano se boriti protiv novouspostavljene države, o čemu nije bilo ni riječi.“
Treba li podsjetiti da su svi ubijeni u Sloveniji, a radi se o najmanje 70 tisuća, vezani i nenaoružani, dovedeni iz zarobljeničkih logora, a poslije strijeljanja sanirani vapnom i zatrpani da im se izgubi svaki trag.
“Spremnost da se bore protiv novouspostavljene države“, vjerojatno im je donekle splasnula nakon što su ih dželatima izručili upravo njihovi navodni pokrovitelji (kako Tito naziva zapadne saveznike u govoru na kongresnom trgu u Ljubljani 27. svibnja 1945.)
Već sam način egzekucije, izbor lokacija, a potom skrivanje zločina koje je trajalo gotovo pola stoljeća, kako to opisuje Martina Ravančić-Grahek autorica hvaljene knjige „Bleiburg i križni put 1945.“, govori o namjeri naredbodavca, Josipa Broza Tita, njegove Partije i njegovih partizana.
U svega nekoliko mjeseci nakon rata uspjeli su pobiti gotovo jednak broj ljudi kao i atomska bomba bačena na Hiroshimu. Enola Gay upotrebljena je 6. kolovoza u nastojanju da se rat završi, a Titovi odredi smrti samo su uspostavljali diktaturu na cijelom teritoriju Jugoslavije.
Svega par tjedana nakon Hirošime, američki New Yorker, zaobišavši vojnu cenzuru, objavljuje senzacionalni cover Johna Herseya u kojem se do najmučnijih detalja opisuje tragedija stanovnika japanskog grada. Masovni zločini partizana/komunista ostali su tabu gotovo pola stoljeća. Zašto ako su “bili opravdani“?
Zato što nisu bili samo zločin, nego čista politika pa i više od toga, ideologija i religija, što u tv-seriji „Partija“ tumači Marko Grčić, publicist, prevodilac Biblije i urednik prve knjige o Bleiburškim žrtvama objavljene u bivšoj Jugoslaviji.
Klasić se hvali da je u „Partizanima“ prikazao i neke komunističke zločine, ali je sakrio politiku i ideologiju koja iza toga stoji. A sada čini i nešto puno gluplje i gore. Te zločine pravda. Ne samo one iz 1945. nad zarobljenom vojskom i antikomunistima, nego i one iz ’42/’43 počinjene nad slovenskim Romima.
Taj slučaj opisan u „Partiji“, očito je bolno odjeknuo među komunističkim revizionistima u Hrvatskoj, jer pokazuje da je neprijateljem Partije mogao biti proglašen bilo tko, pa i žrtve nacizma, i to značajno prije faze „oslobođenja zemlje“ kada se ubijanje zarobljenika, po Klasiću, malo i podrazumijeva.
„Slušati o tome da su partizani ubijali Rome iz rasnih razloga ili zato što im je tako došlo potpuna je laž. Postoji stručnjak koji se time bavi, koji je obradio te događaje, koji je vidio da su spomenuti Romi surađivali na štetu partizana s fašističkim vlastima“, napominje Hrvoje Klasić.
U prilogu „Partije“ o ubojstvima više od stotinu slovenskih Roma, od kojih je pola već pronađeno i iskopano, ne govori se o likvidacijama „iz rasnih razloga“.
Slovenski komunisti ubijali su Rome smatrajući ih potencijalnim suradnicima okupatora, denuncijantima i špijunima. Ako nisi s nama, onda si protiv nas. Sve zbog činjenice da su Romi obilazili šume u potrazi za hranom viđajući partizane.
“Pobijeni su preventivno”, kaže Pavel Jamnik, šef kriminalističke istrage o poratnim ubojstvima, kojeg Klasić smatra „nestručnjakom“ iako se Jamnik otkrivanjem komunističkih žrtava bavi 20 godina i među najzaslužnijima je za otkrivanje masovnih grobnica Roma.
Za tv-seriju Partija iste podatke potvrdio je i prof.dr.sc. Mitja Ferenc, s Filozofskog fakulteta u Ljubljani, sin Tone Ferenca poznatog partijskog funkcionera i člana NOB-a, dobitnika više nagrada slovenskog Saveza boraca za doprinos historiografiji 2. svjetskog rata.
O kojem stručnjaku “koji je obradio te događaje“ i zna “da su spomenuti Romi surađivali s fašističkim vlastima”, govori Klasić? Ne spominje mu ni ime ni znanstveni rad.
U Sloveniji je o toj temi najviše pisao Renato Podbersić, ugledni povjesničar iz Kopra, autor više nagrađivanih knjiga i monografija o Holokaustu na području Slovenije i Centralne Europe. Osim progonom Židova, Podbersić se bavi i Porajmosom, tj. genocidom nad Romima.
Većinu važnih historiografskih otkrića o masovnim likvidacijama Roma od strane komunističkih vlasti na području koje je kontrolirala Osvobodilna fronta napisao je upravo on ( „Žrtve revolucije među Romima u Sloveniji“,“Revolucionarno nasilje, suđenja i kultura sjećanja“, 2014. ).
U tim je knjigama iznio cijeli niz svjedočenja i dokumenata o Porajmosu kojeg su komunisti provodili u Sloveniji, njihovim motivima, načinu likvidacija i mjestima mogućih masovnih grobišta.
“Pripadnici partizanskog pokreta su u tri mjeseca 1942. pobili četiri veće skupine Roma, uključujući žene i djecu. Ubojstvo prve skupine izvršile su dvije Šercerjeve čete 10. svibnja 1942. u Gabrju kod Mačkovca, kada su ubijene dvije skupine Roma. Ona je prva brojala više od deset članova, a druga gotovo pedeset.
Drugi veliki masakr Roma dogodio se sredinom svibnja 1942. u klancu Iške kod sela Iška. Sudeći po zapisima tadašnjeg Ižanskog župnika Janeza Klemenčiča, partizani su ubili 43 Roma.
Treći pokolj Roma dogodio se krajem svibnja 1942. kod Sodražice, gdje su partizani uhitili skupinu nomada Roma tijekom svojih tradicionalnih migracija iz mjesta u mjesto. Na namještenom suđenju optužili su ih za izdaju u korist talijanskog okupatora, a potom streljali“, tvrdi Podbersić.
U jednom od partizanskih izvješća iz tzv. Šercejeve čete spominje se i likvidacija „bande Roma“ iz Iške, „denuncijanata i špijuna“, te konfiskacija njihove imovine i tri konja. Nedaleko od mjesta likvidacije u suvremenoj Sloveniji otkrivena je masovna grobnica s ostacima 56 tijela romske obitelji Iška, među kojima je bilo i žena, trudnica i 24-ero djece.
“Stručnjak“ koji je Klasiću objasnio da se radi o fašističkim suradnicima ili je varalica i čisti revizionist. Ili je izmišljen kao i čuvena mljevilica kostiju iz knjige Ive Goldsteina, ili famozni članak na internetskoj stranici Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac kojim se dokazuje navodni dogovor Hitler–Pavelić iz 4. lipnja 1941. o „konačnom rješenju srpskog pitanja“, pola godine prije nego je na Wannsee konferenciji u Berlinu dogovoreno konačno rješenje židovskog pitanja.
Srbi su, eto, iz nekog razloga, u Hitlerovim zločinačkim planovima imali prioritet i pred Židovima. Taj članak za mene nije tek „nespretno sročen tekst“, nego paraznanstveni ideološki terorizam, grana historiografije koja se vrijedno proizvodi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Klasić možda piše, snima, pozira i češlja se kao narcisoidno blebetalo, ali ovo što govori zaslužuje barem bojkot studenata. Ako stvar već nije otišla predaleko i preduboko.
Gordan Malić/Foto: Hrt
