Uspješna nation branding knjižica “Hrvatska u 30 priča” , autora Bože Skoke i Zvonimira Frke-Petešića, kao vodeći nacionalni brand izdvaja „hrvatske kockice“ – stilizirane izmjenične kvadrate, inače fragment povijesnog hrvatskog grba (šahovnice). Njih je dizajnirao genijalni Boris Ljubičić.
Drugi prepoznatljivi brand su hrvatska nogometna reprezentacija i „Vatreni“, članovi tima koji je 1998. osvojio brončanu medalju na svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Tu je darovitu generaciju nogometaša od 1994. vodio genijalni Ćiro Blažević.
Iste 1994. godine, reprezentacija države čija je teritorija dijelom okupirana, u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo završava na prvom mjestu skupine i osvaja svoje prvo FIFA-ino priznanje „Best Mover of the Year“.
Na grbu reprezentacije, a onda i u ukupnom vizualnom identitetu varirane su Ljubičićeve izmjenične kockice, i kao takve postale slavne širom svijeta. Nacionalni nogometni tim u to je vrijeme bio državni projekt. Iza njega je, po priznanju Ćire Blaževića, stajao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.
Tuđman je brendirao i nacionalni grb sa šahovnicom. Sam ga je osmislio, a grafički ga je operacionalizirao slikar i grafičar Miroslav Šutej.
Još početkom 90-ih šahovnica je uvedena u masovnu upotrebu. Svako motorno vozilo od Istre do Vukovara, imalo je hrvatski grb na registraciji, a svako plovilo u hrvatskom akvatoriju nosilo je hrvatsku nacionalnu zastavu s grbom kojeg je konceptualizirao Tuđman. Mnogi su se smijali tom grbu, i dizajneri i heraldičari i oni kojima je nacionalno brendiranje u startu odbojno.
Tvrdilo se da je grb kičast, inkonzistentan ili pretjerano koncipiran, ili da odudara od opće tradicije. Međutim, pokazalo se da je Tuđman bio u pravu. Taj mali simbol, grbić s kockicama, postao je kod kuće svima prihvatljiv i prepoznatljiv u svijetu kao simbol državnog entiteta zemlje koju nitko nije primjećivao sve dok se šahovnica nije počela nositi na zastavama i dresovima hrvatskih sportaša.
To znači da je u propagandnom smislu, ako se gleda efikasnost brendiranja (ostavimo po strani estetsku vrijednost koja u tome nije imala nikakvu ulogu) „Tuđmanova“ šahovnica imala kapitalni značaj. Kao što većini naših političkih elita 80-ih godina još uvijek nije bio jasan problem nacionalnog identiteta, a Tuđmanu je bio potpuno jasan, tako su im izgledali smiješni i djetinjasti Tuđmanovi simboli, lenta koju stavlja na sebe, saborska počasna straža koja im je izgledala operetna, golobradi gardisti koje je postrojavao na nogometnim igralištima da mu predstavljaju oružanu silu…
Doduše, kad bi posjetili Sintagmu, glavni trg u Ateni, tamo bi ispred nacionalne skupštine također zatekli kićenu stražu u obavljanju smjene na način koji se može gledati i kao ekstremna karikatura. Slično je kod Francuza, tako je i kod Talijana ili Britanaca. Operne komponente države koje ljudima bez tradicije izgledaju komične, onima s velikim kulturnim tradicijama ne izgledaju nimalo smiješno, one su nacionalni simboli. Mogu biti smiješni samo ljudima koji nemaju nikakvih simbola, ukratko, primitivnim ljudima.
U dijelu hrvatskog društva u to je vrijeme, baš kao i danas, cvao jugoslavenski nostalgičarski nacionalizam. Nostalgija prema državi čiji su glavni simboli bili njen diktator i rezbarena palica, štafeta mladosti. Nju su mladi, odjeveni u jednoobrazne uniforme, pronosili po cijeloj zemlji da bi je, na najvećem državnom stadionu, predali diktatoru za rođendan zaklinjući mu se na doživotnu vjernost.
Protiv jugonostalgije Tuđman se borio svim društveno dozvoljenim sredstvima, pa i nation brandingom (dvadesetak godina prije nego što je taj pojam uopće uveden u diplomatsku praksu) nastojeći učvrstiti simbolički identitet porušene Hrvatske. Sve to unatoč kritičarima koji su tjerali mak na konac s estetskog ili kulturno-povijesnog gledišta i možda svi bili u pravu. S gledišta političke efikasnosti i real-politike o kojoj ovise sudbine naroda, rata i mira, opstanka i funkcioniranja države u najgorim i najboljim vremenima, bili su u krivu. Pobijedio je Tuđman.
Jugonostalgičarska kritika brendinga nacije nastavlja se i danas pod egidom „postjugoslavenskih“ rasprava o nacionalnom identitetu.
U tjedniku hrvatskih Srba „Novosti“, kojeg financira i vlada gdje Zvonimir Frka-Petešić vodi kabinet premijera, o knjizi „Hrvatska u 30 priča“, govori se kao o „karikaturi“, „papazjaniji“ , „marketinškoj besmislici“ i „glancanju“ prave hrvatske povijesti. A ta je, smatra autor teksta Boris Postnikov, povijest zločina, od spaljivanja zadnje vještice u Europi, preko koncentracijskog logora Jasenovac sve do masovnih zločina u Oluji i progona Srba.
Zločini, logori i klerofašizam, smatra autor, čine sastavni, neodvojivi dio hrvatskog identiteta, štoviše, oni su u jednakoj mjeri nacionalni brand. „Hrvatska u 30 priča“ trebala bi, kako sugerira autor, izgledati kao uobičajena naslovnica Novosti, političkog tjednika hrvatskih Srba koji iz broja u broj brendira Hrvatsku kao postjugoslavenski raj za zločince, ustaše, trule kapitaliste i katotalibane.
Slika o Hrvatskoj je potpuna samo ako uz „krivotvorine“ o slobodi, Domovinskom ratu, suverenosti i demokraciji, crveno-bijelim kvadratićima i uspjesima u sportu i turizmu, dodaš „činjenice“ – naci logore, masovne grobnice, pljačku, spaljene vještice i spaljena srpska sela. To je pogled na našu povijest i sadašnjost kakav nude srpske Novosti, a bez kojeg nema ni istine o Hrvatskoj, pa ni pravog brendiranja.
Nation branding, po Novostima, nije izlog nacionalnih marki koje bi Hrvatsku učinile poželjnom turističkom destinacijom, mjestom dobrog ulaganja ili međunarodnih kulturnih susreta, nego sve suprotno od toga. Žigosanje države (etimološki, „brendiranje“ jest „žigosanje stoke“) od koje i iz koje treba bježati, iako je, doduše, spremna plaćati gluposti kakve piše Postnikov. Ja bih dodao i da je to zemlja u kojoj se, ako nisi HDZ-ovac, sasvim solidno može živjeti od ugroženosti i pljuvanja po vrijednostima do kojih većina drži. Jedna od takvih je i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, o kojem srpske Novosti imaju sasvim određeno mišljenje.
U tekstu naslova“Neka visi F.T.“ povodom postavljanja Tuđmanovog kipa u Zagrebu, (Novosti, 8. 12. 2018.) iznio ga je Viktor Ivančić. Ono maštom i mržnjom nadilazi uobičajena emotivna pražnjenja „antituđmanista“ jer Tuđmanovu impostaciju ne doživljava estetski ili politički, već nekro-pornografski. S krpom navučenom preko glave, obješen o dizalicu i stegnut sajlom oko vrata, odljev prvog hrvatskog predsjednika u pozi Alfreda Jodla, Ivančića dovodi u ekstazu.
„Obješen iznad tla“ Tuđman mu djeluje „veličanstveno“ dok se „ljuljuška“. Autor je zbog toga „ushićen“ i „osjeća blagu drhtavicu“. S „oduševljenjem“ čovjeka koji je napokon presudio objektu svoje mržnje on „dugo zuri u uzbibanog Tuđmana“ i u „konopac“.
Bolesniju fantaziju od ove teško je zamisliti u glavnom komentaru bilo koje novine, pa i u izdanju srpske manjine u Hrvatskoj financiranom od države koju je Tuđman osnovao.
Koga je to likvidirao Tuđman, koji rat je započeo, koju novinu ili političku stranku je zabranio, pa da zasluži „konopac“ i Ivančićevu morbidnu „drhtavicu“ ? Nedavni politički izbori pokazali su da i u 21.stoljeću, u potpuno mirnom demokratskom razdoblju, među nama postoje pojedinci i stranke koji zagovaraju uhićenja, zabrane, masovna suđenja i političke progone, a nalaze se na ljevici kao i na političkoj desnici.
Tuđman čak ni u ratu nije zabranio Srpsku demokratsku stranku (SDS) koja je 90-ih organizirala pobunu krajinskih Srba i pri tome provela etnička čišćenja sudjelujući u opsadi hrvatskih gradova i sela. Dobro, neke aktere na društvenoj sceni Tuđman je nazvao Judama, žutim i zelenim vragovima, i to je uklesano u kamen. Što bi tek trebali napraviti Milanoviću?
Kao političko tijelo koje stoji iza Novosti, Srpsko narodno Vijeće (SNV) povremeno se ograđuje od sadržaja svog lista, starom floskulom o „nemješanju u uređivačku politiku“. Ne trebaš biti Postnikov da bi razobličio tu krivotvorinu. Novosti funkcioniraju upravo kao udarno oružje SNV-a. To je list koji u potpunosti ostvaruje ideal politički kontroliranog i usmjeravanog medija. Ništa manje nego TV Z1 čiji su politički, a vjerojatno i stvarni vlasnici u vrhu Domovinskog pokreta. Razlika je u tome što DP-ovci „neovisnost“ medija plaćaju iz svog džepa.
Kulturno jugoslavenstvo i neokomunistička kritika kapitalizma koju promoviraju Novosti, kao da su prepisane iz leksikona ideja vodećih ljudi SNV-a. Neprijatelji Novosti uglavnom su politički i ideološki protivnici ili konkurenti SNV-a unutar srpske političke zajednice u Hrvatskoj (nekad su to „četnici“, a nekad samo „avanturisti“ i politički luzeri kakav je Veljko Džakula).
U cijeloj subvencioniranoj povijesti te kontranovine nema primjera koji bi dokazali temeljnu slobodu govora, a to je pravo na drugačije mišljenje. Koliko pratim bilten razvojačenih „Feralovaca“, u njemu nema suprotstavljenih stavova oko pitanja Domovinskog rata, uloge prvog hrvatskog predsjednika u ratu i općenito, povijesti Katoličke Crkve i njenih prelata, oko Jugoslavije i postjugoslavenstva, kapitalizma i kapitala pogotovo krupnog . Nema.
U tom pogledu, ne nalazim ovisnijeg i neslobodnijeg medija nego što su srpske Novosti. Kakva sloboda, kakvi bakrači! U pitanju je čisti reket.
Zadaća Novosti je da hrvatsku žigoše kao retrogradnu, protozločinačku državu i društvo koje se u tom smislu ne mijenja od vremena inkvizicije, kako aludira Postnikov, i da to naplate kao mentori hrvatske demokracije. Naravno, ne na tržištu medija i medijskih ideja jer tamo ništa ne postižu, nego na političkom tržištu i – u kešu, iz džepa poreznih obveznika. To ne dokazuju samo jedan, dva ili pet autorskih tekstova i naslovnica, već kontinuitet takvog autorstva i takve uređivačke politike.
To je razlog zašto srpska manjina, jedina u Hrvatskoj, treba novca za politički tjednik, upravo takav, isključiv, doktrinaran i primitivno „drugačiji“ od svih neovisnih medija u Hrvatskoj. Teško je zamisliti list slovačke, mađarske ili albanske manjine s „obješenim Tuđmanom“ ili „satiričkom“ naslovnicom „Oba su pala“ par dana nakon nesreće dva hrvatska vojna zrakoplova u kojima su zamalo stradala i dva pilota.
Zašto to nije problem listu srpske manjine u Hrvatskoj? Zašto ona jedina u manjinskoj zajednici „otvoreno propituje granice hrvatskih nacionalnih mitova“ kako svoju ulogu važno opisuju urednici Novosti? Treba li očekivati, da to uskoro rade i druge manjinske institucije jer je to „dobro za demokraciju“? Fali li na hrvatskoj društvenoj sceni medija, stranaka, civilnih udruga, akademskih institucija i pojedinaca koji „rade za dobro demokracije“, i pri tome ne očekuju da ih budžet nagradi?
Što je hrvatska demokracija dobila s tjednikom Novosti?
Milorad Pupovac postao je najnepopularniji hrvatski političar, to redovito potvrđuju sva rejting istraživanja. Dogodile su se i dvije važnije stvari.
Prvo, politički odgovor na desnici, primitivan i šovinistički, ali valjda su to u SNV-u i Novostima priželjkivali (eto im argumenata za ugroženost, nakon više od dva desetljeća u strukturama izvršne vlasti). Protekla kampanja Domovinskog pokreta i nije bila ništa drugo nego prozivanje Milorada Pupovca radi cveba iz „njegovog tjednika“. Oko ostalog se DP-ovci nisu puno trudili, a uspjelo im je doći na vlast!
Ivančić sada može biti „ushićen“ (biće materijala) a redakciju zasigurno obuzima „drhtavica“ oduševljenja pred plimom „desnih ekstremista“ (eto, zar nismo cijelo vrijeme upozoravali…). Po veleposlanstvima se dijele proročke analize eksperata za sve postjugoslavensko, o stanju demokracije u Hrvatskoj.
Kao drugo, pojavio se konkurentski list srpske manjine „Privrednik“ puno srpskiji i puno bliži službenom Beogradu, koji ide tako daleko da slavi podvige osuđenih srpskih ratnih zločinaca. Zanimljivo, HDZ-ova vlada, lani je izdvojila sredstva i za taj manjinski doprinos razvoju pluralizma.
S takvim razumijevanjem društvenih kretanja, uskoro bi mogla dočekati i rast desnih opcija prema kojima Domovinski pokret izgleda kao udruga pčelara. Takav se trend već rubno primjećuje.
Zato predlažem da u treće izdanje „Hrvatske u 30 priča“, autori neizostavno upišu još jedan nacionalni brand. Endemski, jer takvo čudo postoji samo kod nas. Nije Thompson, iako i on “propituje granice”. Nego su, brate, srpske Novosti.
Gordan Malić/Foto: HRT
