Gordan Malić:  Tko je smjestio Kekinu?

Po principu tko laže taj i krade, zabrinuti građani Nikica Jelavić i Petar Pripuz ovih dana upozoravaju javnost na sumnjive radnje supružnika Kekin (Ivana i Mile). Obojici je, tvrde, narušen ugled i teško su oklevetani u izjavama popularnog bračnog para.

Radi se o poduzetnicima koji nikada nisu prošli kroz crveno, suđeno im je, doduše, za ubojstvo i četiri pokušaja ubojstva, kamatarenje, iznudu i sprječavanje dokazivanja (Jelavić), izvlačenje novca, izbjegavanje plaćanja poreza i poticanje na nezakonito zapošljavanje (Pripuz). Unatoč silnim optužnicama, pravomoćno su oslobođeni u nizu sudskih postupaka koje DORH, tu i tamo, neosnovano i neodgovorno pokreće protiv nedužnih zagrebačkih biznismena na poštenim zagrebačkim sudovima.

Čak i kad bih povjerovao da je istina sve što su napisali o predsjedničkoj kandidatkinji stranke Možemo i njenom suprugu, lijevo angažiranom rockeru, teško mi se pomiriti s tim da javnost nestrpljivo očekuje nova obraćanja Jelavića i Pripuza, da im vjeruje svaku riječ ili ih uzima nekritički, da aplaudira na njihovim „vješto sročenim kritikama zagrebačke vlasti“, na duhovitosti i razboru.

Nedostaju samo pohvale zbog hrabrosti koju su Jelavić i Pripuz iskazali riskirajući sukob s moćnim klanom Kekin.

Dok pratim razvoj te priče na društvenim mrežama osjećam se kao junak Poeove priče „The System of Dr. Tarr and Professor Fether“ u obilasku ludnice nadaleko poznate po novim metodama liječenja mentalnih bolesti (skupina pacijenata svrgnula je upravu, a liječnike stavila pod skrb).

Kakav obrat nakon mojih 30-ak godina u novinarstvu, od kojih sam lijepi broj proveo pod 24-satnom zaštitom javne i neprekidnim obradama tajne policije radi pisanja o organiziranom kriminalu. Sve je zaboravljeno ili će biti zaboravljeno, a znat ćemo samo ono što je trenutačno

na ekranu, pouka je ove nevjerojatne afere.

Trenutačno su pod lupom Ivana i Mile Kekin, uglavnom svojom zaslugom. Mile je, navodno zabunom, popio kavu s Nikicom Jelavićem u jednom zagrebačkom kafiću, oko čega je njegova supruga podigla oluju raznih teorija zavjere kako bi spasila ugled obitelji i svoj rejting u kampanji koja ide kraju.

Nakon toga je do medija doprla informacija o sumnjivoj gradnji njihove istarske vile. Tog trena sve nekretnine Jelavića i Pripuza pale su u drugi, pa u treći plan. Kolektivistička i ognjištarska društva kakvo je hrvatsko, u zadnjem krugu pakla drže lažne moraliste. Našu publiku ne zanima s koliko sve muškaraca je spavala barunica Castelli, nego je li naša sestra Angelika zbilja čista? Izgleda da nije.

I tako, netko je imao papire koji ukazuju na pogodovanje bračnom paru Kekin u općini Bujština, i čuvao ih sve do predsjedničkih izbora 2024. Ivana Kekin tvrdi kako je s pravne strane sve uredno. Nema ničeg za DORH i USKOK (bio bi to i zgodan novi slogan – „Nismo za USKOK“ – samo koliko glasova će im donijeti?).

Stranačka scena odavno se brendirala u „nismo kao HDZ“ pokret. On je uglavnom pod Milanovićevom šapom. Ako Milanović pobjedi na predsjedničkim izborima, šanse za rast pokreta „Nismo kao HDZ“ manje su, a ne veće. To je pokazalo iskustvo. Ljudima koji ne podnose Andreja dovoljan je Zoran. Milanović je toga svjestan, pa je kampanju pretvorio u dvoboj starih, iskušanih suparnika, preskočivši Dragana Primorca.

Plenković i Milanović nisu ni prijatelji ni neprijatelji. U sustavu državne vlasti, oni su dva nositelja moći, a zbog načina na koji Milanović vidi svoju ulogu predsjednika, oni su i konkurenti. U distribuciji političke moći kakva se kod nas njeguje posljednjih 10-ak godina, stranke ne igraju veću ulogu. Osim „Možemo“. On je važan dio tronošca moći jer upravlja Zagrebačkom metropolom. Sve dok je tako SDP neće imati pravog lidera (uvijek su ga pronalazili u najvećoj, zagrebačkoj organizaciji) i neće izaći iz Milanovićeve sjene, a ni HDZ ne može naći konkurenta Plenkoviću.

Afera Beroš i incident s Milom Kekinom pokazuju da hrvatska politika još uvijek dijeli moć s podzemljem. Ponekad se čini da podzemlje treba političare jer ne može samo izaći na izbore i raspisivati javne natječaje.

Stranka „Možemo“ nakon ovog skandala neće imati potporu širu od one sektaške, nju će zadržati dok god postoji i jedan biciklist u Zagrebu. Predsjednički izbori trebali su im poslužiti za jačanje i širenje baze, ali jao, jao… U trenutku kad je, umjesto plana o socijalnoj državi jednakih građana, novinarima morala pojasniti otkud joj vila s bazenom, kampanja za Kekin je završila. Nema ljevičara i ljevičarke koji bi to preživjeli.

Veći moralni debakl od tog da ti javnost vjeruje manje nego Nikici Jelaviću, nemoguće je zamisliti. A moral je sav njihov kapital, teško zarađen u NGO kampanjama protiv beskrupuloznih vlasnika zagrebačkih vila i viletina.

Na kraju, tražimo odgovor na pitanje – tko se okoristio ovom aferom i tko iza nje stoji?

Ja bih rekao – ne zna se pouzdano, ali slutimo. Tomislav Klauški u 24 sata optužuje HDZ. Tvrdi da su Andrej Plenković, Velimir Bujanec i Nikica Jelavić skrojili prljavu „medijsko-političko-obavještajnu zavjeru“. Već to je prvi dokaz da HDZ iza nje ne stoji.

Prvi su na koje možeš posumnjati i na njih okrenuti topove. Osim toga „Bujica“ već tjednima vodi vrlo neugodnu kampanju protiv HDZ-ovog neovisnog kandidata Dragana Primorca, izlažući ga nizu skandala, dok su pokrovitelji Bujice izašli iz koalicije s HDZ-om i vode svoju politiku.

Tko bi onda mogao biti taj, Tomice? Tko ima medije, obavještajni support, lovu, utjecaj u podzemlju i želi preuzeti Zagreb?

Ja vidim udružene snage Minas Mordora dok se otvaraju vrata Crnih Dveri iza kojih čujem sablasni šlagvort “idemo delat“, “idemo delat“…

Gordan Malić: hrt