Govor dr. Robina Harrisa u Londonu: Ratna šteta Hrvatske je 38 milijardi eura, a Srbija nije platila ni cent

U Londonu je u 24. ožujka 2025. godine održan okrugl stol o Hrvatima  nestalima u Domovinskom ratu, u organizaciji British Foreign Policy Group na kojem je govor održao povjesničar dr. Robin Harris, nekadašnji savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher.

Dr. Robin Harris živi u Hrvatskoj i ima hrvatsko državljanstvo te govori hrvatski jezik. U Zagreb je doselio 2016. godine gdje je predavao povijest na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Veći dio svojeg profesionalnog života radio je ili za britansku Konzervativnu stranku ili za vladu premijerke Margaret Thatcher. U nastavku prenosimo njegov govor u Londonu:

“Želim istaknuti četiri stvari. Prva je da sudbinu onih koji su kategorizirani kao nestali, a sigurno su mrtvi, u hrvatskom Domovinskom ratu treba shvatiti u pozadini širih gubitaka Hrvatske.

Poginulo je 8147 pripadnika hrvatskih oružanih snaga – čemu se mogu pribrojiti i nestali, uglavnom, ali ne i u cijelosti s područja Vukovara. U ratu je stradalo oko 6600 hrvatskih civila. Daleko niža nego u BiH, ali visoka brojka za malu zemlju koja se već suočava s demografskim problemima.

Povrh toga imate ratnu štetu. Vjerodostojna procjena štete koju je pretrpjela Hrvatska je 38 milijardi eura – uključujući javne i privatne štete.

Hrvatska se također uhvatila u koštac s velikim problemom izbjeglica. Godine 1991. bilo je smješteno oko 550.000 izbjeglica. Zatim je uslijedio drugi val Hrvata i Muslimana zbog borbi u Bosni 1993. godine.Na kraju je primljena neka međunarodna pomoć za rješavanje problema izbjeglica, ali ne na početku.

Što se tiče ratne štete, Srbija nije platila niti dinar, niti kunu, niti euro, niti cent odštete za razaranja koja su počinile njezine snage.

Moja druga točka odnosi se na to tko je odgovoran za rat, a konkretno za ubojstva, uključujući i ove nestanke. Vrijedi se na to kratko osvrnuti, jer sjećanja blijede, a opet se ponavlja neistina da je ono što se dogodilo bio građanski, a ne agresorski rat.

Prvotni cilj Jugoslavenske armije (JNA), prema planu koji je razradio Branko Mamula

nakon Titove smrti, bio je silom zadržati Jugoslaviju kao jedinstvenu federalnu državu. To se postupno – i odlučno nakon takozvanog desetodnevnog rata u Sloveniji u lipnju 1991. – pretvorilo u rat za ujedinjenje unutar jedne države kojom dominiraju Srbi – krnje Jugoslavije – svih onih područja u drugim republikama u kojima su Srbi činili stvarnu ili relativnu većinu.

Taj velikosrpski program bio je star. No 1980-ih ponovno ga je oživjelo ono što je postalo srpsko vodstvo pod Slobodanom Miloševićem. Njegov najznačajniji izraz bio je memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti iz 1986.

Njegovi najžešći zagovornici – kako u prošlosti tako i sada – bili su poglavari Srpske pravoslavne crkve. Njegova trenutačna manifestacija je u pojmu “srpski svet”, srpskom ekvivalentu velikoruskog “ruski svijeta”.

Ovaj program nije mogao biti ostvaren bez promjena granica i etničkog čišćenja nesrba. Njegov pandan bio je da će, ako se ne promijene granice i ne dogodi etničko čišćenje, njihovi čelnici Srbima dati upute da odu. Tako se dogodilo nakon akcije Oluja u Krajini 1995. i nakon Daytonskog sporazuma u BiH 1996., kada su Srbi napustili Sarajevo.

Dajem jedan primjer. Dana 1. studenog – drugim riječima dok je vukovarska agonija bila na vrhuncu – srpski patrijarh Pavle pisao je lordu Carringtonu, predsjedatelju Mirovne konferencije o Jugoslaviji u Haagu. Patrijarh je pozvao međunarodnu zajednicu na poštivanje dva ključna načela. Prvo, Srbi nisu mogli živjeti s Hrvatima – navodno im je prijetio genocid. Drugo, neki dijelovi Hrvatske stoga moraju biti priključeni Srbiji.

To me dovodi do moje treće točke – uloge međunarodne zajednice.

Kao i sada, trebamo gledati realnost i ignorirati glumu. Sjedinjene Države uvijek su igrale odlučujuću ulogu – kao i sada – čak i kada nisu nastojale igrati nikakvu ulogu. SAD je bio gotovo potpuno zaokupljen ratom na Bliskom istoku kada je izbila jugoslavenska kriza.

Predsjednik Bush također je bio predan svojoj doktrini Novog svjetskog poretka, koja je pretpostavljala suradnju s demokratiziranim i ujedinjenim Sovjetskim Savezom. Sve do kolovoza 1991., kada je Gorbačov svrgnut, a SSSR neumoljivo propao, očuvanje Jugoslavije netaknutom također se u Washingtonu promatralo kao pandan očuvanju Sovjetskog Saveza netaknutim. Ni jedna ni druga nisu dopuštale upotrebu sile za kažnjavanje agresije unutar Jugoslavije.

U taj vakuum ušao je apsurdni Jacques Poos iz Luksemburga i izjavio da je sada “sat Europe” koji jedini može riješiti krizu. U praksi je značajnija bila intervencija američkog državnog tajnika Jamesa Bakera koji je tijekom kratkog posjeta Jugoslaviji u lipnju dao, kako je Beograd smatrao, zeleno svjetlo za slanje vojske u Sloveniju. Taj rat je bio neuspjeh. Ali JNA je imala masovne snage na granici s Hrvatskom, gdje će biti upotrijebljene u dogledno vrijeme.

Klevete protiv Hrvatske

Brijunski summit 8. srpnja suspendirao je na tri mjeseca primjenu ranije proglašene neovisnosti Slovenije i Hrvatske. Time je zapravo priznata slovenska neovisnost. Također je JNA i beogradskim političarima dala tri mjeseca da se pripreme za rat protiv Hrvatske.
Ovaj rat se morao dogoditi. A jasna namjera Zapada – a svakako i Britanije, kako sam mogao sam procijeniti, blisko surađujući s gospođom Thatcher – bila je da Hrvatsku treba slomiti. Lobiranje prosrpskih interesa bilo je intenzivno.

Klevete protiv Hrvatske – navodno fašističke države koja želi obnoviti genocid nad Hrvatima – bile su besramne, ali učinkovite. Koliko je to bilo sredstvo za postizanje cilja – cilj je bio da Jugoslavija u nekom obliku ostane. Koliko je bila usmjerena protiv Njemačke – koja se sada smatra zlokobnom motivirajućom silom kojoj se Britanija morala oduprijeti. Koliko je postao sam sebi svrhom – a do 1995. je to svakako postao – opravdavajući prethodne britanske pogreške. ja ne znam Svakako je bilo elemenata sva tri.

Ukupni cilj da se osigura pobjeda Beograda nad Hrvatima, a kasnije i Bošnjacima, ne treba iskazivati ​​na papiru. Bio je to jedini mogući ishod međunarodne politike do 1994. Došlo je do odbijanja uporabe sile, čak i zračnih napada. Ono što je ključno, došlo je do odbijanja ukidanja međunarodnog embarga na oružje što je značilo da se Hrvati, a kasnije i Bošnjaci, nisu mogli braniti.

Iako postoje bitne razlike između ta dva slučaja, možemo usporediti Hrvatsku i Ukrajinu. Kada su Rusi napali Ukrajinu, Zapad je isporučio oružje. Kada su Hrvatsku napali Srbi, Zapad je pokušao spriječiti da Hrvati uopće dobiju oružje.

Da predsjednik Tuđman u rujnu nije odobrio opsadu vojarni Jugoslavenske armije koja je hrvatskim snagama dala minimum opreme, s Hrvatskom bi bilo gotovo.

Što se dogodilo u Vukovaru?

To vodi do moje konačne točke – što se dogodilo u Vukovaru. A to se izravno odnosi na nestale žrtve čije se sudbine prisjećamo. Vukovar je pao jer branitelji nisu imali dovoljno pravog naoružanja. To je bila izravna posljedica međunarodnog embarga na oružje. Stoga je zapadna politika – posebice britanska politika – presudno pridonijela masakrima koji su uslijedili.

Od kraja kolovoza Jugoslavenska armija počinje s ozbiljnim pokušajima zauzimanja grada, što je bilo od presudnog značaja za plan probijanja kroz Slavoniju i na kraju do Zagreba. 1. listopada grad je odsječen od Vinkovaca, a time i od pojačanja. Vukovar je okupiran 18. studenog. U tri mjeseca opsade ubijeno je oko 1850 hrvatskih vojnika, kao i 1600 civila, među kojima 86 djece.

Užasima tu nije bio kraj. General Aca Vasiljević, šef jugoslavenske vojne obavještajne službe, stigao je 19. studenog u obližnje Negoslavce. Popisani preživjeli, od kojih su mnogi sada zarobljeni u vukovarskoj bolnici, bili su označeni za likvidaciju. Vasiljević, smijem li dodati, nikada nije optužen, kao ni rukovodstvo JNA, jer su do tada bili glavni svjedoci u ozbiljno loše vođenom haaškom procesu Miloševiću. Vasiljević je slobodan čovjek, a osim onih koji su u međuvremenu umrli, i ostali su.

Dana 20. i 21. studenog, dok se Međunarodni crveni križ, kojemu se u jednom trenutku pridružio međunarodni pregovarač Cyrus Vance, svađao s opstruktivnim srpskim časnicima JNA, pacijenti su izbačeni iz stražnjeg dijela bolnice. U autobusima su ih prevezli u vojarne JNA na premlaćivanje, potom predali pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi da ih muče i ubiju, a njihova tijela zakopaju na polju Ovčara. Brojka – samo ovih žrtava – je oko 250.

Kao što je međunarodna politika – usprkos svojim kaotičnim aspektima – sasvim razumljiva, tako je i politika jugoslavenske armije i srpskog političkog vrha sasvim razumljiva. Radilo se na likvidaciji stvarnih i potencijalnih neprijatelja, au nekim slučajevima i na prikrivanju tragova. U isto vrijeme, brutalnost, iako se nesumnjivo svidjela i sadistima koji su je činili, bila je sračunata na širenje straha nadaleko i naširoko i promicanje bijega nesrba s teritorija koje je Srbija željela naseliti isključivo Srbima.

Vukovar je izdržao dovoljno dugo da Hrvatska vojska ima vremena da se pregrupira, a Hrvatska da preživi. Ali za obitelji žrtava to je nedovoljna utjeha”, zaključio je dr. Robin Harris.

Dan poslije u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Londonu promovirana je njegova knjiga  “Croatia: a History – From Revolution to Independence” (Hrvatska povijest – od revolucije do neovisnosti) o čemu možete čitati OVDJE. 

M. Marković/Foto: mvep