Govor Viktora Orbana o stanju nacije: ‘Majko, nisam htio takvog konja’

U cijelosti prevodimo govor mađarskog premijera od 18. 2. 2023. Teme se tiču unutarnjih mađarskih pitanja, ali govori se i o temama od europskog i globalnog značaja.

“Kao što ste sigurno svjesni, Tursku i Siriju prije dva tjedna pogodio je razoran potres. Broj smrtno stradalih sada je preko 44 tisuće i, nažalost, tu nije kraj. Tragedije dolaze naglo, bez upozorenja, bez kucanja na vrata, jednostavno se sruše na nas. U svom žalovanju, saznajemo na koga možemo računati.

Na nas Mađare može se računati: 167 naših sunarodnjaka sudjelovali je u akcijama spašavanja, 35 ljudi spašeno je iz ruševina zalaganjem stručnjaka i volontera koji su riskirali vlastite živote. Neki od njih danas su s nama; naklonimo se našim herojima koji su nas počastili svojim prisustvom.

Dame i gospodo, hvala vam na vašoj žrtvu, vaša zemlja ponosna je na vas. Molim vas, ustanite da vas vidimo!

Dame i gospodo,

Puno toga dogodilo se prošle godine – izbori, rat, energetska kriza, inflacija – ustvari, trebao bih provesti nekoliko sati pričajući o tome. Molim vas, nemojte kretati prema vratima: sada je prekasno, ako ste tu, tu ste.

Sutra, na nedjelju, možete se odmoriti od govora primjerenog Atatürku ili Castru. Ipak, potrudit ću se biti kraći od toga, iz razloga što tijekom dugih političkih govora ljudi gube životni polet – a mi ovdje nismo kako bismo gubili polet, već ga obnovili. Kazavši to, bezglavo sam se bacio u srž svog govora.

Najvažnije pitanje naše budućnosti je hoće li ogromne promjene koje se događaju u životu Europe – donoseći nam nove intelektualne, političke, ekonomske i vojne izazove – smanjiti mađarski životni polet. Ove promjene stvaraju pritisak na cijeli život Mađarske i suočavaju nas s novim pitanjima.

Uspjeh u 2023. godini ovisit će o tome daju li nam te promjene i pitanja novu energiju ili nas ispuhuju.

Dame i gospodo,

Boraveći u međunarodnoj politici, često se sjetim stare mađarske pjesme: “Majko, nisam htio takvog konja.”

Mi Mađari nismo htjeli živjeti u tako kaotičnom svijetu. Ali, kako je moja majka znala reći: “Sine, život se ne svodi na zahtjeve.” I bila je u pravu.

Sve je bilo tako dobro osmišljeno i promišljeno. Probili smo se kroz gomilu ruševina koje su nam ostavile socijalističke vlade nakon što smo ih smijenili 2010., kroz ruševine istočnog socijalizma, kroz nezaposlenost, kroz ekonomiju koja je hvatala dah, kroz zajmove u stranim valutama, kroz nezadovoljnu ljubomoru, kroz klečanje pred Zapadom, kroz nepodnošljivo visoke cijene režija, kroz mito u zdravstvenom sustavu, kroz varanje sustava životareći na socijalnoj skrbi, kroz rezignirano prihvaćanje svega drugorazrednog.

Počeli smo vjerovati da će postojati mjesto pod Suncem za svakog Mađara te da će to mjesto biti upravo ovdje. Ispostavilo se da je moguće živjeti bolje od posla nego socijalnih primanja, da imati djecu nije teret, već radost – ili, da budemo prezicni, teret koji je ujedno i radost.

Počeli smo vjerovati da će život ovdje biti plodonosan, da će biti dovoljno za svakoga. Shvatili smo da za napredovanje u životu ne moramo uzimati jedni od drugih ili uzimati ono što nije naše jer će kolač kojeg ćemo ispeći biti puno veći nego bilo koji kojeg smo do tada vidjeli.

Milijun ljudi dobilo je poslove i nikada prije u Mađarskoj nismo imali toliko zaposlenih ljudi. Mađarska ekonomija se utrostručila, a minimalna plaća veća je nego prosječna za vrijeme naših socijalističkih prethodnika. Donijeli smo nacionalni Kršćanski ustav dostojan našeg naroda. Reorganizirali smo mađarsku državu na način koji možda ne prkosi smrti, ali svakako prkosi Bruxellesu.

Također smo, ne obazirući se na one nevjerne, stvorili novu mađarsku ekonomiju u kojoj je svatko dobio šansu pronaći vlastitu sudbinu. Istina, bilo je to napornih deset godina, znojili smo se, naša koljena i laktovi istrošeni su i natučeni, ali osjećamo da je vrijedilo.

Naučili smo kako ostvariti napredak u obnovljenoj Mađarskoj, vidjeli smo da naš trud nije bio uzaludan i shvatili smo da će naše ime i naša priča biti u skladu sa slavom naših predaka.

To je razlog zašto smo, nakon naše prve povijesne dvotrećinske većine u 2010., osvojili dvotrećinsku većinu na sljedeća tri parlamentarna izbora. I sada smo ostvarili takvu većinu, iako se cijela mađarska ljevica ujedinila protiv nas, iako nam je Bruxelles htio iscijediti državnu blagajnu, iako je Soroš uložio 4 milijarde forinti kako bi opskrbio svoje saveznike municijom.

Ipak, promašili su, i to za puno, ne malo. Ostali su iznenađeni i mislim da će za to platiti cijenu.

Sjećate li se filma “Bilo jednom na Divljem zapadu”?  Razgovora na početku filma? Kada lik  Harmonica, kojeg glumi Charles Bronson, ispituje tri bandita koji su ga dočekali:

– A Frank?
– Frank je poslao nas, odgovaraju mu.
– Imate li konja za mene?
– Ne.

Gledajući njihova tri konja, Harmonica odgovara:
-Došli ste s dva konja viška.

To se dogodilo u Mađarskoj 2022. I sada, koliko vidim, naš Mađarski Frank (Ferenc Gyurcsány), pokušava okupiti konje koje smo ostavili bez vlasnika. Lekcija je sljedeća: kada gledate svoje protivnike, ne procjenjujte ih po njihovoj brojnosti, već po sposobnosti.

Dame i gospodo,

izborne pobjede – naročito dvotrećinske većine – nisu nešto što vam ljudi samo predaju na pladnju. Velik je posao iza takvih pobjeda, a ljudi cijene rad. U suprotnom ne bi bilo pobjede – naročito ne dvotrećinske većine. Naravno, uvijek postoje oni koji misle da samo imamo sreće. U redu, nazovite to srećom – prvi put. Ali četiri puta? Ako stalno imaš sreće, moguće je da imaš nešto i za ponuditi; primjerice, voliš svoju zemlju i spreman si se boriti za nju – kod kuće, ako je potrebno, ili na svjetskoj pozornici, ako je potrebno. Ljevica mora shvatiti da za pobjedu nisu dovoljni milijuni dolara i imućni sponzori. Za pobjedu, dragi prijatelji, sreća nije dovoljna: morate imati srca.

Dame i gospodo,

Taman kad smo pomislili da ustajemo na obje noge, pogodio nas je COVID, u proljeće 2020. – prije tri godine. Donio nam je bol i neprežaljene gubitke. Ali s pravom smo se nadali da ćemo to izdržati, uspeti se opet na noge i nastaviti gdje smo stali. Mislio sam da ćemo doći tamo gdje smo uvijek htjeli biti. Zauzet ćemo mjesto u svijetu koje nam pripada po našem talentu, napornom radu i našoj povijesti.

Bit ćemo među najboljima, bit ćemo avangarda. Opet će se rađati puno djece, imat ćemo milijune srca koja su čekala radosne vijesti o uređenoj, privlačnoj i sigurnoj zemlji, zelenoj Panonskoj nizini koja može izdržati klimatske promjene. Iako smo znali da lav i janje ne mogu lijegati zajedno, nadali smo se da će ljevica konačno shvatiti da je ovo naša zajednička domovina, i da nemamo druge.

I onda je izbio rat. U ovom trenutku traje već godinu dana i čini se da bi mogao trajati jako dugo – čak i nekoliko godina. Sve se promijenilo – u politici i u ekonomiji. Zapad se odlučno počeo kretati u smjeru Divljeg zapada. Od godina COVIDa, svijet se još uvijek nije oporavio, a otišli smo u godine rata. Ustvari, od ožujka 2020. – dakle, skoro tri godine – živimo naše živote pod stalnim pritiskom. I to bi se lako moglo pretvoriti u četiri ili čak pet godina. Od 32 godine nakon pada komunizma, 2022. godina bila je najteža. Bila je to naša najteža godina.

Kada je sa sankcijama Zapad ušao u rat, morali smo o svemu opet razmisliti. Time smo se bavili u mjesecima nakon izbora u travnju. Morali smo ponovno razmisliti o ekonomskim politikama, našoj obrani i vojnim politikama i o našoj cjelokupnoj vanjskoj politici.

U susretu s ratom, morali smo razmisliti o svim većim ciljevima koje smo si postavili u 2010., nakon naše prve dvotrećinske pobjede. Pri kraju smo tog zadatka. Kako ja to vidim, nema potrebe da napustimo ili da odustanemo od naših ciljeva, moramo samo promijeniti sredstva kojima mislimo ostvariti te ciljeve.

Naša vanjska politika ostaje nepromijenjena: želimo ostvarivati prijateljstva, ne stvarati nove neprijatelje; želimo da svatko – Istok i Zapad, Sjever i Jug – ima udio u uspjehu Mađara. Želimo stvarati veze, a ne blokove. Nacionalno ujedinjenje nastavit će se i Mađari van granica Mađarske mogu računati na nas jer dijelimo istu krv. Naša obiteljska politika ostaje, naša ekonomska politika temeljena na radu ostaje, naš dogovor s umirovljenicima i trinaesta mirovina ostaju, a ostaju i smanjenja kućnih režija.
Nastavit ćemo povezivati sveučilišta s gospodarstvom. U mađarskim rukama zadržat ćemo bankarski sustav, energetiku i medijsku industriju, a obnovit ćemo mađarsko vlasništvo nad telekomunikacijama. I nećemo stati na tome.

Obećanje koje smo dali našim pokrajinama i dalje stoji: pokrećemo razvoj bez presedana i stavljamo više resursa u mađarske pokrajine nego što je ikad viđeno – čak i pod Austro – Ugarskom. Uz poljoprivrednu proizvodnju, oživjet ćemo kompletnu mađarsku industriju hrane koju je uništila privatizacija, a naši nacionalni prvaci u tom području natjecat će se na globalnom tržištu.

Nećemo tolerirati da Mađari moraju kupovati hranu koja nam je istovarena sa stranih tržišta. Ostajemo pri planu da istočni dio naše zemlje mora uhvatiti korak s ostatkom.

Vrijeme je da konačno ujedinimo Huniju i Panoniju – i u gospodarskom smislu i u smislu životnog standarda. Zato gradimo mostove na Dunavu, zato će onaj u Paksu biti završen, a onaj u Mohaču uskoro započet. Trokut Debrecin-Nyíregyháza-Miskolc približavamo Győr-Szombathely-Veszprém industrijskoj zoni.

Ovaj pothvat će zahtijevati energiju, puno energije – više nego ikad prije u Mađarskoj. Zato gradimo elektrane i plinovode, usprkos tome što Bruxelles u tome ne želi sudjelovati. U budućnosti će toga biti još. I nećemo odustati od našeg najodvažnijeg plana: osigurati da obitelji s djecom stoje financijski bolje od onih koja nemaju djecu. Bio ili ne bio rat, svake godine donosit ćemo nove odluke čiji cilj je podrška obiteljima.

Ove godine je isto, žene koje odaberu imati djecu neće plaćati porez na dohodak do 30. godine. Tako će biti, no znamo da za nas Mađare to nije dovoljno. Sjetimo se šale koju smo naslijedili iz socijalizma: “Znamo što će se dogoditi, ali pitanje je: što će se dogoditi prije toga?”

Dragi prijatelji,

Ako je 2022. bila najteža godina, 2023. će biti najopasnija godina od pada komunizma. Uz migracije, koje polagano postaju konstanta, novi neprijatelji i nove opasnosti su na horizontu: jedna je rat, druga je inflacija.

Ako se želimo vratiti na uzlaznu putanju s koje nas je COVID maknuo, moramo otkloniti ove dvije prijetnje: moramo ih savladati, moramo se izboriti za svoje ciljeve kroz njih. Kako? O tome ću danas govoriti.

Kako savladati ratnu opasnost?

Želimo rat privesti kraju, ali nismo dovoljno moćni – nismo u toj ligi. Stoga, ako želimo zaštiti Mađarsku, ako za sebe želimo miran život, imamo samo jedan izbor: moramo ostati izvan rusko-ukrajinskog sukoba. Do sada to nije bilo lako, niti će biti lakše, s obzirom da smo dio Zapadnog svijeta, članovi smo NATO saveza i Europske unije, a svi koji su dio tih asocijacija na strani su rata – ili se ponašaju kao da jesu.

Može li si Mađarska dopustiti ostati na strani mira u takvim okolnostima, na način koji je izravno suprotstavljen našim saveznicima? Naravno da može, jer Mađarska je nezavisna, slobodna i suverena država, i iznad nas ne priznajemo nikoga osim Boga. Ali je li ispravno – moralno ispravno – ostati izvan rata? Ja sam uvjeren da je to ispravno – jedino ispravno.

Rusija je napala Ukrajinu, stoga moramo pustiti izbjeglice iz Ukrajine u svoju zemlju i činimo dobro podržavajući ih najvećim humanitarnim pothvatom u povijesti naše zemlje. To je temeljni humanistički imperativ i mi stojimo uz njega.

Istovremeno, vidimo da rat u Ukrajini nije rat vojski dobra i zla, nego rat između dvije Slavenske zemlje: rat unutar jednog vremena i – barem zasad – jednog prostora. To je njihov rat, ne naš.

Mađarska priznaje pravo Ukrajine na samoobranu, na borbu protiv vanjske agresije; ali ne bi bilo ispravno ni iz koje perspektive – uključujući i onu moralnu – staviti interese Ukrajine ispred interesa Mađarske.

Ljevica u Mađarskoj je na strani rata: žele slati oružje, preuzeti financijski teret rata i prekinuti odnose s Rusijom. Mi to nećemo raditi. Nećemo slati oružje.

Oprezni smo s novcem jer će na kraju novac namijenjen nama Bruxelles dati Ukrajini. Za nas, humanitarna pomoć Ukrajini ne znači prekidanje odnosa s Rusijom jer to bi bilo protivno našim nacionalnim interesima koje imamo pravo definirati kako god to želimo. Iz tog razloga nećemo pristati na sankcioniranje nafte, plina i nuklearne energije koje bi uništilo Mađarsku.

Iz općenacionalnih konzultacija znamo da postoji nacionalno jedinstvo oko ovog pitanja. Zato nastavljamo svoje ekonomske veze s Rusijom; savjetujemo cijelom zapadnom svijetu da učini isto. Bez odnosa i veza neće doći do primirja i pregovora. Zato se ne slažemo sa sankcioniranjem svećenika i crkvenih vođa; dovoljno je loše što se to može dogoditi umjetnicima i sportašima.

Bitno je ne sužavati svoje vidike i ne biti provincijalan. Gledajmo dalje od Bruxellesa. Svaka zemlja van Europe svjesna je ograničenog značaja rata u Ukrajini i prioriteta svojih vlastitih nacionalnih interesa. Ne smijemo se izolirati od razumnog dijela svijeta. Mađarski pogled na ove stvari iznimka je samo u Europi – diljem svijeta takav stav je norma. Mađarska vlada ne smatra da je realno Rusiju gledati kao prijetnju sigurnosti Mađarske ili Europe.

Takva pretpostavka ima smisla jedino kada na umu imamo nuklearno oružje; ali rat u Ukrajini povećava rizik njegove upotrebe, ne smanjuje ga.

Gledajući konvencionalno ratovanje, rat u Ukrajini pokazao je da Rusija nema šanse protiv snage NATO saveza.

Razumijemo da Ukrajinci pokušavaju uvjeriti Europu da Rusi neće stati dok ne dođu do Atlantika, ali mi ne vjerujemo u tu tezu. Cijeli svijet vidi da ruske snage nisu u poziciji napasti NATO savez i neće biti u poziciji to učiniti još dugo vremena.

Sjećam se kako je prije deset godina Mađarska predložila uspostavu udruženih europskih snaga, a danas vidimo koliko je loše što taj prijedlog nije naišao na razumijevanje.

Dragi prijatelji,

Iako nas naša mirotvorska pozicija dovodi u sukob s ratnom pozicijom drugih, ne treba gubiti iz vida činjenicu da se slažemo oko strateških ciljeva. Želimo Rusiju koja nije prijetnja Europi i želimo širok i dubok prostor između Rusije i Mađarske: suverenu Ukrajinu. Razlika između nas sastoji se u načinu na koji to želimo postići: oni koji podržavaju rat smatraju da se to može postići pobjedom protiv Rusije; mi smatramo da se to može postići primirjem i pregovorima.

Postoji još jedan snažan argument u korist našeg prijedloga: jedina stvar koja može sačuvati živote je primirje i prekid vatre. Gubici se se već broje u stotinama tisuća mrtvih. Bol, rastući broj udovica, siročadi i opća patnja mogu se zaustaviti samo prekidom vatre.

Dame i gospodo,

Rat je otkrio neke teške istine i na njih se moramo osvrnuti. Prva stvar je pitanje našeg članstva u NATO savezu. Mađarskoj je članstvo u NATO savezu od presudne važnosti. Pozicionirani smo previše istočno – na istočnom rubu zapadnog svijeta – da bi ga se odrekli. Bilo bi lakše da smo bliži unutrašnjosti: vodeći se primjerom Austrije i Švicarske, mogli bi razmišljati o ideji neutralnosti. No, povijest nam nije dala taj luksuz. NATO je obrambeni savez. To je vojni obrambeni savez osnovan kako bismo mogli braniti jedni druge.

To je razlog zašto smo se udružili i to je razlog – razmišljajući o 45 godina Sovjetske okupacije – zašto osjećam osobno zadovoljstvo radi potpisa Ugovora o Pristupanju.

Jednako je važno razumjeti što NATO nije. NATO nije ratni savez. NATO nije ratna koalicija. Članstvo u NATO savezu ne obvezuje ni na koji način osim zajedničke obrane, niti ijedna zemlja članica treba očekivati zajednički napad na treću zemlju zbog nekog zajedničkog vojnog cilja. Ako članice NATO saveza, ili njih nekoliko, žele aktivirati svoje ratne kapacitete izvan teritorija zemalja članica, to moraju činiti izvan okvira NATO saveza. Oni koji žele sudjelovati, to mogu učiniti; oni koji ne žele, neće sudjelovati.

Dragi prijatelji,

bez obzira koliko bili snažni i moćni, svatko tko misli da može nadgledati, upravljati i pomalo prilagođavati vođenje rata precjenjuje vlastitu snagu i podcjenjuje riskantnu prirodu rata. Oni koji čine takve pogreške, najčešće su daleko od razorne stvarnosti prvih crta. Međutim, mi živimo ovdje, rat se vodi na teritoriju susjedne zemlje. Briselski činovnici još uvijek nisu žrtvovali svoje živote u ovom ratu, ali Mađari jesu. Dok se mađarski simboli skidaju u Mukačevu, dok se mađarski ravnatelji uklanjaju iz naših škola, mnogi pogibaju herojskom smrću na frontu.

Mađarska manjina u Zakarpatskoj oblasti ovo ne zaslužuje. Želimo više poštovanja prema Mađarima od Mukačeva, Kijeva, Bruxellesa i Washingtona!

Dame i gospodo,

Europa klizi u rat. Njene zemlje već su sada indirektno u ratu s Rusijom. Ako šalješ oružje, ako daješ satelitske informacije za vojne akcije, ako uvježbavaš vojnike jedne od sukobljenih strana, ako financiraš čitav državni aparat jedne strane, a namećeš sankcije drugoj, bez obzira što govorio, u ratu si.

Rizik od uvlačenja u rat je sada ozbiljan. Počelo je sa šljemovima, nastavilo se s dostavom opreme, sada se šalju tenkovi, vojni avioni su u planu, a uskoro ćemo slušati o “mirovnim snagama”. Situacija podsjeća na mjesečara na krovu. Moramo razumjeti kako su ljudi koji su toliko za rat obolili od mjesečarstva i završili na krovovima. Uzevši u obzir razlike u mišljenju, razumijemo naše Poljske i Baltičke prijatelje: njihova povijest objašnjava sve. Ali što je s drugima?

Stvari se nisu trebale odviti na ovakav način. Mogli smo imati garanciju da Ukrajina neće biti primljena u NATO; međutim, učinili smo suprotno i potvrdili raniju odluku iz 2008. godine da ćemo ih primiti. Mogli smo slijediti primjer rješenja koje smo prihvatili 2008. kada je izbio rusko-gruzijski rat i kada je Rusija okupirala 20 posto gruzijskog teritorija. Tada smo odlučili spriječiti širenje požara te smo pod vodstvom predsjednika Sarkozyja – koji je briljantno pregovarao – uspjeli lokalizirati sukob i postići prekid vatre.

Mogli smo učiniti ono što smo učinili 2014. pod vodstvom Angele Merkel kada je Rusija napala Ukrajinu i anektirala Krim. I tada smo se mogli odlučiti za rat, kao sada, ali smo – mi, Zapad – odabrali drugu opciju: pregovori umjesto sukoba, mir umjesto rata.

Sjećam se da je i tada bilo ljudi koji su bili za rat, ali smo imali i snažno Njemačko i Francusko vodstvo, hrabro i ažurno. Tako smo izbjegli rat i dobili sporazum iz Minska.

Prije godinu dana Zapad je odlučio drugačije. Kada je Rusija napala, Zapad nije išao izolirati sukob, već ga je podigao na razinu sveeuropskog sukoba. Mogao ga je klasificirati kao lokalni, regionalni rat ili vojni sukob između dvije slavenske zemlje, kao što je Mađarska predlagala. Ono što smo dobili je još jedan snažan argument protiv briselske superdržave, a u korist snažnih nacionalnih država. Kada su zemlje članice odlučivale, imali smo mir; kada je imperijalni centar odlučivao, dobili smo rat.

Dame i gospodo,

gledajući prema budućnosti, važno je primijetiti kako smo izgubili svoje mirnotvorske saveznike. Prije godinu dana nismo bili sami u tom taboru. S nama su, primjerice, stajali Nijemci koji nisu slali oružje, samo šljemove. Za usporedbu, svega nekoliko tjedana dijeli nas od Leopard tenkova koji se kreću istočno po ukrajinskom teritoriju, ravno prema granici s Rusijom. Ili su se nijemci okrenuli za svima ostalima ili su se svi ostali okrenuli za Njemačkom. Tako je nestao pacifistički tabor.

Teško je vjerovati da su Nijemci napravili ovaj zaokret sami od sebe. Danas se ponašaju kao da su uvijek imali taj stav. Moderna njemačka škola: ne samo da mijenjaju strane, nego otvoreno najavljuju da skaču na čelo povorke, ravno prema fronti. Oni su temeljiti ljudi, kada rade nešto, rade to ozbiljno.

Druge zemlje pomislile su ako se Njemačka ne može oduprijeti vanjskom pritisku, onda će i oni teško to učiniti. Onda su se premjestili iz mirovnog tabora u ratni. Time nas je u našem taboru ostalo dvoje: Mađarska i Vatikan. Ne možemo se žaliti na društvo u kojem se nalazimo, ali moramo pričati o nekim teškim posljedicama toga.

Moramo se iskreno suočiti s činjenicom da se rat širi i postaje brutalniji, stoga moramo biti spremni da će ton korišten protiv nas postajati oštriji i ružniji: provokacije, uvrede, prijetnje i ucjene. Ne mogu obećati da će biti jednostavno, ali obećajem da ćemo ostati pri svome. Dani kada smo bili izloženi diplomatskim pritiscima koji su poštovali suverenitet davno su iza nas.

Gdje su oni dobri stari dani, kada je u 2014. Hillary Clinton poslala jednog “dobrog prijatelja” kako bi uvjerio Mađare da je njihov put pogrešan kroz antivladine prosvjede i zabrane putovanja? Tada smo se dobro snalazili, a uskoro smo u vidu Donalda Trumpa dobili dozu prijateljskog olakšanja. Puno je vode prošlo Potomacom od tada.

Srećom, Bijela Kuća nije izgubila svoj smisao za humor, pa nam je umjesto “dobrog prijatelja”, predsjednik Biden poslao “press mana”, ambasadora čiji zadatak je podizati pritisak na nas kako bi se prebacili u ratni tabor. I to je u redu, humor pomaže prijateljstvima da prežive u teškim vremenima. Ali idući put trebamo svakako izbjeći slanje nekog tko se zove Puccini!

Dame i gospodo,

Amerika će 2024. imati nove izbore i naši Republikanski prijatelji nadaju se svom povratku. Ja također očekujem da će demokracija pokazati svoju snagu u Europi, da će javno mnijenje postati pacifističko, da će se tražiti prekid vatre, mirovni pregovori, više razuma i – ako je potrebno – nove vlasti. Neće biti lako, ali sve jednostavnije ceste vode u rat.

Dame i gospodo,

Nemamo iluzija, nismo naivni, a nismo ni djeca cvijeća iz ‘68. Znamo da se pregovori neće voditi između Ukrajine i Rusije. Mir će doći kada za stol sjednu Sjedinjene Države i Rusija. To će se kad tad dogoditi, ali što se kasnije dogodi, platit ćemo veću cijenu.

Ratni entuzijasti vjeruju da je vrijeme na strani Ukrajinaca i Zapada, stoga se borbe moraju nastaviti: promijenit će se odnos snaga, izvojevat će se pobjeda nad Rusijom, a pobjeda će dovesti do mira.

Mađarska vlada, s druge strane, vjeruje da prolongirano ratovanje neće dovesti do pobjede ni do mira, već do smrti stotina tisuća ljudi, proširenog sukoba, sve više zemalja u ratu, godine i godine rata, razaranje i opasnost od svjetskog sukoba. Stoga, pustite nas Mađare da stojimo uz mir, a barut našeg ministra obrane ostavite suhim. To je sve što imam reći o ratu.

Dame i gospodo,

Ako se želimo boriti protiv inflacije, moramo ju prvo razumjeti. Zašto imamo inflaciju po cijeloj Europi? Bruxelles je pustio ovu neman na nas sankcionirajući energiju. Sankcije su oružje briselske ratne politike. Ciljaju Rusiju, ali pogađaju Europu. Nije prošlo puno otkad nam je Bruxelles garantirao da će ove sankcije dovesti do prekida rata.

Godina je prošla, a kraj rata nije bliži, već dalji nego što je bio. Također je obećano da sankcije neće pogađati energiju. Ali upravo se to dogodilo. Cijena prirodnog plina drastično je porasla, došavši do cijene od 350 EUR krajem kolovoza. To je rekord, nešto što nismo vidjeli za naših života. Situacija se popravila, ali cijena prirodnog plina i dalje je nekoliko puta veća od 20 EUR koliko je bila prije dvije godine.

Također, malo ljudi ovo zna, u Bruxellesu cijena plina povezana je uz cijenu struje. Protestirali smo skupa s Poljacima, ali uzalud. Porast cijena benzina odmah je popraćen rastom cijena električne struje – čak i kada je ta struja proizvedena solarnom energijom, vjetrom ili nuklearnom energijom.

Osnove ekonomije govore nam da cijene energije dižu cijene svih proizvoda, a ovo je osobito slučaj ako većinu svoje energije uvozite izvana, kao što Mađarska radi. Također, ispostavilo se da Rusiju nismo lišili njihovih prihoda, već su se oni povećali. Prošle godine profiti globalne naftne industrije povećali su se za 70 posto, a gigantske korporacije nisu se previše fokusirale na obnovu ili povećanje proizvodnje: u džep su spremili višak profita prouzrokovanog sankcijama, a Europljani su platili za sve to.

Iste te 2022. godine sankcije su Mađarima izbile 4 tisuće milijardi forinti. Četiri tisuće milijardi! Toliko su novca mađarske tvrtke, država i mađarske obitelji potrošili na energiju, isključivo zbog sankcija. Taj iznos mogao se potrošiti na povećanje plaća, na porezne olakšice ili na domove mladih obitelji.

Možete samo stajati unutar staklenih palača Bruxellesa, ne vjerujući što se tamo događa. Moramo se suočiti sa stvarnošću: umjesto pomoći, Bruxelles nam nameće dodatne sankcije. Briselska birokracija, sa svojim dobronamjernim lošim namjerama, nije Mađarskoj i Poljskoj dala njihov dio iz europskog programa obnove.

Tijekom 2022., tijekom te najteže godine, nismo dobili novac kojeg su države članice uzele kao zajedničku pozajmicu, a istovremeno obvezni smo vraćati svoj dio tog duga. Traže najsitnije detalje koji im smetaju u našoj vladavini prava, a istovremeno policijski kombi konstantno nadgleda i čuva zgradu Europskog parlamenta.

Zapravo bi države članice trebale nadzirati Bruxelles, a ne obrnuto. Nadam se da ćemo to dobiti nakon europskih izbora 2024. Ako Bruxelles pod svaku cijenu želi ući u neki rat, onda trebaju zaratiti protiv inflacije. Međutim, oni to ne rade. S druge strane, mi svakodnevno vodimo naš rat protiv inflacije. Već smo poduzeli dvadesetak mjera za zaštitu naših obitelji i poslovnih subjekata.

Sada je najvažnije, dragi prijatelji, da na inflaciju ne gledamo kao na neizbježnu pošast. Iako je inflacija snažna i stavlja velik pritisak na obitelji, ne trebamo je se bojati, ne smijemo se smrznuti i odustati. Moramo poduzeti mjere i one će dovesti do rezultata. Od Sándora Demjána naučio sam da u vrijeme krize ne postoji normativnost. Moramo hrabro intervenirati u ekonomiju. Upravo to i radimo, a upravo zato prosječna obitelj uštedi 181 tisuću forinti mjesečno na režijama. To je jedinstven slučaj u cijeloj Europi.

Ljevica traži da se prekine ograničenje na rast cijena hrane, ali ograničenja ostaju dok ne spustimo inflaciju. Ljevica – skupa s bankama, na opće iznenađenje – traži micanje ograničenja na rast kamatnih stopa, a takva mjera štiti 350 tisuća obitelji od rasta kamatnih stopa i dok one ne počnu padati, mjere trebaju ostati na snazi.

Umjesto povlačenja takvih mjera, dodatno smo ih proširili i na studentske kredite. Time danas štitimo 200 tisuća studenata od inflacije. Od prvog svibnja uvodimo mjesečnu propusnicu za putovanja busom i željeznicom. Oni koji javnim prijevozom putuju na posao uštedjet će značajan iznos.

Dame i gospodo,

Kovanje kvalitetnog štita – onoga koji prima i trpi teške udarce – skupo je. Stoga se ogromni iznosi moraju uzeti tamo gdje su se stvorili ogromni profiti. Oporezujemo banke, energetske tvrtke i multinacionalne maloprodajne lance. Ti iznosi stavljeni su u fond čija zadaća je očuvanje niske razine režija.

Za kraj, 2022. bila je godina koja je mogla slomiti kralježnicu mađarske ekonomije. Službeni apokaliptičari, cijenjeni bivši guverneri centralnih banaka te bivši desni ekonomisti su to očekivali, dajući nam posljednju pomast. Bankroti, nezaposlenost, propast valute, Armagedon: to je ljevica predviđala.

Sada, u veljači, zaposlenost je veća nego ikad, valutne rezerve jače su no ikad, a forinta je stabilizirana. Istina je da je, usprkos rekordno visokoj inflaciji, mađarska ekonomija 2022. oborila tri rekorda. Hat – trick. Nadam se da izbornik nogometne reprezentacije Rossi ovo sluša.

Nikad toliko ljudi nije radilo u Mađarskoj. Naš izvoz oborio je rekorde i nikad nismo imali toliko investicija u Mađarsku.

Zato i dalje čvrsto stojimo na nogama, bez obzira na visoke cijene, i zato naša ekonomija neće stati 2023. Inflacija je poput tigra, a imaš samo jedan metak. Ako promašiš, pojest će te. Vjerujte nam, mi ćemo pogoditi. Možete se kladiti na to: do kraja godine inflacija će biti jednoznamenkasta.

Dragi prijatelji,

Kao što vidite, situacija je ozbiljna, ali nije beznadna – zapravo je ohrabrujuća. Mađarski instinkt za preživljavanje je u pogonu, pogled nam je čist i – kao što su općenacionalne konzultacije pokazale – postoji širok konsenzus oko glavnih ciljeva. Ovim putem zahvaljujem svima koji su sudjelovali u tim konzultacijama. Ostat ćemo izvan rata, Mađarska će ostat otok mira i sigurnosti, i porazit ćemo inflaciju – to je uvijek zadaća Vlade i nećemo pogriješiti. Ali postoji nešto što Vlada, koliko god samouvjerena bila, ne može sama postići. Znate i čuli ste kakva se ogavna stvar dogodila u jednoj od naših škola. U tim trenucima pitate se zašto se nebo ne sruši, zašto se Zemlja ne otvori i proguta one koji tamo pripadaju.

Dragi prijatelji,

nazovimo stvari svojim imenom: pedofiliju se ne može oprostiti. Djeca su za nas svetinja, te je na odraslima zaštiti djecu pod svaku cijenu. Ne zanima nas što je svijet poludio. Ne zanima nas kakvim ogavnim opačinama se odaju pojedini ljudi. Ne zanima nas kako Bruxelles opravdava i objašnjava ono što se ne može opravdati. Ovo je Mađarska! Ovdje mora postojati najstroži sustav zaštite djece u Europi!

Zakon je tu, doradit ćemo ono što treba doradu, ali ni najodlučnija vlast u ovome ne može uspjeti sama. Potrebni su svi: roditelji, bake i djedovi, majke i očevi, učitelji i profesori. Rodna propaganda nije samo baljezganje pod duginim bojama, već najveća prijetnja koja uhodi našu djecu. Želimo da našu djecu puste na miru jer što je previše, previše je!

Ovakve stvari nemaju mjesta u Mađarskoj, naročito u našim školama. Računam na sve vas, na cijeli mađarski narod, kako bismo zajedno obavili taj posao, jednom zauvijek, u 2023.

Bog iznad nas, Mađarska prije svega! Naprijed Mađarska, naprijed Mađari!