U kolovozu 1991. godine Vukovarka Beti Geušić imala je 19. Umjesto kupanja i izlazaka, navukla je uniformu i bez znanja roditelja prijavila se u Teritorijalnu obranu, zatim u Zbor narodne garde.
Vasilija Tucker bila je u ranim tridesetima. Samohrana majka dvoje djece radila je u tvornici Borovo, uz posao studirala medicinu. Kada je zaratilo poslala je djecu iz grada i otišla u ZNG.
– Svi smo htjeli jedno, svoju domovinu obraniti. Voliš ju i hoćeš da ti ta tvoja domovina ostane, ne da je netko uzme i otme, kaže danas Vasilija.
S Beti je provela nekoliko dana, zajedno su se skrivale od raketiranja i granata. Zadaci obrane grada ubrzo su ih razdvojili.
– Kada sam došla u rat, došla sam kao doktorica. Ali kad je borba, vi ne sjedite i ne čekate tko će biti ranjen, borite se, kaže Vasilija. Beti je, kaže, naučila sve u hodu.
– Kako se puni, rastavlja oružje. I pucala sam. I dalje se snađi sam. Gledala sam što rade dečki, to sam radila i ja, prisjeća se.
Beti u srcu nosi mučne slike ranjenih. Vraća joj se u mislima mladić kojeg je srpski snajperist pogodio u pluća. Molio ju je da mu da pištolj da se ubije.
– Kako je ležao na nosilima na podu, rekao mi je: “kako da ti zahvalim što si bila cijelo vrijeme kraj mene?”. I ja sam mu rekla, tako što ćeš se vratiti i što ćeš ozdraviti. Međutim nikada ga više nisam vidjela niti čula za njega. Kasnije sam čula da je ubijen, priča Beti.
U kolovozu 1991. godine Beti Geušić imala je 19 godina
Vaska nikada neće zaboraviti 10. listopada. Ujutro je spasila suborca pužući ispred tenka, a onda su upali u zasjedu:
– Kroz voćnjake, tamo su me zvali i rekli su, “imamo masakr”. Kada sam došla dečki su ležali dolje, u krvi. Gledate, ne znam koja rana je gora, kome trebam prvo pomoći.
“Osjetila sam prvi metak. Ostalih deset ne.”
No uskoro je trebalo pomoći njoj jer je bježeći od metaka ušla u dvorište gdje ju je čekao transporter.
– Samo se sjećam prvog metka, da sam dobila u nogu, presjekao mi je kost, meni je noga visila. Znala sam da sam dobila u nogu, probala sam drugom nogom odskakutati van, i jesam, međutim mi nije bilo jasno zašto padam, zašto me nešto ruši. Uopće nisam bila svjesna da sam dobila ostalih deset metaka, kaže Vasilija.
A onda, dok se sklanjala, još jedan metak u prsa.
Vasilija Tucker; Taj dan nikad neću zaboraviti
– Došla sam do te bombe i stavila sam osigurač u usta i rekla sam, ja u ruke živa ne idem, prisjeća se.
Dva sata teško ranjena čekala je da je izvuku. U vukovarskoj bolnici jedva su joj spasili život. Teško je pristala na izlazak iz grada s posljednjim konvojem ranjenika.
– Da taj doktor nije bio tako uporan, da je bilo kako sam ja mislila, danas me ne bi bilo kao i svih tih ostalih ranjenika u bolnici, prisjeća se.
– Mi smo mislili da ćemo izdržati. Ali više nije bilo ni streljiva. Ničeg nije bilo, kaže Beti. Kad je Vukovar pao, u povlačenju je ostala s prijateljicom Mirom. U Commerceu su se skinule iz odore, zapalile sve dokumente, sve što bi upućivalo na to gdje su bile.
– Ja sam se čak ošišala na 2 cm kose, samo da me ne bi netko prepoznao, prisjeća se. Zadržala je samo osobnu iskaznicu koja joj je pri zarobljavanju spasila život.
– U Borovu selu su prozivali mene, ja sam Elisabet Melina Geušić rođena u Francuskoj, a oni su svi tražili Beti iz Vukovara, kaže.
Uzeli su joj osobnu kartu, pogledali u nju – i vratili je. Beti je još godinama bila u vojsci, prošla cijeli Domovinski rat.
Snovi u Vukovaru
– Znam sanjati da trčim kroz Vukovar, vreće pijeska, da padaju granate, sve je u vatri, uglavnom to sanjam, kaže danas.
Vaska se dugo oporavljala od ranjavanja, posljedice i sad osjeća. Jednom je sanjala one kojih više nema. Na sunčanoj zelenoj livadi.
– I svi su poginuli u crnim odijelima i bijelim košuljama, prekrasno izgledaju, lijepi, obrijani. I došli su kao da me vide. Mislili su da idem s njima, ali neka me još malo tu, samo su došli da vide jesam dobro, kaže Vasilija.
Sve te smrti i strahovi, sva zla koja su vidjele – još su ih više zbližili. Rat im je donio prijateljstvo za cijeli život. Povezao ih čvrsto u zagrljaj.
U kolovozu 1991. godine Vukovarka Beti imala je 19. Umjesto kupanja i izlazaka, navukla je uniformu i bez znanja roditelja priključila se obrani. Beti u srcu nosi mučne slike ranjenih. Vraća joj se u mislima mladić kojeg je srpski snajperist pogodio u pluća. Molio ju je da mu da pištolj da se ubije… U ratu je stekla i prijateljicu za cijeli život, Vasku. #Vukovar
Objavljuje HRT Vijesti u Četvrtak, 18. studenoga 2021.
