Na području Velikog Trgovišća gradi se Aleja velikana, nositelj projekta je lokalna turistička zajednica, a u toj Aleji, među inim hrvatskim velikama s područja Zagorja, bit će postavljen i spomenik Josipu Brozu Titu. Na tu vijest reagirala su iz udruge Hrvasku novinari i publicisti (HNip):
“Da je Hrvatska zemlja bez jasnih civilizacijskih orijentira tome svjedočimo već dugo, no, ono što dodatno zabrinjava jest, da je ta činjenica u posljednje vrijeme sve češće u prvom planu. Ratovi u Izraelu i Ukrajini te neka „pojedinačna navijanja“ na utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije mnoge stvari čine vidljivijima.
Titoizam koji je ostao duhovno nasljeđe u mnogim hrvatskim mainstream medijima, ali i duhovnog prostora kojemu se zadnje 23 godine podilazi bez ikakvih kriterija, daje svoje rezultate i u sramoćenju hrvatske vanjske politike. To neshvaćanje kojoj asocijaciji Hrvatska pripada, te kojem strateškom (ali i civilizacijskom) savezništvu Hrvatska pripada, dovodi do protuizraelskih izjava koje u cijelosti počivaju na titoističkom narativu iz vremena Nesvrstanih.
Titovo huškanje Nasera
Jugoslavija je, naime, bila izrazito protuizraelska i proarapska. Titovo huškanje Nasera 1967. na rat protiv Židova nikad nije postala tema naših medija. Umjesto da se osvijesti neprihvatljivost te jugoslavenštine, mediji sustavno prikazuju kako je tobožnje jugoslavensko vodstvo u pokretu Nesvrstanih nekakav politički, i štoviše civilizacijski, uspjeh.
Posljedično tome, hrvatska vlada se na vanjskopolitičkom planu nalazi u stalnoj neugodnoj poziciji jer se pred zemljama koji su stvarni politički i strateški partneri mora pravdati i objašnjavati kako je zapravo riječ o ekscesu u hrvatskoj politici, a ne odraz same biti odnosa u hrvatskom društvu.
Kontinuitetu problema podržavanja Titovog kulta u medijima i u društvu nedavno je svjedočila slična neugodna situacija kada se u Hrvatskom saboru nije mogla realizirati vojna suradnja s Ukrajinom (po pitanju obuke ukrajinske vojske u Hrvatskoj) koja je bila prethodno dogovorena s vodećim zemljama Zapada, pod čiji obrambeni štit spada i sama Hrvatska kao članica NATO-a.
Tu se je pak jasno iskazao proruski sentiment velikog dijela hrvatske oporbe, ali i više od toga – želja da se rat protiv Hrvatskog osamostaljenja 1990-ih ne promatra u istoj ravni s ruskim ratom protiv Ukrajine. A upravo je ruska agresija na Ukrajinu ogolila odnose u hrvatskom javnom i medijskom prostoru.
Razlozi koje je Ruska federacija navela kao razlog „specijalne vojne operacije“ počivaju na izmišljenoj optužbi o neonacističkoj vlasti Ukrajine. Argumentacija o denacifikaciji Ukrajine identična je argumentaciji o deustašizaciji Hrvatske kojom su JNA i Srbija pravdali početak rata protiv Hrvatske 1991. godine.
Kada je napokon i slijepcu postalo jasno kao je jugoslavensko-srpska agresija na Hrvatsku isti rat (ne samo argumentacijom već i agresorom) koji se sada nastavio u Ukrajini, hrvatski medijski i veliki dio političkog prostora to odbija vidjeti. Štoviše, i sada se fabricira postojanje ustaštva u Hrvatskoj.
Akcije KOS-a Opera i Labrado
Obrazac je isti: usred rata protiv Hrvatske pamtimo akcije KOS-a Opera i Labrador (gdje je u potonjoj, ne bi li se optužilo Hrvatsku za ustaštvo, izvedena bombaška diverzija na Židovsku općinu u Palmotićevoj i židovski dio groblja na Mirogoju), ili pak 2015. godine, namjerno izazvan eksces šišanja trave u obliku svastike na splitskom Poljudu uoči nogometne utakmice Hrvatske s Italijom. Hrvatska nogometna reprezentacija kako svjedočimo i ovih je dana izgleda, po starom titoističkom obrascu podmetanja tajnih službi, opet postala poligon fabriciranja ustaštva.
Hrvatsko i europsko političko vodstvo pozdravlja ukrajinskog predsjednika Zelenskog i Ukrajince ukrajinskim pozdravom, korištenim u Banderinom ukrajinskom režimu iz vremena Drugog svjetskog rata, Slava Ukraini , dok se u Hrvatskoj, u kojoj u stvarnosti nema ni jedne proustaške političke platforme, uslijed nesuočavanja s titoističkim narativima, pozdrav iz istog perioda, a koji su u vrijeme Domovinskog rata koristile jedinice HOS-a, biva zabranjen i, u najnovije vrijeme, progonjen.
Takvo prihvaćanje dovelo je i do toga da se metodama specijalnog rata može terorizirati hrvatska nogometna reprezentacija (čiji uspjesi smetaju brojnim Jugoslavenima), što se, svjedoci smo, opetovano čini ubacivanjem u publiku ustaških simbola ili bilo čega sličnog, a hrvatski, ali i drugi mainstream projugoslavenski mediji, od toga ne propuštaju napraviti temu.
Istodobno crvena zvijezda (koja sada po brojnim metropolama Europe stoji uz bok protuizraelskih demonstracija), ne da nije zabranjena u Hrvatskoj i svijetu, nego nije ni tema.
Štoviše, slavljenje lijevog totalitarizma – titoizma, koji se sistematičnošću progona te brojem žrtava kao i borbom protiv postojanja Hrvatske države ističe u odnosu na ustaštvo, u Hrvatskoj i dalje cvate. I to ne samo u smislu općeprihvaćenosti Titovih postulata nazovi cijenjene državničke politike (Jugoslavija je bila pokrovitelj raznih „revolucionarnih“ protuzapadnih grupa i pojedinaca u vrijeme hladnog rata), već i njegove unutarnacionalne baštine.
Tito i Tuđman
O totalnom sunovratu civilizacijskih kriterija doznajemo i iz zagorskog portala Zagorje.com koji prenosi da će se u tzv. Aleji hrvatskih velikana podići spomenik i Titu. Tu kolosalno anticivilizacijsku inicijativu idejno je pokrenula Turistička zajednica područja Tuhlja, Klanjca i Velikog Trgovišća znana kao Biser Zagorja, a u suradnji s općinom Veliko Trgovišće u čijem je vlasništvu i zemljište na kojem se Aleja gradi i koja je nositelj projekta vrijednog 94.747 eura.
Općina je ostvarila i bespovratno sufinanciranje u iznosu od 32.917 milijuna eura. Tito bi se tu trebao naći uz Matiju Gupca ili prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. Ne treba posebno naglašavati da su hrvatski mediji Tita i Tuđmana od 2000.te godine na ovamo postavili kao tobožnje antipode vremena, dok je u stvarnosti antipod Titu Ante Pavelić.
Tito je bio antifašist samo u smislu borbe protiv konkurentskog totalitarizma koji je zamijenio svojim. Sve ostalo bila je revolucionarna borba protiv svih koji su mu stvarni neprijatelji i oni koji bi mu tek mogli postati. Riječ je o neprekinutom i masovnom nizu zločina i nad vlastitim narodom. Da podizanje spomenika Titu nije jedinstveni slučaj, svjedoče i razne inicijative o restauraciji „Titovog broda Galeb“.
Koliko odnos nečinjenja vlasti prema veličanju Titoizma vrijeđa potomke brojnih žrtava Tita i njegovog zločinačkog režima, ne treba ni spominjat. Riječ je o barem polovici matičnog naroda. Gubitak orijentira kojem svjedočimo, a u kojima se ne poštuje žrtva, dovode nas kao društvo u slijepu ulicu. Riječ je o svojevrsnom grijehu struktura.
Rezolucija Europskog parlamenta
Ne čineći ništa ili nedovoljno, mi kao društvo i prema našim strateškim saveznicima SAD-u, članicama NATO-a, te posredno i Ukrajini i Izraelu, ne izgledamo vjerodostojno. Treba sagledati sebe.
Jasne civilizacijske odrednice koje onemogućavaju relativiziranje bilo kojeg zločina iz prošlosti nalaze se u četiri europske rezolucije, koje su donijete upravo zbog zemalja poput Hrvatske s teretnim nasljeđem totalitarizma.
Najvažnije su Rezolucija 1481 o osudi svih totalitarnih režima 20. stoljeća, te rezolucija Europskog parlamenta iz 2019. godine pod nazivom – Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe. Bezrezervnim prihvaćanjem kriterija iznijetih u spomenutim rezolucijama osigurava se obestrašćen razgovor o prošlosti u kojem se bez argumenta neće moći tvrditi kao što je danas slučaj, da je primjerice crvena zvijezda prihvatljiva, a slovo u ne ili obrnuto.
Štoviše, sistematskim radom u javnom prostoru i promicanjem civilizacijskih poruka spomenutih rezolucija onemogućava se da se pod krvavim maglama titoizma podržava jugoslavenske, proruske i protuizraelske politike koje nas diskreditiraju kao društvo i kontaminiraju nam budućnost”, navodi se u priopćenju HNiPa koje potpisuju predsjednik Krešimir Čokolić i tajnica Smiljana Škugor Hrnčević.
D.M. /Foto: pxll
