Iz opširnije kolukmne Zvonimira Hodaka izdvajamo vrlo zanimljiva razmišljanja o dvoličnosti hrvatske politike. I ne samo dvoličnosti nego selektivne primjene zakona kad su u pitanju Hrvati u odnosu na nacionalne manjine.
Uklonjen je spomenik Juri Francetiću u Slunju, zabranjeno je postavljenje spomen ploče na njegovu rodnu kući u Otočcu, a te odluke objašnjene su zakonskim odredbama o zabrani veličanje totalnitarnih sustava.
Velika su sporenja oko spomen ploče poginulom pripadnicima HOS-a postavljene u Jasenovcu. Stvara se napetost u javnosti jer HDZ-ovi koalicijski partneri (Pupovac, Radin, Kajtazi, HNS ) ultimativno zahtjevaju da se ukloni. Brabitelji najavlju protiakcije.
Istodbno na više mjesta u Hrvatkoj postoje spomenici pripadnicima agresorkes vojske iz Domovinskog rata. O njima se u javnosti ne govori, ne spominje ih HRT, u Saboru za njih ne znaju, u Vladi nikad čuli. A trebali bi.
O tome Hodak piše:
“Što nam je, dakle, činiti kad se antife hitro i bodro dignu na zadnje noge na spomen “spomen ploče“ ustaškom zapovjedniku Juri Francetiću koji je ubijen u klasičnom linču kao na Divljem zapadu, a u isto vrijeme nitko ni šaptom ne spominje spomenik četniku Mili Babiću u Krnjaku kraj Karlovca s uklesanim riječima punim ponosa:
“Poginuo od krvnika MUP-a i ustaških gardi, na mostu život dao si mladi. Za srpski narod ponosno si pao, otišao večno i nereko zdravo.”
Na spomeniku piše:
“Ovde počiva Vukašin Vule – Šoškočanin. Tragično preminuo u talasima Dunava u 32. godini života 15. 5. 1991. Komandant obrane Borova Sela. Za narodnog junaka proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25. 9. 1991. I sad gledam Borovo, rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.”
Moram i sam biti malo zloban prema hrvatskim vlastodršcima. Čuveni ‘ubica’ iz Beogradske skupštine, Puniša Račić, koji je 20. lipnja 1928. izveo atentat na Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu bio je “osuđen“ tako da je 1944. dočekao svoje četnike u Beogradu.
Tito ga je dao smaknuti po kratkom postupku, pokazavši pritom određenu hrabrost. Za razliku od današnje Hrvatske, ratne pobjednice, koja se ne usudi dirati u agresorske spomenike. Čak se sprema saviti kičmu i ukloniti legitimnu HOS-ovu ploču u Jasenovcu s grbom koji je registriralo Ministarstvo uprave HR. I to za vrijeme Ivice Račana!
Foto:screenshot
