Misno slavlje u spomen na 442. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko te slavne pogibije branitelja ove utvrde 13. siječnja 1578. godine, održano je u nedjelju, 12. siječnja u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom.
Misu u sklopu jubilarnog 11. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je vrhbosanski pomoćni biskup u miru Pero Sudar u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, generalnim vikarom biskupije Markom Cvitkušićem, rektorom Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu Anđelkom Košćakom, domaćim župnikom Stjepanom Filipcem i Antom Rotimom, a služili su đakoni Vjekoslav Uvalić i Tomislav Vojvodić.
>>> Ono što je Židovima Masada to bi nama Hrvatima trebalo biti Gvozdansko!
Uz više stotina hodočasnika pristiglih iz cijele Hrvatske slavlju su nazočili i predstavnici županijske i lokalne vlasti, članovi Hrvatskog generalskog zbora te predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata.
Na početku sve okupljene je pozdravio biskup Košić. Zahvalivši svima na dolasku, a posebno biskupu Sudaru, biskup je podsjetio kako se ovdje prisjećamo samozatajnih, ali slavnih ljudi, koji su dali živote za domovinu i vjeru.
„Molimo se danas ovdje za sve poginule, da bismo i sami njihovom žrtvom bili nadahnuti kako bismo mogli svjedočili ljubav prema domovini i kada dobivamo i kada gubimo“.
U homiliji biskup Sudar je istaknuo kako ovaj današnji događaj i ovo mjesto sami od sebe postavljaju nam pitanje što je čovjek, odakle dolazi i koji mu je smisao te koji ga ideali trebaju voditi kroz život. „To je zapravo pitanje koje čovjeka muči od kada mu je u glavi ‘zasvijetlila svjetiljka’ razuma i kroz cijelu povijest on je tražio odgovor na to, ali ga na žalost nije našao. Čini se kao da nismo otišli dalje od onog mitskog grčkog odgovora: čovjek se u mraku i šumi, pun tjeskobe, pita tko je on, gdje i kako ide, a neko božanstvo mu odgovara kako on ne dolazi ni od kamo, ne ide nikuda i stoji jedan korak od groba. Od tog tadašnjeg odgovora do danas sva ljudska umovanja, sva filozofija, na žalost nisu našli i ne mogu naći boljeg odgovora. To znači da je čovjek doista tajnovito biće. Toliko toga smo uspjeli i možemo, a zapravo o sebi tako malo ako i ništa ne znamo.
Cijeli život živimo i preživjet ćemo ga, a da će nam ta temeljna pitanja ostati neodgovorena. To bi se doista moglo smatrati kao jako tragično, toliko znanje imamo, a ono temeljno ostaje nam tajno. Zašto je tako? Zato što je čovjek doista u sebi tajna i njegove temeljne odgovore zna samo onaj tko ga je stvorio.
Baš zato današnji blagdan Krštenja Isusova koji je vrhunac, ali i završetak božićnog vremena, zapravo nam donosi Božji odgovor na to tko je Bog, a u tom odgovoru onda nalazimo odgovor i tko je čovjek“, rekao je biskup te dodao kako je Nebo u krštenju Gospodinovom i njegovom dolasku sklopilo neraskidivi savez sa zemljom, savez između Boga i čovjeka.
U nastavku biskup je rekao kako mi nismo bića koja dolaze niotkuda, koja ne idu nikamo i koja stoje korak od groba, već bića koja je stvorio Bog iz ljubavi, njegovi kćeri i sinovi, „miljenici duše njegove“.
„Kako je radosno i izlječujuće moći smjeti to vjerovati! Ovakvi smrtni, grešni i nepravedni, da smijemo vjerovati da nas Bog želi imati za svoju ljubljenu djecu i da nam je Bog dao ovaj život da ga proživimo te da ipak ima i nešto vrijednije od tog života. Ovdje je svjedočanstvo toga.
Ovdje je vrelo toga i zato je veličanstveno da je biskup Košić na poticaj razboritih ljudi odlučio dolaziti na ovo vrelo na kojem se možemo nadahnuti i shvatiti da život jest vrijedan i da se ne daje ni za što osim za ono što je vrjednije i veće od života. Ako u životu nema ništa vrjednije od njegova biološkog ostajanja, onda je sve bezvrijedno jer to biološko završava, ali ako u životu ima nešto veće za što se život daje, to znači da je život neuništiv.
Upravo oni koji su ovdje život dali za ono što su smatrali važnijim od života jesu doista pouka i poziv da i mi kao ljudi i vjernici promislimo što je to u našem životu vrjednije od njega samoga. Svaki se život daje, htjeli mi to ili ne, ali nije nimalo svejedno za koju vrijednost“, zaključio je biskup Sudar.
Nakon mise slijedio je mimohod u čast junacima Gvozdanskog do spomen-križa, gdje je molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio biskup Košić.
Vijence i svijeće kod križa položili su predstavnici vlasti, braniteljskih udruga te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga. Na kraju ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je „plamen slobode“.
O značaju Bitke za Gvozdansko više možete pročitati OVDJE: “Ono što je Židovima Masada to bi nama Hrvatima trebalo biti Gvozdansko!”
Foto:Sisačka biskupija
