Hrvat i Srbin ranili jedan drugog, a nakon rata sreli se u kafiću: “Gleda on me, gledam ja njega…”

Priča veterana Vojske Republike Srpske, Perice Voćkića, toliko je nevjerojatna da je o njoj čak snimljen dokumentarni film. Drugi glavni akter je  veteran HVO Matan Šimić, u ratu neprijatelj, a poslije rata veliki prijatelj.

Perica je veteran rata, vojni invalid i antiratni aktivist koji djeluje u sklopu Centra za nenasilnu akciju. U ratu je dobio četrdesetak gelera, a izgubio oko. Prvi put je ranjen 19, kolovoza 1992. kod Orašja, na pravoslavni praznik. Čudom je preživio, a dobro pamti taj dan.

“Ja sam iz Novog Sela kod Šamca. Tamo je bila specifična situacija, većinom su tamo bili Bošnjaci, a okolna sela dijelom srpska, a dijelom hrvatska. Ostao sam braniti svoje selo kada je vrag došao po svoje. Mnogo mladih života je izgubljeno, na kraju se ispostavilo da je sve uzalud. Na dan kada sam ranjen Hrvati su izveli veliki napad u tri skupine.

U jednoj su bili odjeveni kao naši rezervisti u starim JNA uniformama. Druga grupa je bila skroz u crnom, s crnim šeširima. Oni su bili opasno brzi, ne možeš ih pogodili. Treća i najveća grupa je bila u njihovim vojnim uniformama. Probili su liniju fronta. Svi smo se izmiješali, Hrvati i Srbi, nastao je kaos”, prisjeća se Perica.

U toj akciji je sudjelovao i Matan Šimić, samo s druge, hrvatske strane. Matan je također vojni invalid koji je u ratu izgubio oko. Ranjen je čak tri puta, a bez oka je ostao baš tog 19. kolovoza, piše Nova.rs.

“Još je bio živ kada su ga utovarili u ambulantno vozilo, ali nije izdržao. Bio je to dug put, od njegovog sela do Orašja, pa preko u bolnicu u Hrvatsku. Nije izdržao moj Matan“, priseća se Perica Voćkić koji je nakon proboja vojnika HVO-a dobio zadatak da iz jedne kuće izvuče dvojicu srpskih vojnika. Naoružan kalašnjikovom i zoljom došao je pred tu kuću.

“Imao sam dugu kosu, a na glavi šajkaču. Došao sam do kuće i vidio da su rolete spuštene pa sam počeo dozivati vojnike po imenu. No, nešto mi je bilo sumnjivo i tada se zapucalo. Pomislio sam da sam gotov, jedan metak je pogodio kalašnjikov i izbio mi ga iz ruku, a drugi me pogodio u prsluk u kojem je bio borbeni komplet. Srećom, pogodio je u okvir što mi je spasilo život. Pao sam na zemlju i ošamućen ležao”, prisjeća se Perica, veteran Vojske Republike Srpske.

Kuću su zauzela sedmorica vojnika HVO u čiju je zasjedu upao Perica Voćkić. Jedan od vojnika bio je Matan Šimić. Koliko je Perica bio iznenađen Hrvatima, toliko su i oni bili iznenađeni Pericom, pa su ispucali sve što su imali. Srpski vojnik je ranjen ležao pred njima dok su mijenjali okvire. On je shvatio da mu je to jedina prilika da preživi.

Perica upao u zasjedu: Iznenadili su se kad sam ustao i pobjegao

“Dok su to radili, ustao sam i pobjegao. Na leđima mi je bila zolja, a našao sam još jednu odbačenu. Prišao sam toj kući sa strane i ispalio raketu”, rekao je. Matan Šimć je o tom ranjavanju pričao u dokumentarnom filmu „Preobraženje“, koji je snimljen po ovom događaju, a u kojem se pojavljuju i Perica i Matan. „Osim mene bilo je još dvojica ranjenih. Kasnije su me izvukli i prebacili u bolnicu, tada mi je stradalo lijevo oko”, kaže Matan u filmu.

Perica se sjeća da su hrvatski vojnici bili iznenađeni kada je ustao i pobjegao. Povikali su :”Pobježe nam čovjek”. No, nisu znali da nije daleko odmakao. Zolju je ispalio iz neke štale u koju se sklonio, nije znao je li išta pogodio. Matan je ranio Pericu, ali i Perica Matana. Oba su ostala bez lijevog oka.

Sreli se nakon rata i shvatili da su ranili jedan drugoga

Nekoliko godina nakon rata dvojica veterana sreli su se u jednom kafiću. Obojica teško ranjena, invalidi, razočarani i zakleti protivnici rata.

“Riječ po riječ krenuli smo razgovarati, gledao me ispitivački. Vidio je da nemam lijevo oko, ja sam vidio da nema ni on. Pitao me jesam li veteran i jesam li ranjen. Potvrdio sam da jesam, misleći da pita za oko. Rekao sam da sam ga izgubio 1995. On kao da se na to razveselio, no onda se sve razjasnilo. Rekao sam mu da sam ranjen i 1992. godine, objasnio i gdje točno. Matan je viknuo: ‘Znao sam da si to ti’. Prepoznao me po dugoj kosi”, priča Perica.

Perica se u međuvremenu ošišao i sada ima kratku kosu

Dakle, za jednim stolom u kafiću sjedili su ljudi koji su pucali i ranili jedan drugoga. Umorni od rata, bivši neprijatelji su postali kućni prijatelji i to dobri. Čestitali su su blagdane, no niti jedan nije naišao na odobravanje od svojih sumještana. Najčešće su se družili na ‘neutralnom terenu’, u kafiću, ali su se posjećivali i u kućama.

Matan Šimić je preživio je rat, ali ne i mir. Preminuo od posljedica infarkta.

“Još je bio živ kada su ga utovarili u ambulantno vozilo, ali nije izdržao. Bio je to dug put, od njegovog sela do Orašja, pa preko u bolnicu u Hrvatsku. Nije izdržao moj Matan“, ispričao je s tugom Perica Voćkić.

Perica kaže, Matan je bio veliki čovjek. Prisjetio se jedne anegdote kada je radio kao scenograf na filmu. Matan je doplovio čamcem i poklonio mu velikog soma. “Što ću ja s toliko ribom? Odnesi mi je kući. I Matan ju je odnio, dao je mojima. Takav je bio.”

D.M: /Foto: YouTube