Hrvat iz Crne Gore u službi Srbije. Vrhovi i ponori crnogorske pomorske tradicije

Vjerojatno ne postoji država na svijetu koja u svojoj prošlosti nije dosegnula povremene vrhove ili pak ponore svoga postojanja. Vjerojatno ne postoji profesija na svijetu u kojoj njeni pripadnici tijekom svoje profesionalne karijere ne dosežu vrhunce i ne poniru u dubine svoga profesionalnog djelovanja.

Novinarska profesija je zasigurno jedna od onih ljudskih djelatnosti u kojoj se pojedinci, u pravilu, s mukom penju na vrhove, ali jednako tako i s neshvatljivom lakoćom propadaju u ponore.

Kao i u svakoj drugoj profesiji, tako i u novinarskoj ne postoji pojedinac koji se barem jednom nije popeo na vrhunac, ali i koji barem jednom nije dotaknuo dno. Neki se cijelu svoju novinarsku karijeru trude biti pri vrhu, a neki kao da vole biti pri dnu. Postoji i jedna skupina novinskih profesionalaca koja je, zalažući se za neku društvenu istinu, od represivnog aparata koji je predstavljao to društvo, bila natjerana ili kažnjena prisilnim guranjem prema dnu. Neki su se s tom činjenicom pomirili, neki su promijenili profesiju sami ili su na to bili natjerani, a neki su ostali u svojoj profesiji još ponosniji i gordiji nego prije društvene penalizacije.

Budući su neki crnogorski novinari ovih dana dosegnuli dno svoje profesije i „zatalasali“ hrvatsko-crnogorske odnose, prisjetio sam se jedne novinarske legende, rođene u Crnoj Gori (u Beranima) pred točno 95 godina, koja je čitav svoj život i profesionalni rad posvetila izgradnji što boljih i harmoničnijih odnosa između Hrvatske i Crne Gore.

Gospodin Drago Kastratović bio je iznimno častan, pošten i radišan čovjek, ponosan na svoju rodnu Crnu Goru. Respektabilnu novinarsku karijeru započeo je i proživio u Zagrebu. Već 60-ih godina postao je jedan od najčitanijih novinara ne samo u Hrvatskoj, već i na prostorima cijele bivše države. Radio je kao jedan od urednika u slavnome Vjesniku u srijedu (VUS-u) sve do 1. ožujka 1972. godine, kada je izbačen iz tog lista, a zbog tekstova koje je objavljivao u doba tzv. maspoka.

Radio je potom do mirovine na sporednim novinarskim poslovima, ali pod pseudonimom Drago Tović, jer mu nije bilo dopušteno pisati pod vlastitim imenom! Bio je jedini Crnogorac koji je nastradao kao hrvatski nacionalist, među prvima je početkom ’70-ih izgubio putovnicu, a među posljednjima mu je vraćena početkom ’90-ih godina. Taj predivni čovjek, erudita svoje profesije, odgojio je brojne generacije vrsnih hrvatskih novinara. Bila mi je čast poznavati Dragu Kastratovića i, početkom ’90-ih godina, raditi s njim na nekim zajedničkim projektima.

Puno vremena proveo sam s Dragom na kavi i pričao s njim o brojnim društvenim temama. Poseban fokus u njegovim analitičkim minijaturama imala je njemu nikad prežaljena Crna Gora. Pričao je da su Crnogorci po dolasku u Zagreb bivali iznenađeni kako su ih Hrvati odlično primali, imali visoko mišljenje o njima, spominjali čojsvto i junaštvo. Vremenom su shvatili da je taj narativ nastao na spjevu bana Ivana Mažuranića “Smrt Smail-age Čengića” u kojem je opisna borba protiv turskog zuluma.

Već sam spomenuo da je uvijek bio ponosan na svoju domovinu u kojoj je rođen, ali nije jednako bio ponosan i na sve njene stanovnike. To je naročito došlo do izražaja tijekom Domovinskog rata i srpsko-crnogorske agresije na jug Hrvatske i dubrovačko primorje. U to vrijeme znao je reći da nema ništa od crnogorskog čojstva i junaštva, mita na kojem su odrastale generacije.

Čovjek koji je ’60-ih godina prošlog stoljeća, zajedno s drugim Crnogorcima u Hrvatskoj, nosio projekt izgradnje mauzoleja Njegoša na Lovćenu, sada je osjećao duboki stid zbog zlodjela nekih svojih sunarodnjaka na dubrovačkom ratištu.

Početkom 90-ih intenzivno je surađivao na hrestomatiji “Elementa Montenegrina; crnogorski narod i srpska politika genocida nad njima“, koja donosi prešućenu povijest Crne Gore, srpsku okupaciju 1918., Podgoričku skupštinu, Božićni ustanak, pokolj koji su doživjeli od strane Beograda i otimačinu manastira i crkava koje je kralj Aleksandar darovao Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Kao prvi predsjednik Zajednice Crnogoraca u Hrvatskoj 22. prosinca 1991. godine osudio je napade crnogorskih rezervista na Dubrovnik i uputio je memorandum tadašnjem predsjedniku Crne Gore.

Po Božjoj pravdi prvo je dočekao slobodu Hrvatske (usput: 1991./1992. vodio i uređivao je tjednik pod nazivom „Slobodna Hrvatska“), a potom je u lipnju 2006. godine dočekao i slobodu crnogorskog naroda.  Dana 3. lipnja 2006. godine Crna Gora je proglasila neovisnost, a Drago je umro pet dana ksnije, 8. lipnja 2006.

Na jednoj od bezbrojnih „kava“ Drago mi je ispričao pomalo bizarnu priču o jednom crnogorskom „vaporiću“ (malenom brodiću veličine cca 9×2 metra), imena „Slavjan“, koji je skoro izazvao sukob svjetskih velesila 1875. godine, odnosno tri godine prije Berlinskog kongresa. (Istu ovu priču gosp. Kastratović objavio je kasnije u svojoj posljednjoj knjizi pod naslovom „Vrhovi i ponori crnogorskog identiteta“

, str. 63-82, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005.).

Što se to tako dramatično dogodilo 1875. godine?

Priča započinje na Svjetskoj izložbi, održanoj u Beču 1873. godine. Šećući ruskim izložbenim paviljonom ruski car Nikolaj primijetio je da njegovog gosta, crnogorskoga knjaza Nikolu naročito interesira jedan maleni, lijepo ukrašeni brodić. Čuvši od svojih podanika da Crna Gora nema more, ali ima pristup Skadarskom jezeru, koje je rijekom Bojanom povezano s Jadranskim morem, naredio je da se u Kronštatu sagradi drugi brodić, vjerna kopija izložbenog primjerka te uputi crnogorskom knjazu na poklon.

Naređeno – učinjeno! Godine 1875. ruski teretni brod stigao je u Dubrovnik i tu istovario carski poklon crnogorskom knjazu. A knjaz se našao u problemu kako poklon dopremiti Bojanom do Skadarskog jezera. Naime, brodić je stigao tri godine prije Berlinskog kongresa i međunarodnog priznanja Crne Gore te njenog prvog pojavljivanja kao međunarodno priznate države na Jadranskom moru. Do tada je svaki centimetar obale, od Prevlake do Bojane, držala Austro-Ugarska (prije nje Mletačka Republika, pa Austrija, kratko vrijeme Francuska, pa ponovno na duže razdoblje Austrija (Austougarska), a taj prostor se najčešće nazivao Mlečkom Dalmacijom, odnosno Dalmacijom). Od Bojane nadalje teritorij je bio pod vlašću Otomanskog carstva.

Pomalo na prevaru i poigravajući se nacionalnim emocijama knjaz Nikola uspio je okupiti „šarenu“ ekipu raznih crnogorskih pustolova, koja je okačila neku krpu kao crnogorsku zastavu i zaplovila „Slavjanom“ put Bojane.

Budući je Bojana tekla unutar turskih granica, plovidba ove male skupine crnogorskih „jebivetara“ pod nekakvom krpom koja je simbolizirala crnogorsku zastavu, izazvala je gnjev Turske i otpor uplovljavanju brodića u Skadarsko jezero i to do te mjere da su se u rješavanje nastalog spora uključile i neke velike europske sile toga doba: Turska, Rusija, Francuska, Engleska i Austro-Ugarska. Turci nisu pravili problem zbog prolaska brodića Bojanom, već zbog obješene krpe koja je simbolizirala crnogorsku „pomorsku zastavu“ i tako skrnavila dostojanstvo turske carevine od strane male balkanske knjaževine.

Problem je riješen nakon devet dana natezanja te je Turska, pritisnuta drugim velikim silama, dopustila uplovljavanje „knjaževog vaporića“ u Skadarsko jezero. Pitanje pomorske zastave crnogorske države počelo se rješavati tek nakon međunarodnog priznanja crnogorske države na Berlinskom kongresu 1878. godine, odnosno nakon njenog službenog izlaska na Jadransko more.

No, ni to nije proteklo bez problema utvrđivanja vlastitog identiteta spram ostalih država. Naime, u siječnju 1880. godine Ministarstvo inostranih djela Crne Gore uputilo je diplomatskim predstavnicima na Cetinju obavijest da je službeno uspostavljena pomorska zastava crnogorske države, sastavljena od tri vodoravna polja: gornje i donje polje crvene boje, a srednje polje bijele boje. U gornjem crvenom polju, bliže koplju, nalazio se križ sličan malteškom križu (dakle: od „pelena“ su posezali za tuđim rješenjima!), radi čega su već nakon tri do četiri mjeseca ponovno izmijenili izgled svoje pomorske zastave.

Ovdje vrijedi zastati i osvrnuti se na jedan detalj: Crnogorcima je trebalo čak pet godina od uplovljavanja „vaporića“ u Skadar te dvije godine od Berlinskog kongresa (međunarodnog priznanja te izlaska na more) da shvate kako su postali pomorska država te stoga moraju kreirati i neka vanjska obilježja, poput pomorske zastave novonastale države.

Toliko o njihovoj tadašnjoj „pomorskoj“ osviještenosti, a što potvrđuje nepostojanje bilo kakve prethodne pomorske tradicije onih koji su se, nakon Berlinskog kongresa, spustili sa crnogorskih brda i spoznali da je more slano!

Bitno je znati i to što su Crnogorci dobili Berlinskim kongresom. Berlinski kongres održan je od 13. lipnja do 13. srpnja 1878. godine. Skupu su nazočilio najviši predstavnici tadašnjih velikih sila: Njemačke, Austro-Ugarske, Velike Britanije, Francuske, Italije, Rusije i Otomanskog carstva. Berlinskim ugovorom Crnoj Gori formalno je priznata puna nezavisnost; po prvi puta dobila je izlaz na more u Baru, ali joj je zabranjeno držati vlastitu ratnu mornaricu.

Njezina obala trajno je demilitarizirana, a u barsku luku i u sve crnogorske vode zabranjeno je uplovljavanje ratnih brodova svih stranih država izuzev Austro-Ugarske čija je ratna mornarica dobila redarstvene ovlasti nad Barom i crnogorskom obalom (pomorski i sanitarni policijski nadzor pomoću malih stražarskih brodova). Crna Gora morala je primjenjivati austrijsko pomorsko zakonodavstvo koje je bilo na snazi u Dalmaciji (podvukao M.M.).

I tako je to, uz neke manje teritorijalne izmjene u korist crnogorske države, a na štetu Turske, bilo sve do raspada AU monarhije. Naime, krajem rujna 1880. godine uplovila je u Gruž, a potom u Boku kotorsku, međunarodna eskadra ratnih brodova ratnih mornarica Velike Britanije, Njemačke, Francuske, Rusije, Italije i Austro-Ugarske. Bio je to dodatni međunarodni pritisak na Tursku da Crnoj Gori ustupi i Ulcinj. Dana 26. studenoga Turska je pristala na povlačenje iz Ulcinja, nakon čega je Crnoj Gori pripala morska obala od Bara pa sve do rijeke Bojane. Takovo stanje ostalo je sve do kraja I. svjetskog rata i uspostave Kraljevine SHS.

Godinu dana nakon Berlinskog kongresa osnovana je prva lučka kapetanija u Baru (1879.), a za prvog lučkog kapetana postavljen Antun Zakarija, Hrvat, Dubrovčanin, državljanin AU monarhije, jer Crna Gora nije imala vlastitih kadrova. Tek 1909. godine započeta je izgradnja luke u Baru. Izgrađena je operativna obala dužine 294 metra sa sedam metara dubine, a daljnja izgradnja nastavljena je tek 1949. godine.

„Knjažev vaporić“ nije bio jedini brod koji je ruski car darovao knjazu Nikoli. U Odesi je 28. studenoga 1890. godine Crna Gora preuzela p/b „Jaroslav“, na kome su pretežno plovili bokeljski Hrvati, a brod je 1894. godine vraćen Rusiji. Godine 1882. godine postavljen je prvi upravitelj pomorstva Crne Gore, kapetan duge plovidbe Slavomir Đurković, Hrvat iz Risna u Boki kotorskoj.

Prema tome, crnogorsko pomorstvo prvih nekoliko desetljeća činili su pretežno Hrvati pomorci iz Boke kotorske i Albanci iz Ulcinja, a tek postupno Crnogorci, koji su završavali pomorske škole u Kotoru i Herceg Novom (dakle: na teritoriju AU monarhije).

Poslije 1918. godine i formiranja Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba (nema Crnogoraca!) Srbi su „pregazili“ Crnu Goru i nasilno je srbizirali. U toj ogavnoj raboti aktivno su sudjelovali i brojni civilni i vojni uglednici iz Crne Gore, koji su „preplavili“ Beograd i Beli dvor. Neki su se crnogorski generali, koji su po okupaciji Cne Gore prešli na stranu Beograda, silno trudili biti većim Srbima od samih Srba pa su nanosili neviđeno zlo vlastitom crnogorskom narodu. Jedan od poznatijih bio je Janko Vukotić, zapovjednik Bitke na Mojkovcu 1916., u kojoj su Crngorci izginuli da bi osigurali bijeg Srpske vojske na Krf.

To je toliko ozlojedilo crnogorskog kralja Nikolu Petrovića I. da je početkom 1919. godine, svom nekadašnjem miljeniku, a sada generalu jugoslavenske vojske, iz svog pariškog egzila, poslao stihovni telegram slijedećeg sadržaja:

„Mislio sam, vala čoče, da si uzor sa visina, a ti evo sada služiš srbijanskog ciganina. Pod tvojim se skutom sada crnogorska sela pale, sram te bilo, ne bilo te, nevaljali đenerale!“ (Izvor: D. Kastratović, „Vrhovi i ponori crnogorskog identiteta“, str. 135.).

Uspostavom „Šestojanuarske diktature“  (1929.) kralja Aleksandra Karađorđevića, Kraljevina Jugoslavija podijeljena je na devet banovina. Boka kotorska i dio dubrovačkog primorja namjerno su pripojeni Zetskoj banovini (Banovini, a ne Crnoj Gori!) sa sjedištem u Podgorici. Nakon II. svjetskog rata, bez odluke Hrvatskog sabora, Boka kotorska je po prvi puta službeno pripojena Narodnoj Republici Crnoj Gori političkom odlukom tadašnje vlasti, temeljenom na navodnoj većini Crnogoraca na prostoru Boke kotorske.

Sve što je na prostoru Boke kotorske postojalo prije II. svjetskog rata u pomoračkom smislu, rezultat je rada i ulaganja AU monarhije, od luka i uređenih pristaništa do velebnog brodoremontnog „Arsenala“ sagrađenog u Tivtu. Malo toga sagrađeno je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije uz srbijansku pomoć, budući da beogradska čaršija nije imala smisla i političke volje za razvoj pomorstva na Jadranu, jer „Jadran se ne može orati“, kako je mudrovao Pašić.

Poslije II. svjetskog rata „… Dubrovčani i Dalmatinci davali su neprocjenjiv doprinos razvoju i učvršćivanju nezavisne i slobodne države Crne Gore. (…) Izrazito velik razvoj crnogorskog pomorstva između dva svjetska rata, posebno poslije drugog svjetskog rata bio je ostvaren zahvaljujući pomoći, iskustvu i saradnji s dubrovačkim i hrvatskim pomorstvom.

Šest prekookeanskih brodova dala je Hrvatska Crnoj Gori bez naplate (džabe) da osnuje i počne sa radom pomorsko preduzeće Jugooceanija. (podvukao M.M.)

Primorski turizam u Crnoj Gori razvijao se zahvaljujući saradnji sa dubrovačkim turizmom“. (preuzeto iz svjedočenja u Hagu Nikole J. Samardžića, kapetana duge plovidbe, dugogodišnjeg direktora „Jugooceanije“ i ministra vanjskih poslova Crne Gore u razdoblju od 16. veljače 1991. do 31. srpnja 1992. godine).

Slijedom svega do sada navedenog posve je nejasno na što Crnogorci misle kada „k’o papige“ ponavljaju i govore da je školski brod „Jadran“ „… živi podsjetnik na našu istoriju i tradiciju, simbol naše povezanosti s morem i naše nezavisnosti“ (vidi: „Reagovanje ministra Dragana Krapovića“, objavljeno na službenim stranicama Vlade Crne Gore, od 15. 1. 2024.).

Latini kažu: Repetitio est mater studiorum! Pa ponovimo:

1. Do Berlinskog kongresa 1878. godine Crna Gora nije bila međunarodno priznata i nije imala izlaz na more. Ako se pomorska tradicija sastoji od gledanja na more s brda, tada je to doista vrlo bogata i sadržajna više stoljetna tradicija. Po učincima slična je promatračima ptica koji tvrde da, gledajući ptice, znaju letjeti. Jednako tako i crnogorski promatrači morske pučine, gledajući istu, znaju „navigavati“!
2. Berlinskim kongresom Crnoj Gori bilo je zabranjeno držati vlastitu ratnu mornaricu. U barsku luku i u sve crnogorske vode bilo je dopušteno uplovljavanje isključivo AU ratnih brodova. AU ratna mornarica imala je redarstvene ovlasti nad Barom i crnogorskom obalom. Crna Gora morala je primjenjivati austrijsko pomorsko zakonodavstvo koje je bilo na snazi u Dalmaciji. Austro-Ugarska gradi „Arsenal“ u Tivtu, koji će desetljećima kasnije postati crnogorski teritorij. Hrvati iz Dubrovačkog primorja i Boke kotorske rade na uspostavi pomorstva na uskom dijelu obale od Bara do Ulcinja.
3. Raspadom AU monarhije i formiranjem Kraljevine SHS Crna Gora je doslovno nestala sa zemljopisne karte. Uspostavom „šestojanuarske diktature“ 1929. godine uspostavljena je Zetska banovina, sa sjedištem u Podgorici, kojoj je pridodana i Boka kotorska. Bilo je to razdoblje u kojem se Kraljevina Jugoslavija nije proslavila svojom „pomorskom orijentacijom“, a „Jadranska straža“ koju su osnovali Hrvati bila je jedan od rijetkih svijetlih primjera borbe za razvoj pomorstva na Istočnoj strani Jadrana. Jedan od najvećih dosega „Jadranske straže“ bila je izgradnja školskog broda „Jadran“.
4. Nakon II. svjetskog rata Boka kotorska definitivno ulazi u sastav Crne Gore. Na njenom teritoriju i akvatoriju počinje se razvijati pomorstvo više nego ikada u njenoj povijesti. S jedne strane oslonjeno na vrijednu austrougarsku ostavštinu u vidu sagrađenog brodoremontnog „Arsenala“, a s druge strane potpomognuto izdašnom hrvatskom materijalnom, kadrovskom i financijskom pomoći (za primjer vidi nastanak „Jugooceanije“), po prvi puta u povijesti crnogorske državnosti i države, počinje snažan razvoj njenog pomorstva. U tom 40 godišnjem razdoblju nitko u Crnoj Gori nije posezao za ostavštinom bokeljskih Hrvata (vjerskom, kulturnom, povijesnom, pomoračkom i svakom drugom). Točno se znalo što su sa sobom donijeli „brđani“ kada su se spustili do mora, a što su tu u priobalju sve zatekli i tko je to što su tu zatekli, kada i kako stvorio i sagradio.
5. Poslije „Jogurt revolucije“ i „Žute grede“ stvari su se počele mijenjati, a početkom rata u potpunosti su eskalirale. Nastala su „olovna vremena“ za Hrvate i za sve što je na prostoru Boke kotorske hrvatsko: nekadašnja pomorska tradicija bokeljskih Hrvata, velika i slavna, prepuna slavnih brodova i čuvenih kapetana i admirala, običaja vezanih uz more i pomorstvo, pjesama i plesova, starih kapetanskih dvora …, sve je to postupno postajalo dio „hiljadugodišnje crnogorske pomorske tradicije“. Niti spomena više o Hrvatima i njihovom doprinosu … pa zar onda treba čuditi što je i školski brod „Jadran“ crnogorski, jer su ga, eto oni „prvi ugledali“.
6. Svjesni svog kleptomanstva neprekidno ponavljaju „mantru“ kako je brod „odvajkada“ njihov, ali lukavo izbjegavaju međunarodnu arbitražu, jer znaju da međunarodni arbitri ne padaju na ničije, a ponajmanje na crnogorske „mantre“. Zato je i njihov ministar obrane Krapović nespretno i javno izjavio kako arbitražu treba izbjeći jer postoji opasnost da ostanu bez broda.
7. Nakon što će jednog dana, i to vrlo brzo, biti prisiljeni na arbitražu, ostat će i bez broda i bez „obraza“ za koji je čuveni Drago Kastratović, najbolji poznavatelj crnogorske etike, morala i „čojstva“, a na moje veliko zaprepaštenje, uvijek tvrdio da ga Crnogorci niti nemaju! S gorčinom na ustima znao mi je ponavljati: „Vidjet ćete vi s kime imate posla“!
8. Dakle, da rezimiramo, „crnogorska pomorska tradicija“ nije, kao što to rado ističu neki crnogorski novokomponirani političari i novinari:„hiljadugodišnja“, jer u tom razdoblju nitko od Crnogoraca „brđana“ nije znao ni plivati, a kamoli ploviti, a za razliku od bokeljskih Hrvata koji su još 809. godine osnovali Bokeljsku mornaricu, kao ni„stogodišnja“, jer pokazali smo u prethodnom tekstu, opet su Austrijanci, Hrvati i neki drugi narodi uspostavili pomorstvo i pomorsku kulturu na teritoriju i akvatoriju koji je Crna Gora dobila poslije Berlinskog kongresa.
9. „Crnogorska pomorska tradicija“ je tolika da Crnogorci mogu slobodno instalirati na centralnom trgu u Podgorici veliki ekran na kome mogu, kao na Times Squareu na Manhattanu, svakodnevno pribrojavati dane, mjesece i godine svoje „slavne pomorske tradicije“. Nikako ne stoljeća ili tisućljeća, jer ta privilegija pripada nekim drugim narodima, a oni je mogu dobiti samo i isključivo na jedini njima poznati način – otimačinom!
10. Primjerice, Dan Mornarice Vojske Crne Gore obilježava se u znak sjećanja na 2. rujan 1698. godine, kada je u Perastu otpočela s radom Škola za praktičnu obuku pomorskih ratnih vještina. U toj školi je kapetan Marko Martinović u pomorskim vještinama obučavao ugledne plemiće svog vremena, a pohađali su je neki od najpoznatijih pomoraca Boke i Europe. Kao prvo, Perast tada nije bio crnogorski, a drugo, kapetan Marko Martinović bio je Hrvat. Bolje bi im bilo da za Dan Mornarice Vojske Crne Gore uzmu dan kada je skupina „jebivetara“ okačila krpu na „vaporić“ i krenula zajebavati Otomansko carstvo.

Zaključno, Hrvatska je imala sreću što je u njoj živio i radio Drago Kastratović, velikan novinarskog pera, podrijetlom Crnogorac, koji je vrhove svoje novinarske profesije posvetio uspostavi samostalne i neovisne hrvatske države. Crnogorska dijaspora u Hrvatskoj nije brojna, ali brojni od njih pripadaju eliti kulturnog i svakog drugog javnog života u Hrvatskoj, od Krste Papića do Dimitrija Popovića.

Imaju li Crnogorci sreću sa Sinišom Lukovićem, Hrvatom rođenim u Crnoj Gori, čija su čak četvorica predaka bili admirali Bokeljske mornarice, a čije novinarsko pero danas ne promiče crnogorske, nego neke druge interese!?

Uvjeren sam da dijelim mišljenje onih koji se ponose Dragom Kastratovićem, Crnogorcem u Zagrebu, koji je pripadao u duštvo Krste Papića i Dimitrija Popovića, kojem je bio vjenčani kum. A Siniši Lukoviću, Hrvatu iz Crne Gore, Hrvati bi mogli parafrazirati telegram kralja Nikole: “Mislio sam, vala čoče, da si uzor sa visina, a ti evo sada služiš srbijanskog ciganina …“

Marko Marković/ Maxportal