Dana 15. listopada 2024. objavljeni su dugo očekivani rezultati popisa stanovništva Crne Gore iz 2023. po narodnosnoj, vjerskoj i jezičnoj pripadnosti, i na razini države i po općinama. Po rezultatima toga popisa Crna Gora ima 623 633 stanovnika, 1663 manje nego prije 12 godina.
Izneseni su podatci kako u Crnoj Gori živi 41,12 % Crnogoraca (bilo ih je 44,98 % godine 2011.), 32,93 % Srba (bilo ih je 28,73 % godine 2011.), 9,45 % Bošnjaka (bilo ih je 8,65 % godine 2011.), 4,97 % Albanaca (bilo ih je 4,91 %), 2,06 % Rusa (bilo ih je 0,15 % godine 2011.), 1,63 % Muslimana (bilo ih je 3,31 % godine 2011.), 0,90 % Roma (bilo ih je 1,01 % godine 2011.), 0,83 % Hrvata (bilo ih je 0,97 % godine 2011.) itd.
U odnosu na 2011. smanjio se udio Crnogoraca, Roma i Hrvata, povećao (ali ne ipak u onome omjeru u kojemu se očekivalo) broj Srba, a eksponencijalno je porastao broj Rusa (bilo ih je tek 0,15 % godine 2011.; danas ih je najviše u Budvi, čak 13,62 %) i Ukrajinaca (njih je 0,50 %, a 2011. gotovo da ih nije ni bilo).
Po nekim procjenama Rusa i Ukrajinaca ima oko 90 000 u crnogorskim primorskim općinama, a i stvaran je udio Turaka znatno veći od 0,29 %, koliko ih je popisano, tako da, slično kao u Hrvatskoj, u Crnoj Gori službena statistika još ne bilježi razmjere zamjene stanovništva koja je u tijeku. Udio je Bošnjaka ponešto porastao, ali se Muslimana smanjio, tako da je Bošnjaka i Muslimana u zbroju manje nego 2011.
Smanjio se broj pravoslavaca
U Crnoj Gori ujedno živi 71,10 % pravoslavaca (bilo ih je 74,24 % godine 2011.), 19,99 % muslimana (bilo ih je 17,74 % godine 2011.) i 3,27 % katolika (bilo ih je 3,54 %), iz čega je razvidno da se ukupan udio kršćana ponešto smanjio, a muslimana povećao.
Najzastupljeniji je materinski jezik srpski, kojim govori 43,18 posto stanovnika Crne Gore (u odnosu na 42,88 % godine 2011.), zatim slijede crnogorski sa zastupljenošću od 34,52 % (u odnosu na 36,97 % godine 2011.), bosanskim (postoji i posebna popisna kategorija bošnjački jezik sa zastupljenošću od 0,33 %) govori 6,97 % crnogorskih državljana (u odnosu na 5,33 % godine 2011.), albanskim 5,25 % (u odnosu na 5,27 % godine 2011.), nepostojećim srpsko-hrvatskim (a zabilježeni su i govornici nepostojećega hrvatsko-srpskoga, crnogorsko-srpskoga, crnogorsko-srpsko-bosansko-hrvatskoga, jugoslovenskoga i srpsko-crnogorskoga s ukupnim udjelom od 0,74 %) 2,08 %, a 0,28 % stanovnika Crne Gore govori „maternjim“ jezikom, što god to značilo.
Jedinstven slučaj u Europi
Hrvatski je kao materinski jezik navelo tek 0,35 % stanovnika Crne Gore (u odnosu na 0,45 % godine 2011.), a zanimljivo je da je, osim što je više govornika srpskoga jezika nego Srba, ujedno više govornika albanskoga jezika nego što je Albanaca (više je i govornika ruskoga nego što je Rusa, ali je znatan udio govornika ruskoga jezika među bjeloruskim i ukrajinskim stanovnicima Crne Gore).
To što u Crnoj Gori živi više pripadnika temeljnoga naroda (dakle, Crnogoraca) nego govornika jezika toga naroda (dakle, crnogorskoga) jedinstven je slučaj u Europi izuzmemo li Bjelorusiju te je pokazatelj previranja unutar samoga crnogorskog korpusa. Međutim, pad udjela Crnogoraca i govornika crnogorskoga jezika nije dramatičan (taj se odnos približno vratio na stanje iz 2003., dakle uoči referenduma za neovisnost) te su državotvorne crnogorske snage dobile prigodu da se stabiliziraju i preslože.
Moglo bi se zaključiti kako Crnogorci i Hrvati imaju jednu zajedničku značajku – činjenicu da unutar vlastite države imaju procrnogorske odnosno prohrvatske medije i stranke. Imaju li Francuska, Njemačka, Slovenija ili Srbija potrebu da neki medij nazovu profrancuskim, pronjemačkim, proslovenskim ili prosrpskim? Naravno da nemaju kad su svi takvi.
Više Hrvata samo u Baru
Hrvatska je zajednica sa zebnjom iščekivala svjesna vlastite malobrojnosti i ranjivosti. Uoči samoga popisa Crnom Gorom su kružili plakati s hrvatskim velikanima koje se prikazivalo kao Srbe iako je dio onih koji su lažno prikazani kao Srbi, usto što su Hrvati, bio izrazito nenaklonjen i Srbima i pravoslavcima. Tijekom popisnih dana Bokom kao da su odjekivale samokritične riječi Srećka Vulovića iz 1892.:
Da smo mi, da su naši župnici, naši učitelji, a nada sve naše matere, onom žilavošću i uztrajnošću izticali hrvatstvo, kako su hrišćani nakon one Vukove „Srbi svi i svuda“ izticali srbstvo, druge bi nam danas ptice pjevale. Hrišćani posrbiše sve, pa i, Bože prosti, samoga Boga na nebu i andjelje oko njega; pak je li se čuditi posljedicama? Jesi li kad slušao hrišćanskoga svećenika propoviedati u crkvi? Ako jesi, bit ćeš zanago čuo, gdje iza svake druge treće rieči umeće: braćo Srbi, naša srbska vjera itd. (…)
Cielomu je svietu poznato, da je svojatanje jedna od glavnih mana srbskoga plemena; to mu je u krvi. Srbin hoće da svojata jezik, običaj, pjesme, vjeru. On ne obire sredstava, ne traži dokaza. Uljudno ga pozdravi dva tri puta, budi mu gdjekad uslužan iz gradjanske snošljivosti u medjusobnom razgovoru, ne odbij mu koju neumjestnu i tebi nepoćudnu tvrdnju, sjutra će te proglasiti Srbinom. Ako to odbiješ, proglasit će te renegatom.
Po rezultatima popisa udio je Hrvata i brojčano i postotno pao u gotovo svim općinama u kojima žive autohtoni Hrvati. Ukupno je u 2023. u Crnoj Gori bilo 5150 Hrvata, 871 manje nego 2011. Na području u kojemu živi starosjedilačka hrvatska zajednica, dakle u bokeljskim općinama, Budvi i Svebarju, po posljednjemu popisu živi 4188 Hrvata, odnosno 752 manje nego 2011.
U apsolutnim je brojkama broj Hrvata u općinama u kojima žive starosjedilački Hrvati porastao tek u Svebarju, gdje je popisano 12 Hrvata više. Po službenim rezultatima u tivatskoj općini žive 1963 Hrvata ili 12,01 % (godine 2011. bilo ih je 2304 ili 16,42 %), u kotorskoj 1304 Hrvata ili 5,73 % (godine 2011. bilo ih je 1553 ili 6,87 %), u hercegnovskoj 511 ili 1,55 % (godine 2011. bilo ih je 662 ili 2,17 %), u barskoj 266 ili 0,58 % (godine 2011. bilo ih je 254 ili 0,60 %), a u budvanskoj 144 ili 0,52 % (godine 2011. bilo ih je 167 ili 0,86 %).
Pritom valja napomenuti kako je popisano i 640 Bokelja koji čine 0,96 % stanovnika Općine Herceg-Novi, 0,93 % Općine Kotor, 0,59 % Općine Tivat i 0,08 % Općine Budva. K tome, u crnogorskim primorskim općinama udio je narodnosno neizjašnjenih znatno iznad crnogorskoga prosjeka od 2,88 % (Herceg-Novi ima 6,48 % neizjašnjenih, Kotor 5,29 %, Tivat 4,31 %, Budva 3,51 %, a Bar 3,23 %), među kojima je i nemali broj Hrvata. U bokeljskim je općinama pao i udio katolika: s 20,45 na 16,49 % u Tivtu, s 11,76 % na 10,12 % u Kotoru te s 4,11 % na 3,52 % u Herceg-Novome. U Baru je udio katolika pao sa 7,24 % na 6,11 %, a u Budvi s 2,25 % na 1,63 %.
Ranjivost Hrvata
Brojčani pad i pad postotnoga udjela Hrvata nije neočekivan s obzirom na jako lošu demografsku strukturu i iseljavanje u Hrvatsku, a bio bi i veći da nije bilo snažne kampanje hrvatskih institucija u Crnoj Gori uz potporu hrvatskih diplomatskih predstavništava u Crnoj Gori (poglavito Generalnoga konzulata u Kotoru), MVEP-a i Središnjega ureda za Hrvate izvan RH.
Istodobno treba imati na umu da se u primorske općine u Crnoj Gori, uz Ruse, Turke i Ukrajince, doselio i velik broj stanovnika Crne Gore iz unutrašnjosti, pa bi, čak i da se broj Hrvata povećao, njihov udio u stanovništvu primorskih općina vjerojatno bio manji. Ipak, da su broj i udio Hrvata mogli biti veći, pokazuje usporedba podataka o broju i udjelu Hrvata i katolika.
Različite vrste pritisaka dovele su do poraznoga podatka da se povećao stupanj nacionalne mimikrije među Hrvatima (poglavito u Budvi i Herceg-Novom) u svim općinama osim u barskoj, s tim da je u Tivtu i Kotoru taj stupanj neznatno porastao, najvjerojatnije stoga što je tu i udio Hrvata najviši, pa se i osjećaju manje ranjivima.
Iako se vjersko i narodnosno ne mora nužno preklapati, po mojoj se slobodnoj procjeni približno 25 % tivatskih, 40 % kotorskih, 50 % hercegnovskih te 60 % budvanskih Hrvata ne izjašnjava Hrvatima iz raznoraznih razloga. U Baru je taj postotak još nepovoljniji, ali je zbog buđenja hrvatske zajednice stanje čak i nešto bolje nego prije 12 godina.
Nužna snažnija potpora hrvatske države
Nakon objave rezultata popisa razvidno je koliko je velik uspjeh Hrvatske građanske inicijative (HGI) u Kotoru, koja je na nedavnim mjesnim izborima osvojila 4,70 % glasova, u općini u kojoj je po posljednjemu popisu živjelo 5,73 % Hrvata. (Kad bi politički predstavnici manjina u Hrvatskoj imali toliku potporu vlastita biračkoga tijela, nitko ih ne bi imao prava prozivati zbog etnobiznisa.)
Izborni je uspjeh predsjednik HGI-ja Adrijan Vuksanović sažeo u rečenici: „Naši rezultati u političkome, kulturološkome i socijalnome području nadilaze rezultate popisa.“
I uistinu, HGI na čelu s Vuksanovićem i Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore na čelu sa Zvonimirom Dekovićem nadljudskim naporima čine ovu malobrojnu zajednicu primjerom organiziranosti za sve ostale manjine u Crnoj Gori, nikad manje brojne Hrvate u Crnoj Gori učinili su samostalnim političkim čimbenikom i na mjesnoj i na državnoj razini (Hrvati 1945. – 1991. nisu bili samostalnim političkim čimbenikom ni kad su bili većina u tivatskoj i kotorskoj općini), ali sad trebaju snažniju potporu hrvatske države kako bi opstali i ostali trajni čuvari hrvatske kulturne baštine u Zaljevu hrvatskih svetaca.
Oni to zaslužuju, a upitajmo se jesu li se hrvatski narod, hrvatska država i Crkva u Hrvata zaslužili kititi navedenim svetcima, Bokeljskom mornaricom i tradicijom štovanja svetoga Tripuna (koja traje 1215 godina, 163 godine duže od Feste svetoga Vlaha) te najstarijom katedralom koju su izgradili Hrvati na istočnoj jadranskoj obali i hoćemo li svi skupa ravnodušno gledati kako crkve „u crvenicu propadaju“ ili pomoći našim sunarodnjacima.
Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 24. listopada 2024. /Foto: Savo Prelević
