Bez značajnijeg medijskog odjeka protekao je nedavni posjet generalnog ministra Reda manje braće fra Massima Fusarellija Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri sa sjedištem u Zadru, iako je povod posjeta bio nadolazeći događaj koji će dokinuti jednu višestoljetnu tradiciju još iz vremena svetog Franje Asiškog.
Naime, u tijeku je restrukturiranje ove najstarije hrvatske franjevačke provincije, baštinice jedne od prvih 12 provincija koje je osnovao sam sveti Franjo, a koje će završiti na Uskrsni ponedjeljak 21. travnja 2025. kada će provincija izgubiti taj status i postati kustodija ovisna o Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu.
Razlog je sve manji broj duhovnih zvanja: svaka franjevačka provincija naime mora imati barem 40 redovnika, a Provincija sv. Jeronima pala je ispod tog broja.
To ipak ne znači da su franjevci, točnije, manja braća kao njen središnji ogranak, prestali biti najbrojniji red u Hrvatskoj, baš naprotiv, to je jedini red koji unutar Crkve u Hrvata ima više od jedne provincije: tri na području Hrvatske i dvije u Bosni i Hercegovini.
Provincija sv. Jeronima danas ima samostane u Pazinu, Puli, Rijeci, Crikvenici Košljunu, Kamporu na Rabu, Zadru, Kraju na Pašmanu, Krapnju, Trogiru, Splitu, Hvaru, Rožatu, Dubrovniku, Cavtatu, Pridvorju i Kotoru.
Franjevačkom samostanu u Pridvorju gdje se na misnom slavlju okupljaju vjernici iz cijelih Konavala
Zanimljivost ove, uskoro bivše provincije, je u tome što joj se granice uglavnom poklapaju s granicama Mletačke Republike na hrvatskom dijelu Jadrana prije 1683., godine kada su nakon sloma osmanske opsade Beča započeli ratovi kojima su oslobođeni hrvatski krajevi pod vlašću Osmanskog Carstva, kao i Dubrovačke Republike.
Ovaj neobičan podatak još je vidljiviji u činjenici da područje „nove stečevine“, odnosno dalmatinskog zaleđa i makarskog primorja, koje je pod mletačku vlast došlo nakon 1683., obuhvaća zasebna Provincija Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu.
Franjevački samostan na otoku Rabu (Kampor)
Poznato je da se u Katoličkoj crkvi granice biskupija ili redovničkih provincija relativno sporo usklađuju s novonastalim državnim granicama, primjerice, crkveno ustrojstvo u Istri regulirano je tek 1977., 30 godina nakon što je najveći jadranski poluotok prestao biti dio Italije i pripojen Jugoslaviji i njenim republikama Hrvatskoj i Sloveniji, no svakako je kuriozitet da se još i danas kroz granice dviju franjevačkih provincija ocrtava širenje vlasti davno ukinute Mletačke Republike.
U tom smislu zanimljivo je promotriti kako su politika i geopolitika bile prisutne već u samim počecima organiziranog djelovanja franjevaca na hrvatskom prostoru, što se nastavilo i kasnije kako su se mijenjale granice država i imperija.
Franjevački samostan na otoku Pašmanu
Osnivač Reda manje braće sveti Franjo Asiški prema njegovom životopiscu Tomi Čelanskom osobno je barem jednom posjetio hrvatsku obalu (prema predaji i Zagreb), a 1217. osnovao je 12 provincija, po jednu za svaku državu izvan Italije. Za Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo osnovana je „Provincia Hungariae” te su poslani prvi franjevci preko Jadrana, no zadržali su se samo u Hrvatskoj i nikad nisu dospjeli u Ugarsku, gdje su prvi franjevci došli iz Saske. Stoga je 1232. Ugarska provincija podijeljena na dvije, od kojih je provincija za Ugarsku i Slavoniju zadržala stari naziv, a za područje južno od Gvozda osnovana je „Provincia Dalmaciae” koja je 1239. dobila ime Provincija Slavonije sv. Serafina, a 1398. Provincija Dalmacije sv. Jeronima.
U njenom sastavu je 1498. za područje Dubrovačke Republike osnovana Dubrovačka franjevačka vikarija koja je 1517. dobila status provincije pa je zadarska provincija od tada obuhvaćala samostane u Mletačkoj Republici. Dvije provincije opet su ujedinjene 1889. u današnju jedinstvenu Provinciju sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri koja će iduće godine izgubiti taj status.
Iz „slavonske“ provincije 1291. odlaze prvi franjevci u Bosnu kako bi suzbijali učenje heretične Crkve bosanske, a do 1340. postali su toliko brojni da je za područje Bosne osnovana nova provincija, pod nazivom Bosanska vikarija koja je misionarsko djelovanje proširila i na Bugarsku, Ugarsku, Vlašku i Srbiju.
Franjevački samostan u Orebiću
U 15. stoljeću tijekom osmanskih provala mnogi samostani bosanskih franjevaca su stradali pa im papa dopušta da mogu osnovati ili prihvatiti samostane u Hrvatskoj i Slavoniji sve do Drave. Bosanska vikarija tako se širi i prema zapadu i sjeveru. Kad je 1463. Bosna pala pod osmansku vlast, bosanski franjevci su na temelju povelje Ahdname koju im je izdao sultan Mehmed II. Osvajač dobili slobodu djelovanja u Osmanskom Carstvu, što će sudbonosno utjecati na njihovo daljnje djelovanje. Bosanska će se vikarija 1514. zbog pripadnosti različitim državama podijeliti na dvije provincije: Bosnu-Hrvatsku i Bosnu Srebrenu (nazvanu tako po Srebrenici kao njenom sjedištu).
Prva se prostirala na teritoriju pod vlašću hrvatskih banova, a druga na teritoriju pod osmanskom vlašću, no dogodila se paradoksalna situacija: osmanskim osvajanjima franjevci Bosne-Hrvatske povlače se na sjever, a na njihovo mjesto, zajedno s Osmanlijama, dolaze franjevci Bosne Srebrene koji će preuzeti brigu za preostale katolike i u današnjoj Slavoniji i Srijemu te se tako bosanska provincija širila paralelno s osmanskim osvajanjima, ne samo na hrvatska područja, nego i u Ugarsku, Transilvaniju, Moldaviju, Vlašku, Srbiju i Bugarsku.
Franjevački samostan na otoku Lopudu
Provincija Bosna-Hrvatska preuzela je neke od dotadašnjih samostana u Hrvatskoj i Kranjskoj, poput onog na Trsatu, i osnovala nove, a budući da nije više imala ni jednog samostana u Bosni, bilo je logično da promijeni ime te je 1688. preimenovana u Kranjsku provinciju sv. Mihaela sa sjedištem u Ljubljani, a 1708. Hrvatsko-kranjsku provinciju sv. Križa.
Hrvatske i kranjske samostane razdvojio je 1785. car Josip II. koji je osnovao zasebnu Hrvatsko-primorsku provinciju sv. Križa sa sjedištem u Karlovcu, no u vrijeme francuske vladavine 1809. dvije su provincije ponovno spojene.
Istodobno, od 1661. postojala je i zasebna Provincija sv. Ladislava sa sjedištem u Zagrebu koja je nastala odvajanjem hrvatskih samostana od Ugarske provincije. Ona je obuhvaćala stare franjevačke samostane u sjevernoj Hrvatskoj, a kasnije će obuhvatiti i zapadnu Slavoniju te južne dijelove Ugarske.
Oslobodilački ratovi u 17. i 18. stoljeću nametnuli su potrebu nove podjele Provincije Bosne Srebrene jer njen teritorij sada više nije obuhvaćao samo područje Osmanskog Carstva, nego i Habsburške monarhije i Mletačke Republike. Tako je 1735. za nove mletačke posjede u Dalmaciji osnovana Provincija sv. Kaja koja je 1743. dobila današnje ime, Provincija Presvetog Otkupitelja.
Zanimljivo je da je u dekretu o osnutku naglašeno da će novoj provinciji pripasti Hercegovina i dijelovi zapadne Bosne do rijeke Rame kad se ti krajevi oslobode od osmanske vlasti, ali do toga nije došlo pa je u konačnici 1892. u Hercegovini osnovana zasebna Provincija Uznesenja Marijina.
Franjevački samostan u Kotoru
Za teritorij Bosne Srebrene u Slavoniji, Srijemu i Ugarskoj 1757. je osnovana Provincija sv. Ivana Kapistrana. Tako su u kontinentalnoj Hrvatskoj postojale čak tri franjevačke provincije, sve do 1900. kada su im granice usklađene s nacionalnima. Tada je Hrvatsko-kranjska provincija svedena na teritorij Kranjske, a provincija sv. Ivana Kapistrana u granice Ugarske.
Samostani ovih dviju provincija na području Banske Hrvatske spojeni su s Provincijom sv. Ladislava u novu Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda. Osim tadašnje Banske Hrvatske obuhvatila je i Međimurje koje je tada bilo dio Ugarske, a 1923. i Bačku koja više nije bila dio Ugarske, nego Jugoslavije.
Granice ove provincije nisu mijenjane ni nakon raspada Jugoslavije pa i danas obuhvaća samostane u Vojvodini (u Novom Sadu, Subotici, Zemunu i Baču), a od 2025. proširit će se i na jadransku obalu, od Pule do Kotora.
Hoće li doći do novih promjena granica franjevačkih provincija, odnosno do njihova spajanja pokazat će vrijeme, a to će prije svega ovisiti o tome koliko će franjevačka karizma biti atraktivna budućim generacijama i privlačiti nove redovnike.
Uostalom, granice provincija nisu barijere, one međusobno surađuju, pomažu se i prožimaju, djeluju i među hrvatskim iseljenicima, a u većim gradovima poput Zagreba čak postoje samostani nekoliko franjevačkih provincija, kao i samostani drugih franjevačkih ogranaka – kapucina, konventualaca i trećoredaca.
Marijan Lipovac/ Idenitet; Fotografije preuzete sa stranice Franjevačke provincije sv. Jeronima https://ofm-sv-jeronim.hr
