Eduard Miloslavić, hrvatski stručnjak svjetske slave živio je za forenziku. O zločinima je govorio isključivo na temelju činjenica. Komunisti su ga nakon rata osudili na smrt zbog istraživanja zločina Sovjetske vojske u Katyinskoj šumi.
Eduard Miloslavić, hrvatski patolog i sudski medicinar, rođen je 20. prosinca 1884. godine u Oaklandu u Kaliforniji, (SAD), od oca Luka iz Postranja, iz Lapačina – Župa Dubrovačka i majke Vice rođ. Milković.
Nakon što je filoksera poharala vinograde po Dalmaciji njegovi roditelji su se otisnuli u SAD. Eduard je rođen 20. prosinca 1884. u Oaklandu u Kaliforniji. Nakon pet godina, ne mogavši se naviknuti na život izvan domovine, vratili su se u Dubrovnik gdje Eduard završava pučku školu i gimnaziju, a studij medicine pohađa na tada vodećem europskom sveučilištu u Beču na kojemu je nakon doktorata i predavao.
Već kao student bavio se znanstvenim radom, a svoje članke je objavljivao u dubrovačkim periodičkim listovima. Završivši studij, kao doktor medicine, bio je asistent za patološku anatomiju na Medicinskom fakultetu u Beču.
Istodobno je surađivao i s Patološkim institutom Vojne bolnice u Beču, pa se tu istakao kao znanstvenik. U Prvom svjetskom ratu bio je mobiliziran u austrougarsku vojsku, a kao vojni liječnik je radio i u Beogradu. Godine 1917. nominiran je docentom na bečkom sveučilištu, a potom i profesorom patologije.
Godine 1920. je prihvatio poziv Marquette Universityja u Milwaukeeju, savezna država Wisconsin, SAD pa je kao profesor patologije na tom sveučilištu preuzeo Katedru patologije, bakteriologije i forenzičke medicine i tu je radio do 1932. godine. Od 1923. godine osim što je predavao na Sveučilištu, bio je i glavni liječnik sudski vještak u državi Wisconsin.
Sljedećih godina, Doc Milo, kako su ga kolege zvale, bavio se znanstvenim istraživanjem na polju forenzičke patologije, pa je u SAD-e inaugurirao novu specijalnost – kriminalističku patologiju. Kao istaknuti specijalist bio je uključen u istraživanja kriminalnih nedjela Al Caponeove družine. Jedan je od osnivača International Academy for Forensic Medicine. Postao je članom mnogih američkih i europskih znanstvenih udruženja i akademija.
Kada je učenje sudske medicine postalo obveznim na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, imenovan je redovitim profesorom i šefom Katedre za sudsku medicinu 1932. godine i pozvan u Zagreb, gdje se potom i doselio iz SAD-a. Tu je osnovao i Institut za sudsko vještačenje koji je smatran najboljim u Europi i Americi. U Institutu je imao laboratorij s balistoskopom, histološki i kemijsko-toksikološki laboratorij, bogati arhiv s fotodokumentacijom, knjižnicu i muzej.
Bio je također predavačem pastoralne medicine na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Podučavao je buduće svećenike o problemima zaraze s bolesnicima i umirućima, i mogućim psihopatološkim problemima u ispovjedaonicama. Energično se borio protiv abortusa i eutanazije, iskorištavajući svaku priliku kako bi iznio svoje gledište. Godine 1937. na tom je fakultetu proglašen i počasnim profesorom pastoralne medicine. Bavio se kriminološkom antropologijom a opisao je i jedan, do tada nepoznat, simptom prividne smrti
Liječnici koji su istraživali zločine u Katynu, na prijemu u Berlinu kod ministra zdravlja Trećeg Reicha Leonarda Contija. Eduard Miloslavić četvrti s lijeva
Kao znanstvenik, postao je poznat u cijelom svijetu pa su mu nudila mjesta istaknuta udruženja liječnika iz Njemačke, Austrije i Londona. Godine 1940. bio je izabran članom prestižnog “Medico-Legal Society” u Londonu a 1941. godine unaprijeđen je stalnim članom Tzarist Leopoldine Carolingue Academy of Natural Sciences u Njemačkoj i doktor honoris causa (počasni doktor) na sveučilištu u Beču, gdje je i započeo svoju znanstvenu karijeru.
Od travnja do rujna 1941. godine obavljao je dužnost dekana Medicinskog fakulteta u Zagrebu (pri nominaciji održao je govor, u kojemu je istaknuo obvezu liječnika da bude primjer i u medicini i u moralu). Nakon njegove inicijative u Sarajevu je 1944. godine osnovan Medicinski fakultet u vrijeme NDH režima.
Zbog svjetske slave liječnika sudskog vještaka i specijalista za sudsku medicinu, a posebno za balistoskopiju, kao jedan od predstavnika International Committee of Red Cross 1943. godine član je Međunarodnog povjerenstva koje istražuje masovni zločin u Katynskoj šumi u Poljskoj.
Tijekom zime 1942./1943. godine u toj je šumi, 17 km od Smolenskog, pokraj rijeke Dnjepra, u blizini poljskog grada Katyna pronađeno sedam velikih jama u kojima je bilo zatrpano 21.768 ubijenih poljskih časnika likvidiranih na početku Drugog svjetskog rata. Povjerenstvo je imalo 12 članova, istaknutih svjetskih vještaka iz sudske medicine. Oni su utvrdili istinu o tom zločinu u Poljskoj koji je počinio sovjetski komunistički režim ubojstvom časničkog i dočasničkog kadra poljske vojske u Katynskoj šumi u mjesecu ožujku ili travnju 1940. godine. O tome je prof. Miloslavić pisao u Hrvatskom narodu 4. svibnja 1943. godine a njemačkoj novinarki A. Hausberger dao je intervju u Spremnosti u kojem optužuje Sovjete.
“Kako čudno: moramo predati naše satove, džepne nožiće, ruske rublje… S nama se tako čudno postupa, a na putu smo kući. Zašto tako kad će nam sada biti dopušten povratak kućama!? – takve rečenice zapisao je časnik Poljke vojske, bojnik Siolsky ,u svom osobnom dnevniku. Nadnevak: 22. travnja 1940.
Bilo je to posljednje što je u svom dnevniku zapisao Siolsky. I posljednje što je napisao u životu. Poljski časnik, ruski zarobljenik, tog zadnjeg proljeća u svom životu i posljednjeg dana u svom životu transportiran je iz logora na kolodvor u Gniezdowu te otpremljen u šumu kod Katina. Ondje su mu ruke tankim konopcem vezane straga, doveden je do već otkopane jame i ubijen hicem iz revolvera u potiljak. Pažljivo je položen u jamu, ali ne iz pijeteta, s glavom prema dolje položen je na ostala svježe okrvavljena trupla tako da zauzme što manje prostora. Na tisuće ubijenih časnika slagano je poput sardina u više masovnih grobnica.
Od 1933. profesor Miloslavić je predavao na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. Na Šalati prema načelima suvremene znanosti uređuje Institut za sudsku medicinu i kriminalistiku.
Istraživanje leševa iz masovnih grobnica u Katinskoj šumi, na krajnjem zapadu Rusije, jedan je od važnijih momenata u karijeri prof. Miloslavića.
Kao priznati stručnjak prof. Miloslavić pozvan je da s ostalim članovima međunarodne komisije utvrdi jesu li te ljude – 22.000 časnika redovitog i pričuvnog sastava poljske vojske, među kojima su bili brojni profesori, liječnici, pravnici, klasični glazbenici i drugi intelektualci – poubijale sovjetske ili njemačke postrojbe.
Ondje se prof. Miloslavić susreo s rečenicama iz dnevničkih zapisa bojnika Siolskog koje će pamtiti do kraja života.
Što se dogodilo u Katinu?
Nakon sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Hitlerove Njemačke (23. kolovoza 1939.) sovjetska armija okupirala je istočnu Poljsku. Tamo je bila znatna koncentracija poljskih vojnih snaga. Sovjetski je diktator Josif Staljin na prijedlog svojeg pouzdanika Lavrentija Berije naredio da se ratne zarobljenike strijelja kao “nacionaliste i kontrarevolucionarne aktiviste”. Zloglasni NKVD (Narodni komitet unutrašnjih poslova) pogubio je tako 21.768 ljudi – dio u zatvorima, a ostale u Katinu.
Nijemci su poslije, nakon napada Trećeg Reicha na SSSR u ljeto 1941., zauzeli to područje, ali za masakr su doznali tek 1943. i tada je Wehrmacht naredio temeljitu istragu. Formirano je 12-člano međunarodno povjerenstvo sastavljeno od uglednih patologa i sudskih medicinara iz zemalja njemačkih saveznika, ali i neutralnih zemalja, a u ekspertizi je sudjelovao i predstavnik Crvenog križa. Od 28. do 30. travnja 1943. ekspertiza je napravljena na dotad iskopana 982 leša. O istraživanju u Katinskoj šumi Miloslavić je poslije u Zagrebu održao predavanje koje je pobudilo veliki interes puka, te objavio članak u listu Hrvatski narod koji je uz tjednik Spremnost bio središnje glasilo vlasti u NDH i ustaškog pokreta.
Šaputanja o zločinu
U Hrvatskom narodu Miloslavić piše kako su kod njemačke vojske u blizini Smolenska (Katin je 17 km od Smolenska) dva poljska zarobljenika službovala kao kočijaši. Sprijateljili su se s ruskim seljacima iz katinske okolice, koji su im ispričali ono što se po gostionicama šaputalo: u proljeće 1940. u Katinsku šumu dovezene su tisuće poljskih zarobljenika te su tamo pobijeni i pokopani. Poljaci su se, piše Miloslavić, kriomice ušuljali u tu šumu i pronašli grobove te ih označili križevima od brezovine koji su kasnije Nijemcima pomogli u pronalasku grobova.
“Saslušali smo nekoliko ruskih seljaka iz okolice Katina koji su nam pripovijedali da su u ožujku i travnju 1940. vrlo često bile željeznicom dovezene na kolodvoru Gniezdowo kraj Katina velike skupine poljskih časnika i onda upućene u šumu kod Katina, odakle se nisu više vratile. Ti poljski časnici svih stupnjeva i činova, od potporučnika pa sve do brigadnih generala, bili su zatočeni nekoliko mjeseci u skupnom logoru Kosielsk i Starobielsk, i to od rujna 1939. do proljeća 1940.”, piše Miloslavić.
Gorbačov prvi javno progovorio
Miloslavić forenzičarski precizno piše o prizorima užasa koje je tamo zatekao. Svi ubijeni, uočava, bez iznimke su položeni potrbuške vrlo usko jedan uz drugoga da bi se dobilo što više prostora. Navodi i da nisu nađene dragocjenosti poput prstenja i satova, kao ni vojničke isprave, dok su dnevnici, pisma, i osobne isprave nađeni gotovo kod svih ubijenih. Kao kriminalist Miloslavić zapaža da je ručno vatreno oružje bilo upotrijebljeno od dobro uvježbane, sigurne ruke. Komisija nedvosmisleno zaključuje: leševi u šumi kod Katina časnici su poljske vojske, ubijeni su pucnjem u zatiljak, u ožujku i travnju 1940., oko godinu dana prije nego što je njemačka vojska zauzela Smolensk.
Činjenice iz Katinske šume u Hrvatskoj ustaška glasila uzimaju kao podlogu za propagandu i kao dokaz velike opasnosti od boljševizma. Boljševizam se zatim izjednačava sa židovstvom, upozorava se na štetnost i pogubnost (jugo)slavenstva. Zločin tim propagandistima dolazi kao naručen te ga eksploatiraju do kraja rata. Propagira se i teza da Zapad ne može spriječiti boljševičke zločine te da zaštitu narodima Europe jamči samo njemačko oružje.
S druge strane komunistička glasila ljutito poriču da je masakr izvela “najvoljenija narodna vojska na svijetu”. To je za njih propaganda “nacističkih divljih šakala”. U tom tonu i predsjednik SAD-a F. D. Roosevelt izjavljuje da je to nacistička i Hitlerova zavjera. I kada su zapadne sile putem svojih obavještajaca doznale tko je počinio taj zločin, bile su blage prema Kremlju jer su Sovjeti u tim trenucima na svojim leđima držali velik teret u borbi protiv Hitlera.
Moskva je zločin poricala dok Mihail Gorbačov o tome nije progovorio 1990. godine
Prof. dr. Eduard Miloslavić je koncem 1944. godine napustio Zagreb i Hrvatsku i vratio se u SAD, u St. Louis, Missouri. Pred Kongresom SAD-a svjedočio o tome što se dogodilo u Katynskoj šumi. Proslavljeni ”majstor od balistoskopa“, kako su ga kolege nazivale, sve je do svoje smrti 1952. godine u St. Louis, Missouri bio ravnatelj Odjela za patologiju u bolnici De Paul i predavač na tamošnjem sveučilištu kao profesor sudske medicine.
Umro je od srčanog udara za jednog simpozija u Madirdu 11. prosinca 1952, a pokopan je u Americi. (U brojnim izvorima kao godina smrti navodi se 1953. no mi smo se vodili podacima iz Hrvatske enciklopedije u kojoj je navedeno da je preminuo u Madridu 11. prosinca 1952.)
Poslije Drugoga svjetskog rata, partizanski sud osudio ga je na smrtnu kaznu. Za njim je bila raspisana tjeralica, a prema članku objavljenom u Vjesniku, 27. prosinca 1992. godine Miloslavić je osuđen na smrt zbog svjedočenja u istrazi zločina u Katynskoj šumi.
Njegov kolega po struci, prof. Ljudevit Jurak, također istraživač sovjetskih zločina u ukrajinskoj Vinici, nažalost nije izbjegao partizansku odmazdu. . Osuđen je strijeljan je u Zagrebu 1945. g. od strane komunističkog režima jer se nije htio odreći izvješća da su zločine u Ukrajini počinili Sovjeti.
M. Marković/Foto:arhiv
