Hrvatski novinari i publicisti imaju potrebu reći nekoliko riječi kako bi izrazili zahvalnost i divljenje ukrajinskom narodu koji već tri godine braneći svoju zemlju od ruske agresije brani i sve nas ostale u Europi. I nas, i sebe brani od brojnih zala – ne isključivo neposredno ratnih.
U ovome ratu Ukrajina brani Zapad samo uz materijalnu tehničku vojnu pomoć, a ljudstvo daje sama i pri tome trpi goleme gubitke. Za razliku od toga, u Prvom svjetskom ratu hrvatske postrojbe (uz austrijske, mađarske, slovenske, slovačke, češke, poljske, itd) borile su se u sklopu austrougarske vojske u Ukrajini i tamo zaustavljale ruski prodor na Zapad.
Nemali broj Hrvata tamo je tada izgubio život. Danas mi Hrvati ne moramo odlaziti braniti Hrvatsku i Zapad u Ukrajinu, to za nas čine ukrajinski vojnici. Zbog toga bismo im trebali biti neizmjerno zahvalni i pomagati im na sve moguće načine, a ne uskraćivati im pomoć, pa i onu malu od dva vojnika-časnika u službi NATO pakta u Njemačkoj.
Ruski plan o pobjedi i pokoravanju Ukrajine u samo nekoliko dana pretvorio se u rat u kojem je Rusija već izgubila golemi broj vojnika, potrošila veliki dio svoje vojne tehnike, doživjela neizmjernu ekonomsku štetu i ušla u politički sukob sa svim demokratskim zemljama Svijeta.
Prašina rata spustila se posvuda po kontinentu, pa i po Hrvatskoj. Na njegovom zgarištu ostaju tragovi na kojima se ukazuje tko je tko i što se u pozadini brojnih politika nalazi.
Ruska argumentacija za početak rata na Ukrajinu u vlas je bila ista argumentima Jugoslavena i Srba s kojima je započela vojna agresija na Hrvatsku. Napadnuta zemlja je optužena za fašističku vlast (u hrvatskom slučaju ustašku), te je zbog potrebe denacifikacije (u Hrvatskoj deustašizacije) nužno pomoći ugroženoj ruskoj (čitaj srpskoj) manjini i spasiti ih. Stvorene paradržave Donjecka i Luhanska stoga trebaju postati integralni dio Rusije (kao i Krim, te Herson).
Mislimo da je suvišno spominjati koje su srpske paradržave za vrijeme Domovinskog rata konstruirane u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. No, valja podsjetiti da su u slučaju rata protiv Ukrajine svjetske politike, pa i mediji odmah odbacili argumentaciju „ruskog svijeta“, kao loše smišljeni argument otvorene agresije, dok se u hrvatskom slučaju, to nije dogodilo. Štoviše velikosrpski koncept, iako je rat završen, tada nije sankcioniran u cijelosti, a politika srpskog svijeta se ni danas ne skriva.
Iako ustaša i ustaštva u javnom i medijskom prostoru ni nema, niti se itko poziva na ustašku ideologiju kao vrijednost, nasljeđe totalitarnog titoizma se promovira u vrijednost, ne bi li se pod krinkom antifašizma konfrontiralo izmišljenom neoustaštvu. Nažalost i brojne medijske platforme na tom narativu nastoje moderirati odnose u hrvatskom društvu.
Proganjane zastava postrojba HOS-a, koje su upravo ustale protiv takvih politika, ne bi li obranili domove od jugoslavensko velikosrpske agresije, postaju glavni cilj progonitelja ustaša (u ukrajinskom ratu čitaj nacista). Svjedoci smo kako to nasilje nad Hrvatskom brojni domaći mediji, kao i političke opcije, na žalost ne kane zaustaviti.
Priklanjanje ruskim politikama nije novost u Hrvatskoj
Priklanjanje ruskim politikama i interesima nije novost u Hrvatskoj. Ruska politika panslavizma ušla je u Hrvatsku uoči i u vrijeme Prvog svjetskog rata, te kroz vrijeme prve Jugoslavije. Hrvati ne bi smjeli zaboraviti ni to da je sovjetska vojska 1945. svojim prodorom sve do Hrvatske odigrala veliku ulogu u obnovi Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata. Hrvate nitko nije pitao žele li u Jugoslaviju, pobjednička vojna sila to je rješenje jednostavno nametnula.
Štoviše i Titova Jugoslavija je u Staljinu i Brežnjevu imala najveće saveznike. I početkom 90-ih godina prošlog stoljeća politika Slobodana Miloševića u Rusiji je tražila saveznike, kao i u potpisivanju mira u Daytonu.
I sada se često kroz medije uz tobožnji “zalog svjetskog mira” provlače teze koje kao prihvatljivo nude rušenje sigurnosnih mehanizama UN-a, te politiku mira kojom bi se Rusiji ustupilo dio tuđeg teritorija. Teza da to nije europski, pa ni hrvatski rat često se koristi i u političkoj argumentaciji.
Umjesto zahvalnosti što vode rat u obrani cijelog Zapada i pružanja pomoći na sve moguće načine, u Hrvatskoj nažalost ima onih koji su se upleli u politikanstvo, pa se, zbog tobožnjega “zaloga za mir i čuvanja hrvatske neutralnosti” suprotstavljaju i sprječavaju kako smo već naveli i slanje i one male pomoći kao primjerice dva vojnika-časnika koji su, u okviru NATO-a trebali otići obučavati ukrajinske vojnike u Njemačku.
Srećom djelovanje hrvatske Vlade prepoznaje da je to rat protiv sigurnosti Zapada (u koji i mi spadamo), i pokušava ići ukorak s politikom pružanja pomoći žrtvi. I ne samo u humanitarnom smislu.
Zapadne politike koje su u stanju voditi dugoročni sukob s prijetnjama poput Putinove agresije na Ukrajinu, ionako će određivati takt i način kako će se nešto događati, a mi kao društvo, trebali bismo sagledati sebe, i prepoznati pravu narav događanja.
U vjeri u pristojnije medije te uljuđeniji svijet i Hrvatsku pozdravljamo: Slava UkrajinI!
Predsjednik i tajnica HNiP-a
Krešimir Čokolić i Smiljana Škugor Hrnčević
