Dr. Robert Mikac, danas izvanredni je profesor na Fakultetu političkih znanosti, bio aktivni član hrvatskih oružanih snaga i to kao zapovjednik satnije opće vojne policije u Afganistanu.
Profesionalnu karijeru Mikac je započeo u Oružanim snaga Republike Hrvatske 1999. godine u Vojnoj policiji. Sudjeluje u NATO misiji ISAF u Afganistanu tijekom 2005. godine gdje je obnašao dužnost zapovjednika hrvatskog Voda vojne policije i zapovjednika multinacionalnog voda vojne policije unutar Kabulske multinacionalne brigade.
Za navedenu misiju je dvostruko odlikovan: NATO medaljom za doprinos u misiji te talijanskim Križem za zasluge zbog sudjelovanja u akciji oslobađanja otete talijanske humanitarne djelatnice.
Karijeru u Oružanim snaga Republike Hrvatske završio je 2006. godine na dužnosti zapovjednika satnije Vojne policije u činu natporučnika. ( Na fotografiji je u činu poručnika HV-a)
Magistrirao na temi “Suvremeni Afganistan između stabilizacije i ponovne dezintegracije”, autor je nekoliko knjiga od kojih je jedna “Osnove protupobunjeničkih operacija: Studija slučaja Afganistana”, objavljena kao monografija prošle godine.
Mikac je u Afganistanu bio od veljače do kolovoza 2005. godine te ponovno 2018. godine kao savjetnik u timu ministra obrane i potpredsjednika vlade RH Damira Krstičevića prilikom posjeta delegacije Republike Hrvatske našim snagama u Afganistanu.
U Hrvatskoj je trenutno teško pronaći boljeg sugovornika za slučaj Afganistana, koji Mikac naziva “tragedijom epskih razmjera”.
“Iskustva iz misije 2005. godine su mi vrlo pozitivna, kako u radu s međunarodnim kolegama tako i u kontaktu s lokalnim stanovništvom. Moji kontakti s lokalnim stanovništvom su bili vezani uz službene prevoditelje koji su nam bili neprocjenjivi u komunikaciji sa svim drugim Afganistancima”, ispričao je Mikac za portal Index.
“Potom, tu je suradnja s Afganistanskom nacionalnom vojskom, te se naposljetku radilo i o povremenim kontaktima s ‘prosječnim’ afganistanskim građanima. Tu su svakako i lokalni radnici koji su radili kao tehničko-potporno osoblje u našem kampu. U svim tim kontaktima tijekom šest mjeseci moje kolege ni ja nismo imali nikakve neugodnosti, već naprotiv – bilo je vidljivo prijateljsko okruženje i međusobno poštovanje.” Na izravan upit je li tada išta naslućivalo da bi se mogao dogoditi današnji scenarij, Mikac odgovara negativno.
Kako je sve pošlo po zlu? Pregovori su krivo vođeni
“Apsolutno ne. Ovakav crni scenarij, da će sve što se pokušavalo napraviti skoro 20 godina nestati u nekoliko tjedana nije se mogao naslutiti još ni do prije nekoliko mjeseci. Ovakav razvoj događaja je vrlo neugodno iznenadio ogromnu većinu upućenih, ali i neupućenih promatrača diljem svijeta”, kaže Mikac.
S našim sugovornikom analiziramo posljednje mjesece u Afganistanu te podsjećamo kako su nakon sporazuma SAD-a i talibana o prestanku međusobnih borbi trebali uslijediti pregovori o podjeli vlasti između talibana i kabulske vlade Ašrafa Ganija. Ti su razgovori malo napredovali, a zatim je došlo do posrtanja te su talibani nakon odlaska vojnih snaga preuzeli zemlju. Pitali smo ovog izvanrednog profesora zagrebačkog fakulteta kako je moguće da su Amerikanci imali toliko krivu procjenu. Ili su možda od početka znali taktiku talibana?
“Cijeli proces pregovaranja je vođen krivo. Postojale su najmanje tri linije pregovaranja koje nisu bili povezane ni harmonizirane. Prva linija je, što ste naveli, između Amerikanaca i talibana, krenuli su prvo tajno, potom javno. Druga linija je bila između središnje afganistanske vlasti u Kabulu i talibana. Dok je treća linija pregovaranja bila na lokalnoj razini, gdje su, poput sjevera zemlje, lokalni političari i oni koji imaju autoritet pregovarali s talibanima. Ovo su informacije prema trenutnim spoznajama koje su javno dostupne.
Pošto nije bilo koordinacije između pregovarača (Amerikanci, središnja vlast, lokalni političari) – ili, ako je postojala, nije bila dobro organizirana i provedena – talibani su imali stratešku prednost jer su se prema svakoj liniji pregovaranja mogli postaviti kako im je najbolje odgovaralo. Talibani su najviše pozornosti posvetili pregovorima s Amerikancima, dok su u druga dva slučaja imali povremene razgovore koji su očito služili tome kako bi ostvarili kupovinu vremena i iscrpljivali protivnike”, ističe Mikac dodajući da bi izravan odgovor, a sudeći prema trenutno raspoloživim informacijama, bio kako su Amerikanci imali krivu procjenu oko okvira i sadržaja pregovora te što mogu njima postići.
I vanjski i unutarnji krivci
“Trenutno ne bih išao u smjeru zaključivanja da su američki pregovarači znali taktiku talibana pa su sve ostale prepustili njihovoj milosti i nemilosti. Trenutno bih se zadržao na zaključku da su talibani bolje odradili proces pregovaranja od svih ostalih uključenih.”
Kaže da je teško jedetektirati glavnog krivca za ono što se danas događa u Afganistanu.
“Glavni krivci su vanjskog i unutarnjeg karaktera. Od vanjskih razloga treba izdvojiti da je operacija prebrzo pokrenuta (samo 25 dana nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. godine) i bez dovoljno kvalitetne pripreme. Potom, angažiran je izuzetno premali broj snaga za intervenciju tog tipa u tako velikoj zemlji. Zatim, dugo godina su postojale dvije paralelne operacije – američka Enduring Freedom i koalicijska, potom NATO misija ISAF, a koje su vrlo slabo međusobno komunicirale i koordinirale. Navedeno se kasnije ispravilo, no previše je vremena prošlo”, ističe Mikac dodajući da je najveći udarac uspješnosti afganistanske operacije ipak zadan 2003. godine, kad je izvršen napad na Irak.
Od intervencije u Iraku zbog koje je Afganistan postao zaboravljeni rat do nepoznate uloge Pakistana
“Već tad Afganistan po mnogo čemu počinje biti zaboravljeni rat. Isto tako, koordinacija između političke i vojne dimenzije intervencije nije bila na potrebnoj razini. Suradnja s domaćim predstavnicima vlasti nije bilo dovoljno dobro usklađena. Tako da ima tu još dodatnih vanjskih razloga koji su značajni za ovo što se desilo, no ovi navedeni su neki od bitnijih”, ističe Mikac naglasivši kako je sve vezano za Pakistan i odnos Pakistana prema afganistanskom ratu još uvijek nerazriješeno i nisu poznati svi detalji.
“Sam Pakistan se našao u vrlo nezavidnom položaju, Al-Kaida i talibani su istjerani iz Afganistana 2001. godine i doslovno ugurani u Pakistan. Pakistan nema kontrolu nad dijelom svog teritorija uz granicu s Afganistanom. Upravo tu su se smjestili talibani i Al-Kaida i svih ovih 20 godina talibani su prelazili u Afganistan i napadali sve po redu.
Pakistan je tijekom ovog rata bio i najveći saveznik. Sam je ulovio i većim dijelom predao Amerikancima veći broj talibana i drugih militanata nego su ih svih ovih godina kumulativno uspjeli uhvatiti svi zapadni saveznici zajedno. U početnim godinama operacije sva logistika za afganistanski rat je bila prevožena preko pakistanskog teritorija i slično”, kaže Mikac dodajući da, s druge strane, mnoge analize pokazuju da je dio pakistanske tajne službe ISI otvoreno podržavao, financirao i instruirao afganistanske talibane.
Unutarnji razlozi – od ovisnosti o stranim donacijama do proizvodnje narkotika
Što se tiče unutarnjih razloga, ističe Mikac, oni se očituju u nikad prekinutom rivalstvu između različitih etničkih skupina, sporoj izgradnji institucija države, nepostojećoj privredi, ovisnosti o stranim donacijama, izrazitom problemu ilegalne proizvodnje narkotika i višemilijunskom broju ovisnika (tako i u vojsci i policiji), raširenoj korupciji te teškim uvjetima života.
“Sve to kumulativno se odrazilo i na sposobnost i spremnost domaćih snaga sigurnosti da samostalno obavljaju svoje obveze”, ističe Mikac u analizi onog što je krenulo po zlu u Afganistanu.
Jedno od glavnih pitanja je i jesu li se talibani promijenili ili su možda ostali isti kao i prije 20 godina, kada je i započela intervencija u Afganistanu. Čini se da neke razlike ipak postoje.
Talibani su se mijenjali i prilagođavali trenutku
“Oni su se mijenjali i prilagođavali trenutku. Očito su naučili lekcije što ne smiju ponavljati iz njihove prve vladavine Afganistanom. U prijašnjim godinama na prostorima koje su kontrolirali uveli su svoje guvernere u sjeni i vlastite sudove (koji su često sudili pravednije od službenih sudova), ubirali su poreze i provodili vlastite zakone. Čak su u pojedinim dijelovima koje su kontrolirali dopustili djevojčicama da se školuju, jasno, prema njihovom školskom programu te su u svoje redove primali i druge etničke skupine, a ne samo Paštune”, ističe Mikac pitajući se je li možda ipak sve bila predstava ili su se zbilja promijenili nešto nabolje u odnosu na izuzetno rigidan režim iz sredine devedesetih godina 20. stoljeća. Ta dilema, tvrdi naš sugovornik, trebala bi vrlo brzo biti razriješena.
“No koliko god da se i jesu promijenili nabolje, to je još uvijek nedovoljno dobro prema vrijednostima koje smo mi svi htjeli prenijeti u Afganistan unutar 20 godina intervencije.”
Sve intervencije imale su slične ishode
Sama intervencija u Afganistanu trajala je 20 godina, no sve je izbrisano u svega nekoliko dana pa bi se budućim intervencijama ipak trebalo pristupati na drugačiji način. Da je tome tako slaže se i naš sugovornik dodajući da će ova, kako kaže, “tragedija epskih razmjera” ostaviti duboke i dalekosežne posljedice na mnogim područjima, pa tako i u pogledu vojnih intervencija.
“Četiri najveće vojne intervencije Zapada u 21. stoljeću (Afganistan 2001. godine, Irak 2003. godine, kasnije Sirija i Libija) možemo označiti u konačnosti značajnim podbačajima. Svaka od ovih intervencija je specifična i teško ih je uspoređivati, no njihovi trenutni (ili konačni) ishodi su vrlo slični. Tako da će biti vrlo, vrlo teško naći snage i politički mandat za buduće intervencije ovakvog tipa kao što je bila intervencija u Afganistanu. No kako život piše čudne priče – nitko nije vjerovao da bi Afganistan mogao ovako pasti unutar nekoliko tjedana – tako se možda i iznenadimo što se tiče budućih intervencija diljem svijeta”, ističe Mikac.
Jedna od prvih posljedica neuspjeha trebao bi biti udar na ljudska prava, s obzirom na stajališta talibana.
Talibani navode da neće provoditi osvetu, no…
“Premda talibani ovih dana navode kako neće provoditi osvetu, kako daju amnestiju svim snagama sigurnosti protiv kojih su se borili, da će svi moći nastaviti raditi i dalje svoj posao, kako neće dirati u privatno vlasništvo itd., mislim da će svakako doći do kršenja ljudskih prava i sloboda jer talibanski režim je izrazito rigidan prema našem shvaćanju poštivanja ljudskih prava. Sada je pitanje, a brzo ćemo saznati odgovor, gdje je prag njihove tolerancije prema pravima svih ljudi u Afganistanu. Bojim se da je prag vrlo nizak. Volio bih da se varam i da će biti drugačije”, kaže Mikac.
No ono što svakako zabrinjava su i prve analize posljednjih događaja u Afganistanu, koje ovu zemlju vide kao buduće središte terorističkih aktivnosti. Stoga je logično pitanje bilo možemo li u skoro vrijeme opet očekivati novu intervenciju u ovoj zemlji.
“Sve je moguće i ništa nije sigurno. Al-Kaida i ISIL su već prisutni u Afganistanu. Sada će se prema Afganistanu zaputiti i drugi militanti koji traže sigurno utočište. Za vrijeme prve talibanske vladavine talibani nisu toliko marili za prisutnost drugih skupina na svom teritoriju, dok su s nekima izravno i surađivali. Vjerujem da će sada puno bolje kontrolirati stanje i neće dopustiti nekontrolirano djelovanje s njihovog teritorija drugim skupinama ako im to neće odgovarati”, kaže Mikac dodajući da bi se Amerikanci, ako i dođe do značajnijeg djelovanja bilo talibana ili drugih skupina prema američkim interesima i ciljevima kako u regiji ili globalno, prvo mogli odlučiti na zračne napade.
Veći angažman privatnih vojnih kompanija
“Ako će biti potrebno, neće prezati ni od upotrebe specijalnih snaga na terenu. Ovdje se otvara i veliki prostor za upotrebu privatnih vojnih kompanija koje su i svih ovih godina operirale po Pakistanu jer to nisu mogle američke redovne snage. Ono što je trenutno isto tako izuzetno zanimljivo je čekati i vidjeti hoće li se Rusija odlučiti ući sa svojim ograničenim brojem regularnih vojnih snaga ili privatnim vojnim kompanijama na tlo Afganistana, po modelu koji su primijenili u Siriji.
Ako bi se to desilo, to bi bio događaj samo takav. Kao i da se neka druga regionalna zemlja odluči vojno intervenirati u Afganistanu. Tada bi nastao dodatan metež u cjelokupnoj situaciji. Tako da su pred nama vrlo neizvjesna i dinamična vremena”, kazao je Mikac na kraju.
