U povodu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, i uspješnog starta Vatrenih, donosimo povijesni pregled hrvatsko-ruskih odnosa i osobe koje su ostavile veliki trag u povezivanju dvaju naroda
PIŠE: Denis Krnić
Povijesni odnosi Hrvata i Hrvatske s Rusijom i Rusima uvijek su privlačili pažnju. Stoljetnim vezama Hrvata i Rusa bavili su se mnogi autori, ali ta tema nije ni približno dovoljno istražena.
Razlog tome je, kako su to primijetili hrvatski i ruski povjesničari na stručnom skupu posvećenom hrvatsko-ruskim odnosima održanom u svibnju 2010. godine u Zagrebu, „kadrovska slabost historijske znanosti u Hrvatskoj u kojoj nedostaju povjesničari koji poznaju ruski jezik“.
Evidentan je, upozorili su tada hrvatski i ruski povjesničari, nedostatak financijskih sredstava kako bi se proučio što veći dio arhivskog materijala u Moskvi koji se odnosi na hrvatsko-ruske veze.
Istraživanje ovog pitanja ima izuzetnu važnost, koja se prije svega ogleda u činjenici da hrvatsko-ruski odnosi, a promatrano iz diskursa povijesti hrvatskog naroda, imaju jedan od najdužih kontinuiteta u odnosu na sve druge veze koje je hrvatski narod tijekom povijesti gradio s nekom od velikih svjetskih i europskih sila.
Odnosi Hrvata i Rusa, dvaju slavenskih naroda, prvi rimokatolički, drugi pravoslavni, u prošlosti su bili dinamični te, u ovisnosti o općem povijesnom i državnom razvoju dva naroda, prolazili su kroz različite faze u kojem Rusija srednjoeuropski kulturni identitet Hrvata nikada nije dovodila u pitanje.
Tijekom srednjeg vijeka nikakvih međusobnih političkih veza nije bilo, posebno ne nakon sloma Kijevskog velikog kneževstva sredinom 13. stoljeća kada je pred prodorima Mongola nestala prva ruska država. Prvi značajni kontakti Hrvata i Rusa počinju u 15. stoljeću te kulturom, znanošću, politikom i gospodarstvom isprepleteni odnosi traju sve do današnjih dana. Mnogo je događaja i povijesnih osoba koji povezuju Hrvatsku i Rusiju.
U 15. stoljeću, hrvatski dominikanski redovnik Benjamin bio je prvi zapadnoeuropski humanist na ruskom tlu. Preveo je niz europskih teoloških knjiga na ruski jezik, a u Novgorod, gdje je došao na poziv arhiepiskopa Genadija, osnovao je brojne škole. Upravo je Benjamin utemeljio čuveni Genadijev kulturni krug koji je u Rusiji imao izuzetan utjecaj.
U 17. stoljeću, zahvaljujući hrvatskom teologu Juraju Križaniću, u Rusiji je započeo razvoj filozofije, ideje panslavizma, ali i oslobađanje filozofije od crkvenog utjecaja. Križanić, hrvatski pisac, političar, svećenik i zagovornik slavenskoga jedinstva, bio je jedan od mostova europskoga Zapada i Istoka. Kao slavenofil, aktivno je promicao ideju europske teološke unije. Upravo je zbog Križanića i njegovih ideja Hrvatska dugo vremena bila vodeća europska zemlja u promicanju slavenskog jedinstva.
Godine 1714. ruska carska ratna mornarica ostvaruje svoju prvu važnu pobjedu. Radilo se o pomorskoj Bitci kod Ganguta, tijekom Sjevernog rata između Rusije i Švedske. Ta se bitka dogodila na području današnje južne Finske za koju su se u to doba borile Švedska i Rusija. Jedan od najzaslužnijih za tu pomorsku pobjedu bio je Hrvat Matija Zmajević. Bio je miljenik i prijatelj Petra Velikog koji mu je dodijelio admiralski čin. Bio je to prvi stranac s činom ruskog admirala. Zmajević je dao je presudan doprinos u osnivanju Baltičke flote i Crnomorske flote. Posljednje počivalište ovog Hrvata nalazi se negdje u Moskvi. Premda hrvatski izvori spominju katoličku crkvi svetog Ljudevita u Moskvi kao mjesto gdje se nalazi Zmajevićev grob, u unutrašnjost te crkve ništa ne ukazuje da je u njoj pokopan.
U 19. stoljeću aktivno su djelovali biskup Josip Juraj Strossmayer, povjesničar Franjo Rački te političar Ante Starčević, koji se nazivao i „ocem hrvatske domovine“, koji su bili vođe hrvatskog narodnog pokreta. Svoje su nade u postizanje neovisnosti Hrvatske od Habsburške monarhije polagali u približavanju Hrvatske Rusiji. Eugen Kvaternik, istaknuti hrvatski političar 19. stoljeća, ostvarivanje ideju samostalne hrvatske države oslobođene tuđinske vlasti, također je vidio kroz suradnju s Rusijom. Kvaternik je dobio i rusko državljanstvo. Bilo je to vrijeme značajnijih kontakata hrvatske političke elite s ruskim političkim krugovima. Stezanje okova Habsburškog carstva recipročno je pojačavao ideju panslavizma i hrvatske emancipacije uz pogled prema Rusiji kao snažnim osloncem.
Kada je kultura u pitanju, teško je ne istaknuti 1896. godinu, kada je prigodom krunidbe cara Nikolaja II., najveća hrvatska operna pjevačica svih vremena Milka Trnina u Moskvi nastupila pred kraljevskim bračnim parom. Stjepan Radić, jedan od vodećih hrvatskih političara i velikana s početka 20. stoljeća, na čijem se političkom nauku temelji današnja samostalna Republika Hrvatska, u više navrata je putovao u Rusiju i dopisivao se s mnogim ruskim uglednicima. Jako dobro vladao je ruskim jezikom, a neostvarena mladenačka želja bila mu je studirati na moskovskom sveučilištu.
Stranka koju je vodio, tada Hrvatska republikanska seljačka stranka, 1924. pristupila je Seljačkoj internacionali u Moskvi, a sam Radić javno iskazuje simpatije prema sovjetskim idejama. Tijekom „Oktobarske revolucije“ istaknuo se Tomo Aleksa Dundić, Hrvat čije je ime uklesano u zidine Kremlja pored drugih slavnih imena tog burnog razdoblja ruske povijesti. Sudjelovao je u obrani Volgograda. Pod zapovjedništvom čuvenog maršala Semyona Budennyja iskazao se hrabrošću u mnogim bitkama.
U gradu Rovnu (Ukrajina) gdje je poginuo, nalazi se njegov spomen-muzej. Jedini je Hrvat koji je dobio Orden crvene zastave, a o njegovom liku i djelu 1958. snimljen je film u jugoslavensko-sovjetskoj koprodukciji.
Mnogo je Hrvata koji su se istaknuli u „Oktobarskoj revoluciji“. Jedan od njih je i Franjo Drobni koji je odlukom Prezidijuma Vrhovnog Sovjeta 1967. odlikovan Ordenom Lenjina.
Zanimljiv je i Dmitrij Leonidovič Horvat ruski general-pukovnik, inženjer i graditelj mnogih željezničkih pruga u raznim dijelovima ruskog carstva i jedan od vođa Bijelog pokreta admirala Kolčaka na Dalekom istoku. Prema dostupnim informacijama, kojih je inače vrlo malo, rođen je u Kremenčuku u Ukrajini, otac mu je iz plemićke obitelji hrvatskog porijekla iz Vojvodine. Horvatova majka navodno je bila nećakinja velikog ruskog vojskovođe Kutuzova.
Tijekom Prvog svjetskog rata hrvatski su ratni zarobljenici prelazili na stranu ruske vojske. Nakon revolucije su se dobrovoljno pridruživali „belogardejskom pokretu“.
Nakon „Oktobarske revolucije“ 1917. godine ruska emigracija dala je značajan doprinos razvoju kulture, obrazovanja i znanosti Hrvatske. U Hrvatskoj je tako u razdoblju između dva svjetska rata djelovalo pedesetak ruskih uglednih i poznatih umjetnika koji su ostavili dubok trag u hrvatskoj kulturi. U operi, baletu i režiji, ruski su umjetnici uveli do tada neviđene standarde. Također, znatan doprinos dali su i u razvoju filmske umjetnosti, slikarstva i književne kritike. Najveći hrvatski pisac 20. stoljeća Miroslav Krleža 1926. godine objavio je putopisnu knjigu „Izlet u Rusiju“. U vrijeme kad je malo stranaca uspijevalo posjetiti prvu zemlju socijalizma, nastalo je djelo koje je, mišljenja su mnogi, osiguralo Krležinu trajno i istaknuto mjesto u nizu putopisa europskih književnika o SSSR-u.
U razdoblju između dva svjetska rata djelovanjem u Zagrebu istaknuo se poznati svjetski znanstvenik Stjepan Timošenko, otac moderne inženjerske mehanike. Timošenko je u Zagrebu osnovao Zavod za ispitivanje gradiva, preteča današnjeg Zavoda za tehničku mehaniku pri Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Nakon rada u Zagrebu, odlazi u SAD gdje danas postoji i priznanje koje nosi njegovo ime.
Hrvatsku i rusku znanost na najvišoj razini spaja Robert Bartini, genijalni zrakoplovni inženjer rođen u hrvatskom pomorskom gradu Rijeka koji se smjestio na sjeveru Jadranskog mora. Bartini, taj danas gotovo zaboravljeni hrvatsko-ruski genij, smatra se ocem teorije multidimenzionalnosti i mnogi ga svrstavaju uz bok s Isaacom Newtonom i Johannesom Keplerom.
Voditelj ruskog svemirskog programa Sergej Koroljev inzistirao je da mu Bartini bude mentor na projektu lansiranja prvog čovjeka u svemir pa se tako s pravom smatra da je Bartini jedan od otaca sovjetske svemirske ere. Zanimljiv je i Gustav Barabaš iz Velike Gorice koji je u Sovjetskom savezu obnašao više vrlo visokih dužnosti: načelnik Glavne savezne uprave za izvoz drva, šef financijske uprave Ministarstva šumarstva SSSR-a, zamjenik šefa sovjetske novinske agencije (TASS) za inozemstvo… 1937. uhićen je u tzv. „velikim čistkama“ te streljan. Odlukom Vrhovnog suda SSSR-a 1956. posthumno je rehabilitiran.
U Drugom svjetskom ratu Hrvati i Rusi našli su se na istoj strani u borbi protiv nacizma i fašizma. Predvodništvo Hrvata među narodima jugoistočne Europe u organiziranju antifašističkog pokreta na području tadašnje Jugoslavije uz borbene operacije koje su uslijedile, 1941. godine odložio je napad jedinica Wehrmachta na SSSR za nekoliko mjeseci. Time je hrvatsko vodstvo u partizanskom pokretu dalo doprinos da njemačka invazija skonča u snježnim mećavama ruske zime. Vođa antifašističkog pokreta na području bivše Jugoslavije, Hrvat Josip Broz Tito od 1915. do 1920. godine politički djelovao i živio u Rusiji te zasnovao obitelj u gradu Omsku.
Nakon Drugog svjetskog rata Hrvatska je postala jedna od vodećih republika socijalističke Jugoslavije u razvoju gospodarskih odnosa s SSSR-om. Bilo je to vrijeme koje je svoj vrhunac doživjelo sredinom 80-ih godina kada je Hrvatska Rusiji prodala robu u vrijednosti od 1,5 milijardi dolara.
Prema današnjim vrijednostima, bilo bi to između 5 i 7 milijardi dolara.
Kada je u pitanju današnja gospodarska suradnja dviju država, vrijedan je pažnje podatak da su od 1993. do 2006. godine hrvatska brodogradilišta Ruskoj Federaciji isporučila 39 trgovačkih brodova vrijednih 1,4 milijarde dolara. I u novijoj povijesti Hrvatske, Rusija je zauzimala važno mjesto. Kraj 20. stoljeća donio je nove geopolitičke potrese i iskušenja. Obje federacije, sovjetska i jugoslavenska, prošle su traumatično iskustvo pada komunizma i raspale se 1991. godine.
Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske držao je do hrvatsko-ruskih odnosa. Ne samo zbog značajnih količina naoružanja koje je Rusija diskretno isporučila Hrvatskoj u Domovinskom ratu u kojem je izborila samostalnost i obranila se od srpske agresije, nego i zbog činjenice da je predsjednik Tuđman bio svjestan važnosti dobrih političkih i gospodarskih odnosa dviju zemalja. Hrvatska u svojoj težnji za nezavisnošću dobiva podršku zadnjeg predsjednika SSSR-a Mihaila Gorbačova, koji svojim autoritetom jednog od svjetskih vođa u listopadu 1991. godine nije dozvolio protuustavno djelovanje Jugoslavenske narodne armije koja je željela bombardirati Zagreb.
No, potpuni raspad Sovjetskog saveza umanjio je utjecaj Rusije u Europi, pa tako i njezin značajniji utjecaj na ratna događanja na području Hrvatske. Dok su neke druge svjetske sile 1991. nastojale sačuvati Jugoslaviju, Rusija je već tada bila svjesna neizbježne samostalnosti Hrvatske.
U razdoblju od 1992. do 1995. godine, zahvaljujući utjecaju Rusije, oružane snage Republike Hrvatske dobile su značajne količine naoružanja, avione MiG-21, borbene helikoptere Mi-24, protuzrakoplovne i protuoklopne sustave, a okončanje hrvatskih oslobodilačkih operacija zaustavilo je i planove kupnje aviona MiG-29. Osim što je Hrvatska vojska u Domovinskom ratu zarobila znatne količine naoružanja za vođenje pomorskih i kopnenih operacija, posve je jasno da bi bilo teško osloboditi okupirani hrvatski državni teritorij bez ruskog naoružanja s kojim je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo steklo premoć na nebu i pružalo podršku kopnenim postrojbama.
Ruska Federacija je dana 17. veljače 1992. godine priznala Hrvatsku kao samostalnu i neovisnu državu. Mjesecima prije tog za Hrvatsku važnog datuma državni tajnik SAD-a James Baker govorio je kako „Hrvati imaju bolestan zanos za neovisnom državom…“. U ovoj rečenici reflektirala se tadašnja politika SAD-a prema Hrvatskoj. Štoviše, u lipnju 1991. američki državni tajnik jasno je poručio da SAD neće podržati hrvatske želje za samostalnošću.
Pojedini diplomatski predstavnici u Hrvatskoj mišljenja su da je Rusija bila prva svjetska velesila koja je neformalno priznala hrvatsku državnu samostalnost kao međunarodnu činjenicu. Naime, za vrijeme mirovnih pregovora u Moskvi između hrvatskog i srpskog predsjednika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u listopadu 1991. godine, tadašnji vođa Sovjetskog saveza Mihail Gorbačov, jasno je rekao: „Neovisnost Hrvatske je realnost“. Rusija je u Savjetu sigurnosti UN-a podržala sve rezolucije kojima su devedesetih godina tadašnjoj državnoj zajednici Srbije i Crne Gore uvođene sankcije zbog agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Posebno zanimljiva za hrvatsko-ruske odnose je 1996. godina, kada je odlukom predsjednika Ruske Federacije Borisa Jeljcina, predsjedniku Franji Tuđmanu uručeno odlikovanje “Medalja Žukov” zbog činjenice da je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu. 1995. predsjednik Tuđman sudjeluje na svečanoj proslavi 50. obljetnice pobjede nad fašizmom i nacizmom u Moskvi, a tri godine kasnije, 1998., službeno ga prima predsjednik Ruske federacije.
Današnji šef ruske države Vladimir Putin u više se navrata susreo s najvišim hrvatskim političkim dužnosnicima, među njima i s premijerkom Jadrankom Kosor i predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović. U svim susretima ruska je strana pokazivala interes za jačom gospodarskom i energetskom suradnju, te hrvatskoj strani uvijek ostavljala širom otvorena vrata za ideje i projekte u tom smislu.
Ulazak Hrvatske u NATO savez 2009. godine i Europsku uniju 2013. godine, uz prijenos dijela državnog suvereniteta na te državne i vojne saveze, ograničio je mogućnosti samostalne političke suradnje s Rusijom, a politički osjećaji prema Rusiji zbog geopolitičkih promjena prolazili su uspone i padove. Premda je članica Sjevernoatlantskog vojnog saveza, Hrvatska ima dugu tradiciju korištenja ruske borbene tehnike. Ako već brojne zemlje Zapada, uključujući čak i SAD, vojno surađuju s Rusijom, nema razloga da i Hrvatska ne njeguje vojno-tehničke odnose s Rusijom, posebno ako je poznato da su proizvodi ruske vojne industrije vrlo konkurentni proizvodima iz zapadnih zemalja.
Teško da Hrvatska na zapadnom tržištu može nabaviti zrakoplove ili sredstva protuzračne obrane, kakve može u Rusiji uz najbolji omjer cijene, kvalitete i pouzdanosti. Dugo je vremena zrakoplov MiG-29 (novije verzije SD, SMT, M2 i MiG-35) kotirao za favorita u izboru za novog borbenog lovca Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. S druge strane, pokazalo se da ruska vojna industrija nema previše smisla za marketing, posebno kad su male zemlje u pitanju.
Ruska Federacija, nasljednik Sovjetskog Saveza i Ruskog carstva, oporavila se od potresa devedesetih godina. Rusija je povratila ulogu globalne velesile, iako je prema svim objektivnim ekonomskim i vojnim parametrima ona regionalna sila. Istaknuta je potreba boljeg predstavljanja hrvatske historiografije u Rusiji. Također, nužna su i sustavna istraživanja koja bi trebala dovesti do suzbijanja stereotipa što se javljaju u međusobnim odnosima ruskog i hrvatskog naroda. Nakon urušavanja komunizma probudio se kršćanski identitet kod hrvatskog i ruskog naroda.
Premda prvi katolici, drugi pravoslavni, oba naroda pripadaju istoj religiji, kršćanstvu. Kao najveća država svijeta koja se proteže, kako to kaže stih njezine državne himne, „od južnih mora do polarnoga kraja“, Rusija je istodobno, kao i Hrvatska, europska zemlja.
