“U Hrvatskoj gladuje 300 tisuća djece. To ne uzbuđuje one koje smo izabrali da ne bude tako. Građani Hrvatske mire se sa činjenicom da je propast njihova sudbina” piše Vedrana Rudan na svom blogu rudan.info.
Ovih je dana čitava Hrvatska na nogama jer je jedna „majka“ umlatila svoju djevojčicu. U zemlji u kojoj gladuje 300 tisuća djece gladuju i njihovi roditelji. Glad čovjeku muti razum. Nemaš kuću, nemaš posao, nemaš kruh ni za sebe ni za dijete, a gladno dijete plače jer ne zna da plač ne pomaže. Roditeljima ili „roditeljima“ pada mrak na oči. Treba ugasiti plač. Bacanjem preko balkona, utapanjem u plićaku, udaranjem po maloj glavi.
Kad plač zamre na medijsku scenu stupaju „sutkinje“ koje ništa ne znaju o temi, ali one su „majke“, a majka je ekspert i za ubijenu djecu, zato jer je majka.
„Majke“ koje rješavaju problem ubijene hrvatske djece dijele se na dvije skupine. Jedne su političarke koje vide spas u izborima na kojima ćemo izabrati „prave“. Druge, one žešće, one fotogenične, sigurne su da se problem može riješiti bacanjem u tamnicu socijalnih radnika.
Da bi, ove druge, uspjele u svojoj borbi za prava buduće ubijene djece pomoć traže od moćnih političara. Kad su ona djeca u Zadru bačena preko balkona bile su kod premijera. Pomogao je. Ovih dana vidimo kako.
Sutra ekipa majki sutkinja ima dogovor sa ministrom koji, između ostalog, brine o gladnoj djeci Hrvatske, njih 300 tisuća komada. Brine o prebijenoj djeci, njih pitaj boga koliko tisuća, o ubijenoj djeci, u njegovom mandatu, zasad, samo jedno.
Gospođe majke sutkinje će od ministra tražiti da socijalne radnike odgovorne za zločin strpa iza rešetaka, da se svim socijalnim radnicima koji su imali bilo kakve veze sa „slučajem“ oduzme licenca, da…Zanimljivo je, iako očekivano, da te žene odlaze tražiti pomoć od onoga koji je po zapovjednoj odgovornosti najodgovorniji za zločin. To bi bilo kao kad bi nakon neke velike izgubljene bitke general redova optužio za poraz pa ga skratio za glavu.
Jesu li te žene glupe?
Naravno da nisu, ali jednostavna rješenja su i puku i medijima najprihvatljivija. Nema portala na kojoj jedna od sutkinja neće osvanuti, tu su i teve ekrani i osjećaj da si moćna faca koja može riješiti Problem. Daj otkaz socijalnoj radnici koja, ako ima sreće, brine o sto osamdeset rasturenih obitelji, uglavnom brine o dvjesto ili tristo obitelji. Pa ti prelomi, odluči, razgovaraj, preklinji, objašnjavaj roditeljima koji umiru od gladi, bez kuće i kućišta, kako biti dobar roditelj i kako sačuvati dječju nježnu kožu od svraba i kako ne ubiti gladno dijete koje plače.
Nije lako jer i socijalni radnici i roditelji ubojice znaju da izlaz ne postoji.
U proces objašnjavanja gladnim, siromašnim, drogiranim, ludim, alkoholiziranim roditeljima uključeni su i hrvatski sudovi. Čuli smo i gledali Mamića. Kad čitavoj priči dodaš činjenicu da svi hrvatski socijalni radnici koji uglavnom časno rade svoj posao već godinama sanjaju novi Zakon o socijalnoj skrbi koji bi mogao pomoći, slika postaje bistrija. Onima koji je žele vidjeti. Da, treba ponoviti, u Hrvatskoj gladuje 300 tisuća djece.
Imam li rješenje? Ja? Mislite da bih ga trebala imati jer sam majka? Nemam rješenje. Novi izbori? Stalno imamo izbore, a gladnih sve više. Bacanje u zatvor socijalnih radnika? Hm? More li oni glađu svu hrvatsku nesretnu djecu? Jesu li oni krivi za onih 300 tisuća siročića? Hoće li njihovo dugogodišnje robijanje svakom hrvatskom gladnom djetetu omogućiti ručak u školi? Marendu? Pregled kod liječnika? Normalne, site, sretne, zaposlene roditelje?
Nemam rješenje, ali imam objašnjenje. „To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laži, već je cilj da ni u što ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet kapacitet za akciju, već kapacitet da misli i sudi. Sa takvim narodom možete raditi što hoćete“, reče davno Hannah Arendt.
Pitanje za one „majke sutkinje“. Ima li Hrvatska dovoljno socijalnih radnika koje bi trebalo pobiti da bi hrvatskoj dječici bilo bolje?
Foto: screenshot
