Od Crne Gore jedino je gora atmosfera u kojoj se ta zemlja nalazi. Teški geopolitički kupus koji je zakuhala, uglavnom, Srbija. Famozni ruski faktor tamo dođe više kao politički folklor, zabavni element bez kojeg nema potpunog ugođaja.
El presidente tamošnje narodne skupštine, Srbin ‘od kace’ Andrija Mandić, 1990. aktivist Saveza reformskih snaga Ante Markovića, od 2007. četnički vojvoda, kalkulantski će prvo sačekati izvješće Bruxellesa o crnogorskom ispunjavanju pristupnih uvjeta oko vladavine prava, pa će onda raspaliti u parlamentu s rezolucijom o Jasenovcu. Za izglasavanje rezolucije o genocidu u Jasenovcu fale mu još samo glasovi Albanaca.
Nitko normalan tamo, a ni s ove strane granice, ne zna čemu rezolucija, osim kao gadna manipulacija, teški revizionizam, akt otvorenog neprijateljstva prema Hrvatskoj i tobožnji, samozavaravajući srbijanski melem za globalnu Srebreničku deklaraciju koju je usvojio UN.
Nastavak je to farizejske politike koja se temelji na još jednoj opsjeni koja je službeni dokument: Deklaracija srpskog parlamenta iz 2010. godine koja prihvaća zaključak Suda u Haagu da se u Srebrenici dogodio genocid, ali bez spominjanja genocida (koriste termin zločin ) u samoj Deklaraciji!? Crna Gora se uvukla u srpske mitove oko Jasenovca i igre brojeva s mrtvima. Mandić uvlači Crnu Goru u Vučićeve nekrofilske priče.
Što će u danima koji dolaze poduzeti službena hrvatska politika? Šutjeti? Ili konačno skontati da se Crnoj Gori olako oprostila agresija na Dubrovnik i jug Hrvatske? Nismo li naivno i do kraja skinuli hlače pred Milom Đukanovićem, umjesto postavili jasne uvjete bez kojih nema normalizacije odnosa? Jesmo, budimo otvoreni, zajebali smo se u procijeni.
Totalni zajeb u finalu kojeg ponovno imamo prosrpsku, neprijateljsku vlast odmah iza Punte Oštro. Kao prije trideset godina. Bukvalno su nam Vučićevi pretorijanci s druge strane granice. Na glavi Konavlima i Dubrovniku.
Niti jedno jedno neriješeno pitanje koje imamo s Crnom Gorom, a zarad tobožnjeg „dobrosusjedstva“, u proteklih 25 godina – nismo riješili. Granica na moru, sukcesija vojna imovine, školski brod „Jadran“, položaj hrvatske nacionalne manjine,… Pun katalog problema koji su se gurali pod tepih. Sada nam je sve to eksplodiralo u lice. K’o začepljena fekalna cijev.
Oglašava se samo naš ino-ministar Gordan Grlić Radman. Ne propušta priliku spustiti Podgorici i poentirati. Ali, da se ne lažemo, to nije dovoljno. Proglasima možemo voditi svileni rat dovijeka. Ako su priopćenja jedini atributi naše vanjske politike prema Crnoj Gori, onda smo najebali. Preveslat će nas oni iz Podgorice opet, po tko zna koji put.
Situacija zahtjeva odlučne, materijalizirane poteze od strane premijera Plenkovića. Očekivano, nije jednostavno ni našem ministru koji ima mnoge nevidljive gremije unutar ministarstva, cijele štale diplomatskih ugojenaca, posebno ugojenuša, kojima konkretan radni angažman remeti bioritam i višegodišnji drijemež pod hladovinom.
Ta, za sada joj nećemo navoditi ime, zaposlenica resornog ministarstva je svojedobno doslovce odbila silnu američku ponudu da vrate oteti školski brod „Jadran“. Otpilila ih je riječima – „Mi to tako ne radimo…“. Mon Dieu, kakvi neviđeni maniri. Na štetu interesa vlastite države. Hvala gospođi. S takvim kadrovima u politički okršaj s Crnom Gorom ili Srbijom? Harakiri.
U palači vanjskih poslova na Zrinjevcu caruju persone, birokratlije neizmjernih ambicija, ali upitnih radnih sposobnosti i učinka. Sve maneken do manekena. Jasno je da je teško nešto za sebe napraviti bez stranačke legitimacije, ali, pobogu, treba raditi i za državne interese. Stranačke intrige i igre moći tamo su poprilično štete odavno napravile.
Neki se trude svaku naznaku slobodu inicijative i prostora za manifestiranje sposobnosti – zatući do temelja. Prvi korak je, stara Staljinova metoda, ukloni čovjeka i riješio si problem.
Kako voditi kvalitetnu regionalnu politiku kad imaš diplomatske kadrove II. i III. klase, neki su korisni, ali ni izdaleka dovoljno, ostali su uteg ili politički privjesak, a ima ih tako mnogo i tako su svi obilježeni neizvrsnošću da je sasvim jasno kako se s takvim ljudima ne isplati gubiti previše vremena. Kada bi i imali stratešku viziju regionalne politike, s kojim kadrovskim polugama je provoditi?!
U političkoj opoziciji još je gora katastrofa. Tamo regionalne silnice ne prate, još manje da razumiju razvoj događaja u Crnoj Gori. Totalni autizam.
Radmanu fali kadrova za ozbiljnije etabliranje hrvatske diplomacije i projekcije dostojne moći u našem širem komšiluku. S kadrovima iz kućne radinosti dueta Granić-Lončar, vječnim kadrovicima i lobistima iz sjene, samo se održava sumporna baruština, fenomen kadrovskog živog blata koje sve guta.
Doista, kakva je uopće svrha diplomacije koja već tri desetljeća jedan oteti hrvatski brod nije kadra vratiti iz tamo neke Crne Gore?
Marko Marković/Foto:pxll
