U Zagrebu je 9. ožujka 2025. umro umirovljeni brigadir Zlatko Cišper, veliki čovjek i vrstan časnik koji je ostavio neizbrisiv trag u stvaranju Hrvatske vojske.
Rođen je 26. siječnja 1942. godine u Pakracu, kojeg je cijeloga života nosio u svome srcu i uvijek mu se rado vraćao.
Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Pakracu, a Vojnotehničku akademiju – grana veze Tehničke službe, završio je u Ljubljani (VI. klasa, 1963.). Tijekom svog službovanja u JNA završio je: Visoku tehničku školu KoV JNA (Zagreb, 1969.) i stekao naziv dipl. inženjera elektrotehnike; potom je završio Komandno-štabnu školu taktike (Beograd, 1972.) te Komando-štabnu školu operatike (Beograd, 1987.).
Tijekom aktivne vojne službe službovao je u garnizonima: Beograd, Banja Luka i Zagreb. Bio je na slijedećim dužnostima: načelnik Automatske telefonske centrale Generalštaba JNA u Centru za stacionarne veze u Beogradu; predavač u Školskom centru oklopnih jedinica u Banja Luci, a potom je prošao sve dužnosti u Organu veze Komande 5. Armije / 5. Vojne oblasti, zaključno s dužnosti načelnika veze 5. VO. Kraće vrijeme obnašao je i dužnost komandanta 367. puka veze u Samoboru.
Suradnju s Ministarstvom obrane RH započeo je još u jesen 1990. godine. Bio je jedna od veza ministra obrane RH Martina Špegelja s, tada još uvijek generalom JNA, Petrom Stipetićem. Dana 26. lipnja 1991. prenio je ministru Špegelju podatke dobivene od generala Stipetića o pripremnim aktivnostima JNA za početak rata u Sloveniji. Iako je zahtjev za demobilizaciju predao još 2. srpnja, na zahtjev ministra Špegelja ostao je u JNA do 1. kolovoza 1991. godine.
Bio je prvi načelnik nekog roda – službe u Komandi 5. VO koji je, 1. kolovoza 1991. godine, napustio JNA i stavio se na raspolaganje Ministarstvu obrane RH.
JNA je napustio u činu pukovnika. U dogovoru s ministrom Špegeljom nije prešao izravno u MORH, nego se zaposlio u Hrvatskim poštama i telekomunikacijama, a kako bi neometano mogao nastaviti posjećivati generala Stipetića u Komandi 5. VO.
U to vrijeme izradio je Plan onesposobljavanja veza komandi i jedinica JNA, koji je prvi puta uspješno primijenjen 13. rujna 1991. godine, kada započinje blokada kasarni JNA. Tog dana prestaje njegovo prikrivanje u HPT-u i on otvoreno prelazi u Upravu veza MORH-a. Od 1. listopada do kraja prosinca 1991. godine obavljao je dužnost koordinatora između MORH-a, Glavnog stožera HV-a i HPT-a, na osiguranju veza za potrebe zapovjedništava i postrojbi HV-a.
Prilikom preuzimanja komandi JNA u studenom i prosincu 1991. određen je za predsjednika povjerenstva GSHV-a za preuzimanje Komande 5. VO, RŠTO-a Hrvatske, 10. korpusa, radio-predajnog centra 5. korpusa RV i PVO u Šiljakovini i radiorelejnog objekta na Velebitskoj Plješivici. Tih dana nastala je i čuvena fotografija objavljena u brojnim tiskovinama na kojoj visoki časnik Hrvatske vojske Zlatko Cišper, sa širokim osmjehom na licu, ispraća svog nekadašnjeg nadređenog, a sada natmurenog generala Andriju Rašetu na stepenicama zgrade koja je, od tog trenutka, postala zgradom Ministarstva obrane RH.
Od 26. prosinca 1991. godine određen je za voditelja delegacije za telekomunikacijsko povezivanje s neprijateljskom stranom radi održavanja primirja.
U siječnju 1992. sudjelovao je u ustrojavanju Ureda za vezu s Promatračkom misijom časnika za vezu UN-a (UNMLO) i kasnije UNPROFOR-om. U Beču je prihvatio prve časnike UNPROFOR-a na čelu sa zapovjednikom UNPROFOR-a generalom Satishom Nambiarom i dopratio ih u Zagreb.
U travnju 1992. postavljen je na dužnost šefa Kabineta načelnika Glavnog stožera HV-a generala Antona Tusa. Tu je dužnost obavljao do travnja 1993. kada je postavljen za načelnika Odjela za uređenje i pripremu teritorije u Operativnoj upravi GSHV-a. U studenom 1993. otišao je sa skupinom visokih časnika HV-a na Južno bojište gdje je u idućih šest mjeseci ostavio značajan trag u uspostavi sustava veza i šire.
Iz čina pukovnika JNA u čin brigadira HV-a preveden je 13. siječnja 1992. godine. Umirovljen je u činu brigadira HV-a 31. prosinca 1993. godine.
Za zasluge u Domovinskom ratu odlikovan je: Spomenicom domovinskog rata (1994.), Spomenicom zahvalnosti za 5 godina (1996.), Redom hrvatskog trolista (1997.) i Redom bana Jelačića (2000.).
I nakon umirovljenja nastavio je aktivno pomagati službenim institucijama RH, odnosno gdje god se tražila njegova ekspertiza i ogromno životno iskustvo.
Tako je, nakon potpisivanja Sporazuma o prekidu vatre 29. ožujka 1994. godine, određen za člana komisije Vlade RH u zajedničkoj komisiji zapovjednika snaga UNPROFOR-a na državnoj razini. Sve do siječnja 1995. godine sudjelovao je u nadgledanju održavanja primirja i prekida vatre, povlačenju snaga sa crta dodira na crte razdvajanja, i drugo.
U ožujku 2003. godine angažiran je na Projektu sukcesije vojne imovine. Kao član Ekspertne skupine za procjenu razmještaja, veličine i vrijednosti diobene mase sredstava veze u idućih 10-ak godina rada dao je nemjerljiv doprinos uspješnom radu ne samo navedene ekspertne skupine, već i u radu i rezultatima rada cjelokupnog Projekta sukcesije vojne imovine. Na ovim poslovima do punog je izražaja došla njegova nevjerojatna erudicija o predmetnoj materiji, koja nije ostala nezapažena i predstavnicima drugih država slijednica.
Krajem 2011. godine objavio je iznimno vrijednu knjigu pod naslovom: „Zapovjedništvo Zbora narodne garde Republike Hrvatske 1991. godine“, u kojoj je kao izravni sudionik tog vremena, objavio vrlo vrijednu kronologiju stvaranja ZNG-a te prikupio dragocjena sjećanja nekih izravnih aktera tih događaja.
Skroman kakav je oduvijek bio za sebe je uvijek smatrao da je on „…samo mali kotačić u mehanizmu koji je djelovao u vrijeme stvaranja nezavisne i slobodne Hrvatske“ ta da mu je bila čast „… u tome sudjelovati i dati svoj skromni doprinos“.
Dragi brigadiru, svima nama koji smo bilo kada radili s Tobom, ili Te poznavali u nekoj etapi naših života, bila je iznimna čast i privilegija dijeliti s Tobom radni prostor i vrijeme, znajući da ćemo iz svakog susreta s Tobom izići bogatiji za neku novu spoznaju.
Neka Ti je laka hrvatska zemlja koju si toliko volio!
M.M. /Foto: privatni izvor
