Ina Vukić: Balkanski Auschwitz bio je u Srbiji, a ne u Hrvatskoj!

Srbija i dalje glumi žrtvu ubojstava iz Drugog svjetskog rata i sada svijetu pokazuje svoju iskvarenu želju da Srbe ubijene u Drugom svjetskom ratu priključi broju žrtava holokausta unatoč toga što je i sama provodila najgori mogući stupanj holokausta – države bez Židova!

Masovno je ubijala druge tijekom Drugog svjetskog rata, počinila je genocid i etničko čišćenje 1990-ih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini! Još uvijek ima “prijatelje” diljem svijeta koji će joj pomoći u promoviranju laži i poluistina kako bi prikrila vlastite zločine protiv čovječnosti, kako iz duboke povijesti, tako i one iz 20. stoljeća.

Srpski nacistički fašisti blisko su surađivali s njemačkim nacističkim dužnosnicima kako bi Beograd sredinom 1942. godine postao prvi europski grad ‘Judenfrei’. Srpski čelnik Milan Nedić boravio je u službenom posjetu Adolfu Hitleru 19. rujna 1943., šireći i zagovarajući ideju da Srbija nije mjesto za Židove i zahvalivši se “Führeru” na odluci da istrijebi židovski narod u Europi. I jesu – između 90 i 94% srpskih Židova istrijebljeno je u raznim koncentracijskim logorima diljem Srbije do polovice 1942. godine.

Adolf Hitler zahtijevao je od Ante Pavelića da Hrvatsku očisti od Židova (da i Hrvatska bude Judenfrei) – Pavelić je uiveo rasne zakone, kao što su to tada uostalom imale gotovo sve zemlje u Europi pod Hitlerom pokroviteljstvom, Pavelićeva Hrvatska nikada nije postala “Judenfrei”.

Gideon Greif, autor knjige “Jasenovac – Auschwitz Balkana”, koju je očito naručila srbijanska vlada, samo je još jedna poveznica antihrvatskog propagandnog lanca koji izlazi iz Srbije, šireći se svijetom poput odvratnog smrada podstavljenog srpskom nacionalističkom platformom Velike Srbije (primjeri iz nedavne prošlosti takve propagande uključuju srpsku izložbu u siječnju 2018. u New Yorku ‘Pravo da se ne zaboravi’, zatim film ‘Dara iz Jasenovca’ u siječnju 2021 …)

Ova je knjiga još jedan urez u srpskom lancu pokušaja uključivanja Srba ubijenih u Drugom svjetskom ratu u brojeve žrtava holokausta, u samo srce holokausta, istrebljenja Židova u kojem su, usput rečeno, Srbi sudjelovali do te ekstremne mjere da su postigli Srbiju očišćenu od Židova do sredine 1942! Kao nijedna druga država bivše Jugoslavije niti zapravo istočne Europe!

Iako sveučilišni profesor po svijetu, Gideon Greif nema nikakvih problema s objavljivanjem brojeva žrtava u logoru Jasenovac u Hrvatskoj koji ne samo da nemaju utemeljenje u istini nego ni u nekom činjeničnom istraživanju (on možda pripada onima koji će takvo istraživanje nazvati „revizionizmom“, jer bi ih takvo istraživanje dokazalo lažljivcima!), koji su pretjerani do smiješnih i fizički nemogućih brojeva, koji očito služe i služile su agendi srpske i komunističke Jugoslavije da se čitava krivnja za holokaust u bivšoj Jugoslaviji svali na Hrvatsku kako bi jugoslavenski komunisti uglavnom vođeni Srbima, među ostalog, mogli govoriti da su “oslobodili” Hrvatsku 1945. godine.

Gideon Greif u svojoj odluci da Jasenovac nazove „balkanskim Auschwitzom“ ne bavi se temeljitom usporedbom broja ili postotka Židova i ostalih koji su stvarno stradali u Jasenovcu s brojevima ili postocima Židova i ostalih koji su stvarno stradali u koncentracijskim logorima iz Drugog svjetskog rata u Srbiji ili, ako želite, koncentracijskim logorima diljem Jugoslavije. Možda zato što bi u tom slučaju morao zaključiti da je Srbija, a ne Hrvatska, bila preuzela vodstvo u progonu Židova i u postotku istrebljenih domaćih Židova.

Da je Greif proučavao cijelu Jugoslaviju, ne dajući izmišljenom broju žrtava nikakvu važnost, shvatio bi da je “balkanski Auschwitz” zapravo bio u Srbiji, a ne u Hrvatskoj. Srbija je bila ponosna sama na sebe i svoje brojne koncentracijske logore putem kojih je istrijebila i ostala očišćena od Židova, a Nezavisna Država Hrvatska to nije, niti je takva ikada željela biti.

U svojoj se raboti Greif neprestano poziva na takozvanu Nezavisnu Državu Hrvatsku Drugog svjetskog rata kako bi sebi valjda dao nekakvo opravdanje (ne čini mi se on kao osoba koja radi barem moralne odgovornosti traži opravdanje po tim pitanjima) tome što se u svojim pisanjima nije obratio na Jugoslaviju u cjelini. Međutim, činjenica je da se Hrvatska u travnju 1941. proglasila neovisnom, ali nije bila u potpunosti međunarodno priznata kao neovisna ili suverena država.

Stvarnost je bila takva da se dio hrvatskog naroda borio za hrvatsku neovisnost tijekom Drugog svjetskog rata (i nije uspio), a dio hrvatskog naroda kojem su se pridružili i Srbi, borio se za zadržavanje Hrvatske u jugoslavenskoj federaciji (i uspio). Stoga se u obraćanju na holokaust u Hrvatskoj, mora obratiti pažnju i na holokaust u Jugoslaviji i svim njezinim državama kako bi se povijesti dalo zasluženo mjesto u istini i činjenicama.

Gideon Greif u ovoj knjizi podupire srpski put izopačenosti na kojem Srbi neprestano lažu svijetu da je 500.000 ili više Srba ubijeno u Drugom svjetskom ratu u Jasenovcu i nastavljaju nasilno vezivati ​​Srbe uz žrtve holokausta! Nema nam smisla tražiti provjeru ili potvrdu tih podataka jer ih nema. Nema nijedan izvor tih divljih brojki koji se temelji na činjenicama, ali onih koji se temelje na političkoj mašti i političkom propagandom ima na pretek. Broj žrtava objavljen putem evidencije Memorijalnog centra Jasenovac je da je tamo stradalo 47.627 Srba, stradalo 11.116 Židova itd.

Niti blizu brojki koje Greif u toj knizi pokušava progurati kao istinu. Trenutačna istraživanja i nedavna istraživanja povijesnih dokumenata počinju pokazivati ​​mnogo manji broj žrtava u Jasenovcu nego što je gore naveden, a vjerujem da bi veći dio tog trenutnog istraživalačkog rada na činjenicama trebao ugledati svjetlo dana u publikacijama dolazećih par godina.

Gideon Greif kaže svijetu da je dobio informacije o broju žrtava u Jasenovcu / Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata I da se penje do oko milijunu; kaže da je ubijeno oko 800.000 Srba, oko 40.000 Židova … ali ne kaže da su informacije koje je dobio informacije od osoba koje su koristile nagađanja, procjene i pretjerivanja brojeva žrtava iz političkih razloga, niti da su ti brojevi činjenice koje se mogu provjeriti u bilo kojem objektivnom obliku ili formatu. Nastavlja reciklirati brojeve Srba koji su navodno ubijeni u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj, a koji nemaju apsolutno nikakvo utemeljenje u činjenicama i istini, ali su ih desetljećima iznosili Srbi i jugoslavenski komunisti na način koji bi zasramio i nacističkog Josepha Goebbelsa i njegov PR pristup: “Izgovarajte dovoljno veliku laž i ponavljajte je, ljudi će na kraju povjerovati u nju … “.

Dakle, svijet i istina o holokaustu jednostavno si ne mogu priuštiti oslanjanje na pisanja Gideona Greifa, jer su njegovi tekstovi selektivni kada je u pitanju Drugi svjetski rat, koriste izmišljeni ili procijenjeni broj žrtava i stoga su po mojem viđenju primarno politički obojeni i prevarantski.

Evo isječka istine iz sjećanja preživjele žrtve holokausta u vezi sa Srbijom i njezinim pokušajima tijekom posljednjih nekoliko godina da rehabilitira mesara srpskih Židova tijekom Drugog svjetskog rata – premijera Srbije Drugog svjetskog rata Milana Nedića. (/the-serbian-nazi-collaborators-of-ww2/)

Yahalom Kashny, 4. rujna 2010.:  “Kao preživjela žrtva holokausta, sve me više uznemirava srpska revizionistička propaganda na internetu. Zločini hrvatskih ustaša bili su strašni, ali srpski četnici su surađivali s njemačkim nacistima u Drugom svjetskom ratu. Srbija je bila nacistička marionetska država u Drugom svjetskom ratu koju je vodio Milan Nedić, srpski fašistički suradnik.

Ugnjetavanje Židova u Srbiji započelo je prije dolaska Hitlerovih okupacijskih snaga. Šest mjeseci prije nacističke invazije na Jugoslaviju, Srbija je dobrovoljno donijela zakon kojim se ograničava sudjelovanje Židova u gospodarstvu, obrazovanju i zapošljavanju. Godinu dana kasnije, 22. listopada 1941., glavni grad Srbije, Beograd, financirao je antisemitsku ‘Veliku antimasonsku izložbu’.

Srpski naci fašisti usko su surađivali s njemačkim nacističkim dužnosnicima kako bi Beograd postao prvi europski grad ‘Judenfrei’. Srbijanski čelnik Milan Nedić boravio je u službenom posjetu Adolfu Hitleru 19. rujna 1943., šireći ideju da Srbija nije mjesto za Židove i zahvalivši se ‘Führeru’ na odluci da istrijebi naše ljude u Europi.

Tijekom cijelog rata srpski četnički pokret ostao je gotovo potpuno neaktivan protiv okupacijskih snaga i sve je više surađivao s Osovinom, gubeći svoje međunarodno priznanje kao jugoslavenska snaga otpora.

Dana 20. prosinca 1941., vrhovni zapovjednik srpske četničke vojske, Draža Mihailović, izdao je ‘upute’ svojim jedinicama, ocrtavajući svoju misiju stvaranja etnički čiste Srbije i počinjenja genocida nad nesrbima, posebno bosanskim Muslimanima koji su se u velikom broju pridružili partizanima.

Prema Mihailovićevim uputama, cilj četničke vojske je:

‘Stvaranje Velike Jugoslavije, a unutar nje i Velike Srbije, etnički čiste unutar granica Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srijema, Banata i Bačke; Čišćenje svih nacionalnih manjina (uključujući Židove) i protudržavnih elemenata s državnog teritorija; Stvaranje izravnih zajedničkih granica između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenije čišćenjem bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka i bošnjačkog i hrvatskog stanovništva iz Bosne i Hercegovine;  naseljavanje područja koja su Srbi i Crnogorci očistili od nacionalnih manjina i protudržavnih elemenata (treba uzeti u obzir siromašne, nacionalno domoljubne i poštene obitelji).’

Uz blagoslov Adolfa Hitlera, srpski nacistički suradnici osnovali su srpsku Državnu gardu koja se sastojala od oko 20 000 srpskih fašista, u usporedbi s 3.400 njemačke policije u Srbiji. Njihova misija bila je loviti i ubijati Židove, Cigane i druge nesrbe.

Drugi zapovjednik Milana Nedića bio je Dimitrije Ljotić. Ljotić je osnovao Srpsku fašističku stranku i organizirao srpski SS dobrovoljački korpus koji je lovio i ubijao Židove, Cigane i Muslimane. Državljani Srbije dobili su novčane nagrade za hvatanje ili ubijanje Židova.

Koncentracijskim logorom Banjica uglavnom su upravljali srpski nacisti koji su sadističkim zadovoljstvom ubijajli Židove. Logor je stvoren preuređivanjem vojarni 18. pješačke divizije SS-a Srbije. Financije za ovu konverziju nisu donijeli Nijemci, već općinski proračun Beograda.

Operacija Halyard često se navodi kao ‘dokaz’ da četnici nastavljaju snažnim pro-savezničkim simpatijama za spašavanje čak 500 oborenog savezničkog zrakoplovnog osoblja. Međutim, učinili su to jer su za svako spašavanje plaćeni u zlatu. Partizani i ustaše spasili su savezničke zrakoplovce, i također su plaćeni u zlatu.

Izgubivši svu savezničku potporu u korist partizana (zajedno s priznanjem kralja Petra II.), i očitim porazom Osovine u Europi, srpski nacistički suradnik Draza Mihailović učinio je sve da sebi povrati potporu saveznika i da im se prikaže u povoljnom svjetlu. Međutim, saveznici su bili svjesni da Mihailovićeve trupe spašavaju njemačke i ustaške avijatičare od partizana (kako je naznačeno u izvješću Nedićeve vlade iz veljače 1944.), a u drugim su prilikama čak lovili savezničke avijatičare u ime okupacije osi.

Srpske surađivalčke snage tijekom tog razdoblja, koje je podupirala srpska fašistička vlada, također su uključivale stranku ZBOR i Srpski dobrovoljački zbor predvođeni Dimitrijem Ljotićem i skitničku četničku frakciju Koste Pećanca. Srpski gestapo, službeno poznat kao 1. beogradski specijalni borbeni odred, bio je posebna srpska SS policija koja je osnovana u Srbiji u Drugom svjetskom ratu.

Tek nakon povlačenja Nijemaca i svrgavanja s vlasti Nedićevog režima u listopadu 1944. godine, Srbi u Srbiji počeli su se u velikom broju pridruživati ​​partizanima. Ti novi partizani uključivali su desetke tisuća bivših srpskih nacističkih suradnika koje su privukla Titova obećanja o amnestiji …

Umjesto da truju internet poluistinama i izravnim lažima, vrijeme je da se Srbija i Srbi suoče sa stvarnošću i priznaju da su surađivali s nacistima i počinili genocid nad židovskim i bosansko-muslimanskim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Neka vam Bog oprosti, ali židovski narod neće.”

Haris Deutsch, član Židovske općine Beograd, rekao je u listopadu 2016. da će udruga pozvati svjedoke koji će svjedočiti o Nedićevom aktivnom sudjelovanju u holokaustu na tekućim saslušanjima za rehabilitaciju. (https://www.haaretz.com/world-news/europe/belgrade-jews-oppose-rehabilitation-of-world-war-ii-era-prime-minister-1.5452773)

“Oko 90 posto židovskog stanovništva u Srbiji ubijeno je dok je Nedić bio na vlasti, a Beograd prvi grad u Europi koji je proglašen očišćen od Židova.

Rehabilitacija bi predstavljala obezvrijeđivanje neospornih povijesnih činjenica i uvredu za sve žrtve i preživjele holokausta,” rekao je Deutsch.

Srbija i jugoslavenski komunisti lažu svijet od 1945. u vezi istinskih činjenica o žrtavama Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj i Srbiji, osiguravajući svojim službenim “državnim” stavom da Hrvatska dobije glavninu krivnje po pitanju žrtava. I izmislili su broj žrtava u Hrvatskoj do razine koja je zasigurno šokirala svijet i Hrvatima prišila nezasluženu etiketu ubojica!

Danas Hrvatska doživljava zastrašujući nedostatak političke i vladine volje koja bi ispravila te nepravde počinjene nad hrvatskim narodom iz Drugog svjetskog rata. Ta je tužna stvarnost takva zato što su bivši jugoslavenski komunisti, bivši srpski agresor iz 1990-ih odnosno njegovi simpatizeri u Hrvatskoj, na pozicijama moći i vlasti. 

Njihov politički program obrane ubojite komunističke Jugoslavije i Srbije odgovara da se u tome ne obraćaju na Jugoslaviju Drugog svjetskog rata kao cjeline, već da se samo usredotoče na Hrvatsku i neprestano vrte skandalozne laži i divlje, lažne, šokantne brojke žrtava. Gledati kako Gideon Greif očito povlači ovu liniju prijevare sa Srbima i komunistima, baš kao što to čini Efraim Zuroff iz centra Simon Wiesenthal, prilično otvara oči i, vjerujem, postaje motivacijski poticaj za one koji su ustrajni u istraživanju povijesne istine Jasenovca i drugih stratišta u NDH, uključujući i onih punih žrtava komunizma i Srpske politike u Hrvatskoj. 

Ina Vukić,  Sydney, Australia veljače 2021.