Napeta atmosfera vladala je u sudnici Jadranke Liović Merkaš na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu gdje su se oči u oči susreli Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture te aktualni gradski zastupnik i Ante Tomić, poznati hrvatski pisac, novinar, kolumnist.
Povod jeHasanbegovićeva privatna tužba za duševne boli koje je osjetio nakon što je pročitao Tomićev članak pod naslovom “Jadi političkog minotaura” objavljenog 28. siječnja 2016. u beogradskom tjedniku NIN, piše Jutarnji list
U spornom tekstu Tomić je, između ostaloga, koristio termine poput “retarda odnosno nemogućeg bića, ustaškog klauna, političkog minotaura, ideološkog jednoroga, slaboumnog zagrebačkog muslimana te bijednika”, a zbog svega Hasanbegović traži da mu Tomić nadoknadi 30.000 kuna.
– Članak je objavljen neposredno nakon što sam počeo obnašati dužnost ministra kulture. Ulaskom u politiku bio sam u svakom trenutku spreman podnijeti kritiku. I sam sam se suočavao sa različitim napadima jedne skupine nezadovoljnika koja je organizirala kampanju protiv mene. Ta kampanja je nešto s čime sam računao, a na neki način mi je donijela i političku korist. Bio bih zabrinut da mi stižu pohvale iz kruga koji me napada. No, ono što izdvaja ovaj tekst je jedna vrsta govora mržnje i pokušaj ljudske diskreditacije korištenjem pojmova.
Do tada ni nakon toga nisam reagirao niti na jedan napis, nisam tužio novinare niti nakladnike niti ću to učiniti zbog aktualne Frljićeve predstave u kazalištu Kerempuhu, jer se ništa ne tiče mog osobnog integriteta. Demokratsko pravo svakoga je iznositi ocjene, ali uznemirujuće i bez presedana je bilo povezivanje političkog djelovanja sa mojom vjerskom pripadnošću – objašnjavao je u sudnici Zlatko Hasanbegović zašto je sporni Tomićev članak drukčiji od svih ostalih u kojima ga se ikad spominjalo.
Sutkinju je zanimalo kako su se manifestirale duševne boli i je li, kao ministar, uspijevao normalno raditi, na što joj je Hasanbegović otkrio da je “zbog zdravstvenih tegoba od nesanica do uznemirenosti i anksioznosti, potražio pomoć liječnika koji mu je prepisao terapiju lijekovima”.
Inače, Hasanbegović redovito čita NIN te je kao ministar kulture na njega bio pretplaćen pa ga je zato, zajedno s ostalim novinama, dva tjedna nakon izlaska, imao na sjednici Vlade”.
– Povrijeđeni su mi ljudski, intelektualni i vjerski integritet jer sam kvalificiran kao slaboumni zagrebački musliman i retard. Osjećaj uznemirenosti se proširio na suprugu i na djecu kojima su osobe dobacivale poštapalice iz teksta. Nastojao sam ih izolirati od svih neugodnosti, ali su se s njima suočavali na ulici, u školi. Prekinuo sam dotadašnji život i odlazak u kafiće u koje sam zalazio, a u kojima se štuje lik i djelo gospodina Tomića – objašnjavao je dalje Hasanbegović koji je nelagodu doživio, kaže, i u vjerskoj zajednici.
Njegova su djeca, koja su tada imala 9 i 12 godina, bila izložena propitkivanjima druge djece koju su roditelji informirali o članku, a zbog čega su ih potom pitali jesu li Hasanbegovići retardi.
Odgovarajući dalje na pitanja sutkinje koliko dugo je trajalo njegovo stanje uznemirenosti, bivši ministar kulture nije se znao izjasniti, ali kaže da “traje na neki način do dan danas.”
Tomićevu odvjetnicu Vesnu Alaburić je, pak, zanimalo zna li je li Tomić bio potpisnik peticije protiv njega te jesu li zdravstvene tegobe koje je opisao baš posljedica Tomićeva članka ili je na njegov emocionalni život i stanje utjecala kampanja o ustaškoj kapi te zahtjev Centra S. Wiesenthal koji je bio za njegovu smjenu s ministarske fotelje.
– Ne postoji čovjek kojem jedna vrsta kampanje tog tipa ne izaziva uznemirenost, ali sve to je neusporedivo s tim člankom. Ne znam je li peticiju Tomić potpisao, je u uvodu teksta naznačio da sam bio nedostojan njegova potpisa kao slabouman retard i zagrebački musliman – odgovorio je Hasanbegović koji odvjetnici Alaburić nije znao reći je li “tekst do sjednice Vlade 11. veljače bio već proširen društvenim mrežama”.
– Sintagma ‘ustaški’ – ima li veze s vašim političkim stavovima? – upitala je Alaburić Hasanbegovića, a on joj je odgovorio da ne jer to ne doživljava kao ocjenu njegovog političkog djelovanja, već kao uvredljivu etiketu.
Zamoljen da pojasni raniju izjavu u kojoj bi ga zabrinulo da ga politički neistoimišljenici hvale, Hasanbegović je ironično odbrusio: “To je isto kao što bi se Tomić zabrinuo da u Hrvatskom slovu počne serija lauda o njegovom djelovanju.”
Nakon jednosatne “ispovijesti” Hasanbegovića, tuženi Tomić je potom detaljno i u svom stilu objasnio okolnosti pod kojima je nastao tekst i pritom održao lekciju o terminima koje je koristio.
– Nakon što se formirala Vlada Tihomira Oreškovića pisao sam tekst za NIN i to iz jedne čiste nelagode zbog tog čovjeka koji se trudio svidjeti ljudima kojima se nikada svidjeti neće. I to je meni jedna teška manjinska priča i zato je nisam objavio u Hrvatskoj već sam je obradio uzgred u beogradskom tjedniku koji se kod nas ne čita, koji ima beznačajnu tiražu i potpuno mi je odgovaralo da članak bude neprimijećen. I ostao bi nevidljiv, ali je postao vidljiv zahvaljujući Hasanbegoviću.
On kaže da su mu napadi političkih neistomišljenika donijeli određenu korist, a mislim i da je on sam tako doživio i ovaj tekst. On nosi taj NIN u glavi. Baš taj primjerak NIN-a. Pod rukom, da bude vidljiv. Nosio ga je trijumfalno u Vladu jer to je zapravo njegov uspjeh. Čak bih rekao da je onih dana, zbog svojih drugih prijepora iz prošlosti, s njih želio skrenuti pozornost na NIN – pojašnjavao je u sudnici Ante Tomić duboko sumnjajući da je zbog njegovog teksta Hasanbegović prošao lavinu uvreda i poniženja. U svaku Hasanbegovićevu riječ u sudnici Tomić je izrazio sumnju pa i u onu o dobacivanjima njegovoj djeci.
– Dugo radim ovaj posao i puno duže od Hasanbegovića primam ozbiljne napade. I sam imam djecu koja nikad nisu zbog toga imala probleme pa ne razumijem kako su se onda Hasanbegovićeva djeca suočila s problemima zbog teksta koji u Hrvatskoj izlazi u 100 primjeraka i koji je na ćirilici. Ako mene pitate, ovaj postupak je jedna velika politička predstava, jedna samoljubna politička lakrdija Zlatka Hasanbegovića.
U članku sam komentirao ministra kulture koji je bio najuočljiviji u toj Vladi i koji je jednom dijelu javnosti bio najproblematičniji. Postojalo je puno prijepora oko njegova imenovanja pa sam odlučio o tome napisati tekst. Mene takvi stavovi inače provociraju, ali nisam imao namjeru nikoga vrijeđati. Te riječi sam izabrao komentirajući njegove postupke, riječi i stavove te političko djelovanje koje je meni nemoguće! Ja nisam komentirao njega osobno, već njegovo djelo.
I danas bih napisao to isto, jer to se tiče njegovog rada, a ne osobnog integriteta – ustvrdio je Tomić zapitavši se što je, zapravo, uvredljivo u riječi “zagrebački musliman” koju je koristio. Hasanbegovićevo djelovanje okarakterizirao je proturječnim i kontradiktornim.
– Ako je netko hrvatski nacionalist, onda treba znati što hrvatski nacionalisti jesu, a oni su islamofobi. Hrvatski nacionalisti imaju stroge kriterije za biti Hrvatom, vrlo su strogi i po njima su Hrvati katolici i kršćani. Oni imaju problem ako netko ne pripada tome. Oni kliču ratnim zločincima koji su rušili džamije.
Dakle, meni je slaboumno da se netko predstavlja hrvatskim nacionalistom, a oni njega zapravo ne prihvaćaju. I da, u članku sam upotrijebio žestoke izraze, ali ne mislim da sam prekršio neku pristojnost u tim polemikama. Mene ne smeta što je netko muslimanske vjeroispovijesti. Tome u prilog ide da su moji izdavači muslimani, kao i neki glumci u mojim filmovima te režiseri. I nemam problema s time.
Smatram da smo svi ravnopravni bez obzira na vjeru, naciju, rasu, seksualne sklonosti. I svi smo jednako vrijedni – pravdao je u dahu napisane retke Tomić. Uvjeren je, međutim, da građani Hrvatske ne bi imali pojma o njegovom tekstu da Hasanbegović sam na sjednici Vlade nije mahao NIN-om.
– Za NIN pišem jednom mjesečno. Ni moj poslodavac sve do te sjednice Vlade i objave teksta, nije znao da za NIN pišem – zaključio je Tomić, na što je Hasanbegović dobacio da “poslodavci općenito ne čitaju”.
IZVOR: Jutarnjilist/ foto: Dnevnik.hr/cropix
