Ante Letica, hrvatski obavještajac u mirovini, do 2014. bio je šef operative SOA-e, a prije toga radio u SDS-u, SUZUP-u, HIS-u, POA-i i bio protuobavještajac koji je držao kontakt s 40-ak svjetskih obavještajnih službi.
U vrlo sadržajnom razgovoru za Večernji list objašnjava kako operativci tajne službe nisu niti špije, Bondovi, ali niti “udbaški” kokošari
Kaže da je obučavao mnoge mlade ljude koji i danas vode SOA-u, a uvijek je nastojao objasniti im da uče na greškama pa i onima koje je on radio.
Je li točna ona uzrečica “jednom agent, uvijek agent”?
Je, točno. Druga kaže da u svim segmentima života možeš biti bivši, osim bivši špijun. Čovjek koji poput mene provede 31 godinu u obavještajno-sigurnosnim strukturama, nakon svega u “normalnom” životu koliko god se trudio i želio biti izvan toga, uvijek ostaje ta “profesionalna deformacija”, i kada čitam novinske članke i beletristiku, kad gledam film, uvijek promišljam što bih ja napravio, što je tu dobro, što nije.
Angažirali ste se u zagrebačkom Institutu za istraživanje hibridnih sukoba, što jest na neki način nastavak?
Postao sam član uprave Instituta i nastojim tako svoja znanja, iskustvo i vještine uklopiti u rad Instituta, pomoći mu i mislim da je to pravi način da se pomogne i Hrvatskoj i da mi tu odradimo određene korisne poslove i damo input državnim strukturama kako i na koji način, recimo, zaštititi kritičnu infrastrukturu zemlje. Tako i ove godine u ožujku održavamo zagrebački sigurnosni forum na koji će doći mnogi svjetski stručnjaci za sigurnost.
Nekad za osobe iz vaše profesije nije bilo drugih poslova u “civilstvu”, no danas se stručnjaci za sigurnost traže u svim sektorima?
Ljude koji su radili u sigurnosnim strukturama po izlasku iz službe ili agencija angažiraju velike tvrtke, bilo da je riječ o “business intelligenceu”, sigurnosti kompanije, zaštiti infrastrukture ili se angažiraju u znanstvenim institutima. Rezultate rada potom koriste državne institucije, pa i same sigurnosne službe kako ne bi gubile vrijeme ili angažirale svoje efektive koje imaju i drugog posla.
Diplomirao sam ekonomiju na splitskom Ekonomskom fakultetu, odslužio vojni rok i zaposlio se u Službi državne sigurnosti (SDS). Bio je to rezultat svojevrsne mladenačke zanesenosti, fascinirala me tajnovitost tog posla.
Premda sam po tadašnjim socijalnom defaultu trebao pripadati tzv. zlatnoj socijalističkoj mladeži, s obzirom na činjenicu da mi je otac Sveto bio viceadmiral, ja sam naprotiv bio normalan dečko iz Splita. Pa, bilo bi logično da je vaš otac viceadmiral imao utjecaj na vaš odlazak u tajnu službu, zar ne?
Upravo suprotno, on se nije slagao da idem u te službe. Nije niti volio te službe jer je imao negativna iskustva i nije želio da se njegov sin tu zaposli, kao niti u vojsci, no nije me uspio uvjeriti i 1983. sam se zaposlio u operativnom centru SDS-a u Splitu.
Split je mali grad i imao sam stalno problem s prezimenom, tako da sam morao voditi računa da se ne dekonspiriram, no ta stigma poznatog prezimena i oca stalno mi je, svih 30 godina bila nad glavom.
I na kojim ste poslovima počeli raditi?
U skladu sa svojim karakterom i poznavanjem stranih jezika, odmah sam počeo raditi na protuobavještajnim poslovima, praćenju rada stranih obavještajnih službi, na međunarodnom terorizmu, koji se tada nije nazivao islamski, nego arapski. Uz to područje interesa su bile i terorističke skupine poput Crvenih brigada i njemačkog RAF-a.
U to je vrijeme službama već bilo jasno kamo ide Jugoslavija?
Ja sam to osjetio još preko mog oca, koji je imao velikih problema unutar JNA, jer je vidio kako se čiste kadrovi protivnici memorandumske Srbije. Osjetio sam to 1987., ali iz razgovora s ocem shvatio sam da je taj proces počeo već ranih 1980-ih. Vidjelo se da Srbi snažno jašu na krilima nacionalizma, supremacije. I počela je diferencijacija, podzemni rat političkih vodstava, registriramo sve jaču aktivnost KOS-a, tajne službe JNA, kojoj postaju cilj republička vodstva, pa i služba u kojoj sam radio. Pratili smo kako osnivaju punktove u krajevima gdje su Srbi bili većina i da pripremaju ono što se dogodilo 1990. i 1991.
Nakon diferencijacije u tajnoj službi Hrvatske ostalo oko 60 posto onih koji su podržavali hrvatsko vodstvo, a ostatak je bio za Miloševića?
Da, ali to nije bila strogo nacionalna podjela, jer je među nama bilo i Hrvata koji su podržavali ideje Beograda u naivnoj vjeri da se tako čuva Jugoslavija. Tada su 67 posto kadra u službi činili Hrvati, od kojih je velika većina ostala, a oni koji su bili protiv umirovili su se. Većina Srba otišla je preko noći, a jedan dio onih koji su ostali su nažalost bili instruirani da subverzivno djeluju protiv nas. No, jedan dio kolega Srba ostao je tada s nama sve do kraja Domovinskog rata.
Valja reći da služba pred rat brojila oko 700 ljudi, zajedno s tajnicama, vozačima, a pravih operativaca bilo je oko 300. Na početku 90-ih aktivirali smo iz rezerve što smo mogli, a najveće bogatstvo bilo je puno mladih ljudi koji su u službu došli s nezavisnošću RH. Obučavali smo ih u hodu i kao početnici su s nama radili sve one poslove za koje bi im u normalnim okolnostima trebale godine obuke učenja. Većina tih mladića i djevojaka je i danas u službi i zapravo vode SOA-u.
Spomenuli ste da je vaš otac Sveto Letica došao u sukob s beogradskom ekipom i prije formalnog starta velikosrpske revolucije?
Došao je u osobni sukob s admiralom Brankom Mamulom i njegovim najbližim suradnicima, jer je vidio da dolazi do postupne supremacije srpskih kadrova u vojsci. To je zapravo počelo tijekom bolesti Tita, a provedena je reorganizacija vojnih oblasti na četiri, gdje beogradska zapravo dolazi na liniju Virovitica – Karlovac – Karlobag. Većina oficira iz Hrvatske koji se nisu slagali s tom politikom biva umirovljena, a na njihova mjesta dolaze oficiri koji će poslije biti uz Miloševića.
Moj je otac tada bio načelnik štaba vojnopomorske oblasti u Splitu, a 1983. ga šalju u Beograd kao zamjenika načelnika mornarice u pokušaju da ga pacificiraju. No svi koji poznaju mog pokojnog papu znaju da ga to nije moglo smiriti, a Mamula ga je čak bio optužio da sprema atentat na njega, pa je 1986. umirovljen, a Mamula je pritiskao da se i mene, kao “sina hrvatskog nacionalista” makne iz službe, ali u hrvatskom rukovodstvu nisu popustili.
Jesu li već 1987. počeli pregovori partijskog vodstva Hrvatske, pa tako i službe, s Franjom Tuđmanom o budućoj demokratizaciji i višestranačju?
Na mojoj razini to nismo znali, ali smo znali čitati između redaka i vidjeli smo da se nešto takvoga zbiva, no bili smo izviješteni o tome da hrvatsko političko vodstvo na zadnji kongres partije u Beograd odlazi sa stavom o uspostavi višestranačja i održavanju slobodnih izbora. Kada je propao zadnji kongres partije na kojem je bio i moj otac, došao je iz Beograda u Zagreb i pitao sam ga što će sada biti, a on mi je kazao: “Nema više Jugoslavije, moramo se potući, oni će krenuti na nas i mi moramo biti spremni da se odupremo. Jer ako se sada ne odupremo, tko zna kada ćemo više imati prilike za to.”
Kako je došlo do toga da je Tuđman postavio vašeg oca za prvog zapovjednika HRM-a?
Negdje pred jesen 1990. Tuđman je poslao neke ljude iz vrha države s prijedlogom mom ocu da postane zamjenik ministru obrane. No on je kazao kako će pomoći pri formiranju tada još nelegalnih vojnih mornaričkih postrojbi u Dalmaciji. Moj otac 11. rujna 1991. bio je na nekoj tribini u KIC-u i po njega je došao Slaven Letica i rekao mu da ga Tuđman traži. Otišao je u Banske dvore i dan poslije Tuđman je objavio odluku o formiranju HRM-a, a moj otac je postao prvi zapovjednik.
Gdje ste prikupljali podatke o neprijatelju?
Na okupiranim teritorijima. Naši operativci, i to baš ovi mladi obučavani u hodu, zajedno sa starijima išli su na okupirani teritorij i ondje kontaktirali naše suradnike i s podacima se vraćali nazad, da bi se na temelju njih donosile vojne i političke odluke.
Znači za vrijeme rata mi smo imali našu agenturu u Srpskoj krajini?
Imali smo mrežu suradnika, ali su i agenti, operativci ulazili s hrvatskog na okupirani teritorij. Suradnici su ondje živjeli i bili su sve vrijeme u Krajini. A naša je služba istodobno djelovala na zaprečavanju neprijateljske agenture na slobodnom hrvatskom području.
Dakle, i srpska strana imala je svoje ljude, suradnike na našem tlu?
Apsolutno. To se vidjelo odmah na početku u operaciji Opera i Labrador, pa i akcijama koje su vođene poslije, 1995. Pauk, Zenit itd. Na području RH bili su njihovi ljudi koji su aktivno pripremali i vodili subverzivno i obavještajno djelovanje protiv RH.
Jeste li vi njih zaustavljali, sprečavali ili nadzirali i snimali?
Kako kad, stvar procjene. Uvijek je pitanje je li veća šteta zapriječiti djelovanje ili da ga pustiš da vidiš kamo će te odvesti, pa onda presjeći. Nažalost, ustanovilo se da su među neprijateljskom agenturom bili i neki pripadnici naše tajne službe.
Koliko ih je bilo?
Do 1995. otkrili smo da je 40-ak pripadnika naše službe radilo za neprijatelje.
Što se s njima dogodilo nakon otkrivanja?
Velika većina ih je razmijenjena, a neki su završili u hrvatskim zatvorima, pušteni su nakon isteka kazni.
Što su ti neprijateljski agenti tu radili?
Uglavnom prikupljali informacije o našim namjerama, o zapovjednicima, bitnim ljudima koji odlučuju, pokušavali su ih difamirati i poticati međusobne sukobe i svađe među zapovjednicima i u politici te stvaranja podjela u hrvatskom društvu.
Mi smo sve vrijeme rata imali dobar pregled toga što se zbiva kod neprijatelja?
Jesmo, prikupljali smo podatke mi, kao i vojna obavještajna služba putem svog elektroničkog izviđanja i bespilotnih letjelica. I tako smo stvarali jedinstvenu bazu podataka koje su poslužile za pripremu oslobodilačkih vojnih operacija. One operacije koje su poduzete bez takve obavještajne pripreme završile su tragično.
A suradnici naših obavještajnih službi na okupiranom teritoriju su bili Srbi?
Da. Nisu mogli biti Hrvati jer su protjerani. Valja reći da su neki od njih bili otkriveni i nažalost proveli dosta vremena u zatvoru u Srbiji. Potvrđeno je da su neki UN-ovci bili vrbovani od neprijateljske strane i djelovali protiv nas i u Hrvatskoj i u BiH.
No bilo je i onih koji su radili i za našu stranu?
I to je točno.
Dolazak mudžahedina koji su i danas aktualni u BiH odvijao se preko Hrvatske?
Oni su dolazili putem raznih islamskih humanitarnih organizacija i Hrvatska u tom trenutku nije mogla, a niti smjela ograničiti taj dolazak. Imali su na području RH više od 60 ureda. Dolazili su čak i preko UNHCR-a. Imali smo saznanja da ti strani borci, mudžahedini, u Armiji BiH preuzimaju vodeću ulogu. Među njima bilo je i časnika obavještajnih službi nekih islamskih zemalja pa i vojnih časnika.
Prvi su stigli Iranci, pripadnici Iranske revolucionarne garde, koji su vodili komandosku i obavještajno-protuobavještajnu obuku. No, nakon njih stigle su osobe s područja arapskog poluotoka, iz Saudijske Arabije i drugih zemalja koje su donijele novac.
Među njima su bili i pripadnici terorističkih skupina, a što je bilo posebno opasno, s njima su stigli i opasni radikalni vjerski učitelji, koji su u BiH donijeli radikalno učenje, salafističko, vehabijsko. I oni su uspostavili svoje zajednice i kampove za obuku, gdje su uz obuku i indoktrinirali Bošnjake. Tu su obuku prolazili poslije i mladi ljudi iz Kosova, Makedonije, Crne Gore i Srbije. I oni su postali radikalniji od svojih učitelja.
Hrvatska je bila prisiljena u razdoblju od 1993. do 1995. poduzeti nekoliko akcija u kojima smo presjekli njihove aktivnosti s područja RH. Nakon Daytona većina njih otišla je na druga područja, ali su ostali oni koji su se oženili lokalnim djevojkama ili udovicama pripadnika Armije BiH i dobili BiH državljanstvo.
No, sjeme radikalizma ostalo je posijano?
Da i to je latentna opasnost i moramo vrlo pažljivo promatrati što se događa u našem susjedstvu i poduzeti sve da otklonimo opasnosti. Otkada je RH u partnerskom odnosu sa zemljama Antiterorističke koalicije naši ljudi aktivno sudjeluju u preveniranju, kako u RH tako i na područjima gdje se nalaze naši u raznim vojnim misijama. Osim toga još 1992. smo postali članica Interpola u čemu nam je jako pomogla francuska policija, a ja sam postao prvi šef Interpola u RH. No, 1993. me je šef tadašnje službe Smiljan Reljić pozvao da se vratim i to sam i učinio, jer “prva ljubav zaborava nema”.
Kasnije kao šef protuobavještajnog dijela službe imali ste puno kontakata sa stranim obavještajcima?
Jesam, naročito početkom 2000-ih kad sam bio u HIS-u i radio na pripremi zajedničkih akcija sa stranim službama. Kontaktirao sam s predstavnicima 40-ak službi. Imali smo kontakte i sa službama iz arapskog svijeta i to su bili vrlo korisni kontakti za RH.
Jeste s njima razgovarali o tome da se, jednostavno rečeno, Hrvatskoj ne dogodi terorizam?
Da i u tome su oni bili vrlo korektni i konstruktivni partneri i radili su na sprečavanju da njihovi građani poduzmu akcije prema Hrvatskoj. Imali smo dosta uspjeha u tome. Hrvatska se tu jasno postavila i dali smo do znanja da nećemo dopustiti nikakve akcije koje bi polazile s našeg teritorija ili preko Hrvatske, niti ćemo teroristima davati utočište. Ne pričam bajke, mi smo i u tom svijetu stekli ugled zbog vjerodostojnosti.
U Alžiru 1993. naši su radnici bili žrtve divljačkog kriminalnog akta i to je napravila GIA, oružana frakcija alžirskog FIS-a. Teroristički napad u Rijeci 1995. bio je osmišljen, pripremljen i izveden s područja BiH. Nakon toga Hrvatska je imala nekoliko ozbiljnih prijetnji, no to smo na vrijeme i s mjerom otklonili. Nažalost, bilo je i terorističkih napada na hrvatski narod u BiH, ubojstvo obitelji Anđelić, autobomba u Mostaru i još neke, sve u organizaciji radikalnih islamista o kojima smo govorili.
I dalje smo u istoj opasnosti?
Najveći problem i za nas i ovo područje nastupa s povratkom boraca ISIL-a. Radi se o stotinama osoba. U Hrvatskoj postoji bošnjačka manjina koja uživa sva prava i njihov status ogledni je primjer i za ostale zemlje EU. Kod nas ljudi islamske vjeroispovijesti nisu getoizirani. Nemamo problem s drugom, trećom generacijom kao što ga imaju Francuska, Belgija i Italija, gdje su neki rođeni u tim zemljama vrlo agresivni i militantni.
No, u Hrvatskoj svejedno pronađeno nekoliko islamističkih ćelija radikalnih sljedbenika vehabijske škole koji su na području RH osnovali neformalne zajednice gdje su propagiraju radikalno vjersko učenje. Taj je problem na vrijeme i s mjerom zasad neutraliziran, ali je i dalje to potencijalna opasnost za RH.
Jesu li te ovlasti sadašnjih službi dovoljne?
Dao bih službi, u okviru ZKP-a, veće ovlasti, ali bih i maksimalno digao razine kontrole službe, kao i kazne za zlouporabu. Da imaš, dakle u novim okolnostima veća prava u nadzoru i preventivi, ali ako prijeđeš crvenu liniju, moraš snositi posljedice, čak i ako je riječ o najboljoj namjeri. Sve prikupljene informacije služba treba dati i predsjedniku i premijeru te DORH-u, jer ono što služba prikupi nije dokaz na sudu.
Koliko puta sam ja saznao da je netko prevario, ukrao, ali to ništa ne znači ako se ne preda DORH-u koji onda angažira policiju. Ponekad je problem i to suodlučivanje predsjednika i premijera oko SOA-e, jer sve je u redu kad se slažu, no što kada se ne slože..
R.I./ Foto:pxll
