Isusovački svećenik: Kako reagirati kad antivakser umre od covida

Isusovački svećenik James Martin, autor knjige “Učiti moliti: Vodič za sve”,  za The New York Times je napisao esej pod naslovom Kako reagirati kad antivakser umre od covida?

“UU prvim danima pandemije u New Yorku često bih prolazio pored kamiona-hladnjača, zapravo mrtvačnica, parkiranih ispred bolnice Mount Sinai, samo jedan blok od moje isusovačke zajednice. Tih se dana činilo da se svi maskiraju, da se svi distanciraju, svi peru ruke i brišu zapakirane namirnice. I svi su se molili (ili se nadali) za cjepivo”, započinje

Onda se, nevjerojatno, cjepivo pojavilo. Zatim, što je još nevjerojatnije, neki koji su mogli primiti ta medicinska čuda nisu se htjeli cijepiti. A među onima koji su odbili cjepivo, mnogi su umrli. Još mnogo više će ih umrijeti.

I poznati i ne tako poznati, možda neki od vaših prijatelja ili članova obitelji, pridružili su se dugom nizu onih koji su umrli od covida nakon što su se opirali onome što je gotovo svaki ugledni znanstvenik i liječnik rekao – cijepljenje, nošenje maski i održavanje distance najbolja su zaštita od covida, a također pomažu u zaštiti drugih, posebice onih koji su bolesni, stariji ili imunokompromitirani.

Papa Franjo nazvao je cijepljenje “činom ljubavi”. Da budem još otvoreniji od Svetog Oca: Ne radi se samo o vama, nastavlja Martin.

Stoga ne čudi da kada neka ugledna osoba koja je odbila izvršiti ovaj čin ljubavi – osobito kada je ta osoba javno progovorila protiv ovih mjera očuvanja zdravlja – umre od covida, neki ljudi žele reći: “A lijepo smo te upozoravali”. Neki idu dalje, rugajući se onima koji su umrli ili čak trolajući njihove obitelji.

Ova poplava jakih osjećaja može nas zbuniti, vidimo nekoga kako se opire cjepivima ili maskama (što nas frustrira); time ugrožava druge (što nas ljuti); možda čak i ugrožava sebe (što nas plaši); a zatim umire – što bi nas trebalo rastužiti, ali neki od nas s užasom otkriju da ih to ne rastužuje. Osjećaj oslobađanja nečijom smrću čini se nemoralnim, ali također djeluje refleksivno. Ljudski.

Što je schadenfreude?

Postoji nekoliko mogućih teorija o tome kako su ljudi razvili sklonost za schadenfreude, što je njemački izraz za radost koju netko doživljava u tuđoj nesreći. Možda su naši preci, koji su živjeli u pećinama, osjetili nešto slično kada su vidjeli da se neprijatelj previše približio sabljastom tigru, unatoč višekratnim upozorenjima, te završio kao popodnevni zalogaj.

Colin Wayne Leach, profesor psihologije na Barnard Collegeu, koji je proučavao schadenfreude i likovanje, nedavno je za The New York Times rekao da je schadenfreude koju mnogi osjećaju kao reakciju na smrt protivnika cjepiva rezultat polarizacije zemlje: “Umnogome se radi o tome da vaši neprijatelji pate zbog onoga u što vjeruju. To je najslađa pravda i dijelom je zato toliko zadovoljavajuća za drugu stranu”.

Bez obzira na evolucijske korijene, mnogi ljudi doživljavaju zadovoljstvo govoreći (ili razmišljajući): “Vidiš? Bio sam u pravu”. Nakon mjeseci pokušaja uvjeravanja antivaksera, antimaskera i protivnika socijalne distance da su mjere spašavanja života i za njihovo dobro i za dobro drugih, frustracija bi mogla narasti.

Schadenfreude postoji u cijelom ideološkom spektru. Nedavno je na Fox Newsu Laura Ingraham, komentatorica koja često izražava svoje uvjerenje u “kršćanske vrijednosti”, pozdravila vijest da je general Mark Milley, načelnik Združenog glavnog stožera američkih oružanih snaga, bio pozitivan na koronavirus unatoč tome što je bio cijepljen s tri doze.

Likovanje zbog tuđe patnje je okrutno 

Problem je u tome što je čak i blagi slučaj schadenfreudea suprotan “kršćanskoj vrijednosti”, nastavlja Martin. Isus je od nas zatražio da se molimo za svoje neprijatelje, a ne da slavimo njihove nesreće. Htio je da brinemo o bolesnima, a ne da im se smijemo. Kad je Isus bio razapet zajedno s dva razbojnika, on jednom od njih, prema Lukinom evanđelju, nije rekao “To si zaslužio”, nego “Danas ćeš biti sa mnom u raju”. Schadenfreude nije kršćanska vrijednost. To nije čak ni moralna vrijednost.

U ovom trenutku mogao bih proći kroz čitav popis filozofa, teologa i drugih mudrih glasova iz raznih religija diljem svijeta kako bih dokazao svoju tvrdnju. Likovanje zbog nečije patnje ili smrti daleko je od moralnog čina koliko god možete zamisliti. To je okrutno i podlo.

Ako mu se redovito prepuštate, “schadenfreude” nam na kraju iskvari dušu. Oduzima nam empatiju prema onima s kojima se ne slažemo. Umanjuje naše suosjećanje. Da se poslužim jezikom iz Starog i Novog zavjeta, to “otvrdne” naša srca. Bez obzira na to koliko se ne slažem s antivakserima, znam da nas to uživanje u njihovoj nesreći, taj “schadenfreude”, vodi u slijepu ulicu.

“Ma daj! Pa to je prirodna emocija”, neki će reći. To je istina i emocije su obično izvan naše kontrole. Ako vam netko namjerno (ili nepromišljeno) kašlje u lice u javnom prijevozu, prirodno je da se naljutite. Barem na nekoliko sekundi.

“Tuga druge osobe nije razlog za veselje”

Ali ono što radite s tim emocijama – prepustite im se, produžite ih ili pojačate – moralna je odluka. Nakon što vam se vaš suputnik nakašlje u lice, ne morate izražavati ljutnju udarajući ga. Dopustiti svojim emocijama da vas odvedu kamo god žele je ono što radi beba, a ne odrasla osoba.

Nemojte smatrati da je bijeda druge osobe predmet veselja, veselja ili zadovoljstva

Kada je u pitanju schadenfreude, prikladna je rečenica iz knjige Brideshead Revisited Evelyn Waugh. Otac glavnog junaka Charlesa Rydera priređuje ručak kod kuće. Otac spominje nekoga čiji je posao propao, a drugi se gost smije.

“Smatrate da je njegova nesreća predmet veselja?” uzvratio je Charlesov otac.

To je bezbrižna scena, vjerojatno ne bi trebala imati toliku težinu kao druge scene u ovom romanu o moralnim izborima. Ali to me stalno prati. Nemojte smatrati da je bijeda druge osobe predmet veselja, veselja ili zadovoljstva. To je zlobno. To je nemoralno. A jednog dana možda i ti postaneš taj nesretnik, zaključio je James Martin za NY Times.

O AUTORU: 

James Martin ( 1960. Pennsylvania , SAD) Svećenik, isusovac je glavni urednik isusovačkog časopisa Amerika. Papa Franjo je 2017. imenovao je oca Martina savjetnikom Ureda za komunikacije pri  Svetoj Stolici.

Autor je  knjiga “Učimo moliti” i “Isus: Hodočašće”, “Izgradnja mosta: Kako Katolička crkva i LGBT zajednica mogu ući u odnos poštovanja i suosjećanja”