Kada je Fred Matić izdao svoju braniteljsku autobiografiju pod naslovom “Ništa lažno”, dragovoljci, preživjeli branitelji Vukovara, rekoše da u knjizi doista nema ništa lažno, osim – naslova.
Tu ironiju može se shvatiti kao doskočicu, jer je nemoguće napisati knjigu koja je totalna laž. Bolje je laž zapakirati kroz dobar dio istina. To se bolje proda, ne samo u (auto)biografskom žanru.
Matićeva knjiga posebno je aktualizirana kada je postao ministar branitelja u SDP-ovoj Vladi i krenuo, zajedno s malim Glavaševićem, u žestoki obračun s lažnim braniteljima, sa svim lažnim, kako i sam naslov knjige kaže, te kao vitez istine krenuo u ime SDP-a u obračun sa “šatorašima”. Sve je to u redu i legitimno od bivšeg SDP-ova ministra i aktualnog SDP-ova europarlamentarca, osim male, zaboravljene činjenice.
Naime, knjizi je dao naslov “Ništa lažno” iz revolta prema, molim lijepo, SDP-u koji je na vlast došao 2000. godine i krenuo u progon hrvatskih branitelja i lažnjaka. Tako je Hrvatima u Buenos Airesu 2008. godine (HDZ na vlasti) otvorio dušu i rekao:
– A tada kad su na vlast u Hrvatskoj 2000. došli reformirani komunisti, imao sam priliku radeći u Ministarstvu branitelja vidjeti njihov odnos prema braniteljima, gdje su svi bili lažni; i lažni branitelji, i lažni invalidi, i lažni rat i onda sam ja dao knjizi naslov “Ništa lažno”! – kazao je Matić pred “ustašama” u Buenos Airesu rigajući na SDP, na partizane.
Kako je kratak put od uvjerenog antiesdepovca do uvjerenog esdepeovca, od pripadnika desnice do zagovornika radikalno lijevih ideja, od onog koji gladi uši “ustašama” do ovog danas SDP-ova progresivca u Bruxellesu, koji gladi uši partizanima i možemovcima.
Ne samo zbog prilivode Freda Matića i njegova autobiografskog uratka, ili njegove kameleonske osobnosti ispod koje čuči sitni karijerist, već općenito, autobiografiju kao žanr treba uzeti jako oprezno. Često se ne radi o autobiografijama, već o alibibiografijama, samopromociji, ili preventivnom ratu pred ozbiljnim istraživačima autorova lika i djela.
Autobiografijama se može vjerovati, kako je govorio Orwell, tek ako u njima ima nešto sramotno o autoru, “nešto lažno”, a ne baš “ništa lažno”. No rijetko, jer se dobar dio autobiografija ne piše zbog istine, već zbog ega i pisanja epitafa samome sebi, kao zamjena za teološku, vjersku besmrtnost, dakle – fetiš.
Zato je Kissinger, lisac kakav jest, kada je izišla njegova (auto)biografija na 870 stranica, autoironično rekao: “U ovoj knjizi govorim iskreno o sebi. A o svojoj prvoj grešci govorim na 850. stranici.”
Iskakanje iz paštete
Autobiografija (osobni memoari) Mate Granića pod naslovom “Diplomatska oluja” već nekoliko godina iskače iz svih medija, iz svake paštete. Nisu bila dovoljna dva izdanja knjige i popratni marketing, ista je dobila na državnoj (neki kažu javnoj) televiziji i svoj dokumentarni oblik u udarnom terminu.
Ukazao se čak i Budo Lončar, veliki hrvatski državotvorac. Ni Kissinger u Americi nije imao takav tretman, malo se talambasalo, ali ne godinama, iz svih medijskih i političkih oruđa, ali kao o našem Očenašeku, ni izbliza. Tako da cijeli taj Granićev autoelogij postaje već pomalo iritantan, neka smjesa agitpropa i “brige” za povijesnu istinu koju izriče samo jedan (!) čovjek, oko kojeg se ta istina i događaji vrte, a nije baš tako.
Pogotovo što pokojnici, poput Tuđmana i Šuška, ne mogu napisati svoju “recenziju”. Pa budući da je bio i Plenkovićev, Jandrokovićev, Kolindin i Milanovićev mentor, a danas ponovno i HDZ-ovac koji je šmugnuo čim je brod počeo tonuti, a on se preslagivao prema centru i pokušavao za novac prodavati saborske mandate istog Demokraskog centra, u javnom prostoru slušamo samo hvale i divljenje.
S izuzetkom Drage Krpine, svjedoka događaja i utemeljitelja HDZ-a, koji o Granićevoj ulozi devedesetih nije rekao ništa novo što i oni koji plješću ne znaju, ulozi koju Granić na “ništa lažan način” spretno falsificira, kao HDZ-ov Fred. I to je Očenašekovo pravo, kao i svakoga čovjeka koji se odluči napisati memoare, autobiografiju kroz prizmu jednog vremenskog perioda kojem je bio, uistinu, akter, ali ne takav kakav se prikazuje.
Zato ne čudi Granić, čude živi svjedoci vremena koji, ili zbog oportunizma (možete biti heroj u ratu, a hulja u miru) ili tkoznačega, baš zbog istine, ne donesu i druge činjenice, drugu perspektivu, zapravo istinu, kako Mate ne bi bio upamćem kao Otac domovine, a Šušak, koji je vodio ključnu priču s Amerikancima na osovini Tuđman – Šušak – William Perry, ispadne fusnota Matina herojskog podviga.
A Mate je bio fusnota. Pogotovo što su diplomacija i Granić tu bili ne nebitni, ali sporedni, a ponekad i smetnja, da ne kažem štogod gore… puno gore nego Krpina. Jer to što radi Granić, kao i mnogi potekli u krilu bivšeg režima od planina do dolina, tj. od Planinc do Dolanc, zove se borba za bolju prošlost.
I tu Očenašek pokazuje već poznatu svoju genijalnu maštu, kao kad je na Miroguju u šetnji otkrio novu teoriju relativiteta u kojoj dvije polovine mogu biti tri polovine: pola meni, pola tebi, pola Bagi. Taj Einstein je otac današnje političke elite, na vlasti.
Zato njegovu “Diplomatsku oluju” gledam s laganim podsmijehom iz mnoštva razloga, a jedan je ključan: fali 850. stranica.
Ivica Šola / Slobodna Dalmacija
