Ivo Goldstein odgovorio Mirjani Kasapović: ‘Ugledna politologinja’ mnogo toga ne zna

Prije nekoliko dana informiran sam da se na internetu pojavila “recenzija” Mirjane Kasapović moje knjige “Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas”. Nisam mislio da trebam reagirati, iako u tekstu ima niz neprihvatljivih stavova, jer su autoričini intelektualni i znanstveni horizonti već duže vremena suženi na pisanje zajedljivih recenzija.

A onda se u četvrtak, 23. lipnja na jutarnji.hr pojavio tekst Borisa Vlašića u kojem se prenose neki dijelovi te “recenzije” te se pridodaje kako je “ugledna politologinja”, kako joj u podnaslovu tepa “Jutarnji”, “minuciozno raskomadala” moju 640 stranicu dugu knjigu, da ju je “uništila, dio po dio”.

U predgovoru moje knjige, napisanom prije otprilike pola godine, pobojao sam se da bi diskusije o njoj po njezinu izlasku mogle biti “otklon od zdravog razuma i od temeljnih moralnih zasada”, a čini se da se to sada počelo događati, pa moram reagirati.

“Ugledna politologinja” mnogo toga, kad je o antisemitizmu riječ, ne zna i ne razumije. Pokušava me podučiti što je to država, pa tvrdi da je “hrvatska država” bila NDH od 1941-1945, što znači ili da ne priznaje hrvatski Ustav ili da ga nije pročitala – jer se u njemu kaže da je Hrvatska zasnovana na ZAVNOH-u, “nasuprot proglašenju NDH”.

Hrvatska se politika u dobrom dijelu 18. i u 19. stoljeću snažno zalagala da se Hrvatska smatra “kraljevstvom”, dakle, državom, ali ni to Kasapović ne razumije. Kasapović ne razumije i da sam u nekim situacijama morao, baveći se prvenstveno antisemitizmom na današnjem teritoriju Republike Hrvatske, dati širi kontekst – europski, austrijski/austrougarski, jugoslavenski. Nema teksta bez konteksta, kaže se – i to ističem na mnogo mjesta u knjizi.

Kasapović prigovara da sam se nedovoljno bavio muslimanskim antisemitizmom u BiH, ali – koji to ona mjerni instrument ima da to tako rezolutno može konstatirati? Po toj logici bi mi mogla prigovoriti i da se nedovoljno ili previše bavim antisemitizmom Srba ili u Srbiji.

Prigovara i da Husein Džozo nije za vrijeme NDH mogao izdati knjižicu “Jevrejska pravda”. Ja je, doduše, nisam našao, ali se na više mjesta spominje pod tim imenom, a ne kao “Židovska pravda”, po svemu sudeći stoga da bi bila bliža jezičnom standardu bosanskohercegovačkih muslimana.

Ne citiram antisemitske izjave mostarskog učitelja Ivana Zovka, kako tvrdi Kasapović, nego prenosim da ih je on potkraj 19. stoljeća precizno zabilježio, što je dragocjeno svjedočanstvo. Kasapović prigovara da relativiziram ubojitost i malignost fašističkog antisemitizma u Italiji, a ja i u ovoj knjizi (i u drugim mojima, Holokaust u Zagrebu, Židovi u Zagrebu 1918-1941) govorim upravo o tome, itd., itd.

Što se antisemitizma tiče, njegove povijesti, a pogotovo njegova definiranja, posvećeno mu je veliko poglavlje (str. 9-50) koje pokazuje da dileme vezane uz te teme uopće nisu jednostavne, pogotovo ih je nemoguće razrješavati na prijek način kako bi to voljela napraviti Kasapović.
Greške i zablude

Mogao bih sad nadugačko razlagati sve greške i zablude cijenjene “recenzentice”, ali skraćujem, pa dolazimo do ključnih stvari. Kasapović kaže: “Holokaust u NDH prikazan je kao zakonomjeran izdanak procesa kumulacije višestoljetnoga verbalnoga nasilja, a ne primarno kontingentan događaj koji su omogućili svjetski i građanski rat 1941.-1945., slom stare i nasilna tranzicija u novu državu, vazalni status te države, totalitarni politički poredak, radikalizacija ustaške ideologije i politike i dr”.

Naravno da je antisemitizam bio osnovni/temeljni element i motivator Holokausta: naravno da je antisemitska mržnja potakla križare da pred Prvi križarski rat masakriraju 1096. velik broj Židova nastanjenih u dolini Rajne.

Optužbe za ritualno ubojstvo, tobožnje žrtvovanje kršćanske djece koje Židovi čine na dan Pashe, bilježene su u Europi od 1144. do 1911. godine – očito su potaknute antisemitskim fantazmagorijama. Masovna protjerivanja Židova (Engleska 1290., Francuska 1394., Španjolska 1492.), kao i pogromi u Rusiji potkraj 19. i početkom 20. stoljeća u osnovi imaju antisemitizam. Golema većina znanstvene zajednice slaže se da je antisemitska histerija imala ključnu ulogu i u izvedbi Holokausta.

Kasapović smatra da pošto se u nekim zemljama Holokaust nije dogodio (npr. u Španjolskoj), a bilo je u toj zemlji itekako mnogo antisemitizma, to bi značilo da antisemitizam nema nikakve veze s progonima i Holokaustom. No, jasno je kao dan da nijedna pojava u povijesti nije apsolutno svugdje proizvela iste rezultate.

Kasapović ne prihvaća “radnu definiciju antisemitizma” IHRA-e (Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust) čija je članica i Hrvatska.

Naša je zemlja prihvatila tu definiciju, predstoji saborska procedura kojom će to biti i potvrđeno. Da bi se takva rabota zaustavila, jer ona “uglednoj politologinji” Kasapović ne odgovara, predlažem da ju se imenuje u hrvatsku delegaciju pri IHRA-i (jer u njoj su osobe slične razine poznavanja Holokausta i antisemitizma poput nje), pa da ode na sljedeće zasjedanje u Švedsku i prosvijetli 33 nacionalne delegacije što je to zapravo antisemitizam. Siguran sam da bi oni odmah odbacili svoje “zablude”.

Bizarna primjedba

Bizarna je primjedba Kasapović da je “u pojedinim trenucima osjetila nelagodu čitajući knjigu”, jer se Slavko Goldstein, u privatnom životu inače – moj otac, pojavljuje u njoj na više od dvadesetak mjesta. Velik dio mislećih ljudi, osim onih na krajnjoj desnici, složit će se danas da je Slavko Goldstein bio važna figura u hrvatskom političkom i društvenom životu na prijelomu stoljeća – prvi predsjednik prve nekomunističke stranke u Hrvatskoj, jedan od najznačajnijih hrvatskih izdavača svoga vremena, autor jedne od najboljih i najprevođenijih hrvatskih knjiga posljednjih desetljeća (1941. godina koja se vraća).

Bio je i prvi koji se suprotstavio Tuđmanovim antisemitskim naklapanjima u Bespućima povijesne zbiljnosti, dok su drugi umirali od straha da mu se suprostave.

Istovremeno i sama Kasapović konstatira kako je bio meta antisemitskih napada, pa prepričava kako ga je ustaški emigrant Ivo Omrčen napao da ga “financira Amerika”, kako ga je Mladen Schwarz optužio da organizira “ubrzani ljetni ‘cursus completus’ hrvatožderja”, kako ga “Tuđman nije htio imenovati počasnim kanadskim konzulom u Zagrebu zato što nije naš čovjek” (Kasapović i ovdje radi glupu grešku – Tuđman nije imao veze s imenovanjima počasnih konzula, a to bi “ugledna politologinja” morala znati, nego mu je Goldsteinovo židovstvo poslužilo da ga diskvalificira).

Ja sam napisao da je “Tuđman smatrao da Goldstein nije prikladna osoba za počasnog kanadskog konzula u Zagrebu, jer nije naš čovjek”. Pa samo ti antisemitski ispadi, a bilo ih je puno više, i puno gorih, pogotovo nakon njegove smrti 2017. godine, valjda zaslužuju da Slavko Goldstein uđe u knjigu o hrvatskom antisemitizmu? Ili ga je trebalo prešutjeti kako bi Kasapović bila zadovoljna?

O stavu Kasapović o Izraelu i Gazi neću trošiti riješiti, često sam o složenosti i slojevitosti tog bliskoistočnog problema pisao baš u Jutarnjem listu. Njezino jednostrano antiizraelstvo iritantno je i teško ga je komentirati, pogotovo kada ga autorica upakira u priču zajedno s antisemitizmom.

Na sve ovo što je Kasapović ispisala nadovezao se Jutarnji list koji ju bezrezervno podržava i hvali. I ne samo autor Boris Vlašić, nego i uredništvo naslovom i opremom teksta.

U nedostatku bilo kakvih drugih argumenata Kasapović se obrušava na moje tobožnje pravopisne greške, a Jutarnji to stavlja u naslov! Čak i kad bi išta od te tvrdnje bilo istinito, kakve to veze ima sa mnom, kad je to posao lektora? I još važnije – kakve to veze ima s temom knjige?

Agresivan tekst

Na kraju, moram reći nešto u vlastitu obranu – svatko tko bi sebi dao truda da pročita knjigu “Antisemitizam u Hrvatskoj” ili barem neke njezine dijelove lako bi se mogao uvjeriti da zaključke nisam isisao iz prsta, već da sam se koristio mnogobrojnom relevantnom literaturom i primarnim izvorima. U ovakvim agresivnim tekstovima kakav piše Kasapović a s divljenjem prenosi Jutarnji očigledno ima i odbijanja moje osnovne teze – da je povijest antisemitizma sastavni dio nacionalne povijesti.

Naime, kad bi se ta teza prihvatila, onda bi se teško moglo osporiti da sam ovom knjigom popunio značajnu prazninu unutar povijesne publicistike i historiografije u Hrvatskoj. Uvid u povijest hrvatskog antisemitizma razotkriva slojeve političke kulture, psihologije i mnogočega drugoga. To je uvid u hrvatsko društvo nekad i danas.

I Mirjana Kasapović i Jutarnji list, a pogotovo oni koji stoje iza objavljivanja ovih tekstova mogli bi se zapitati – da li nam je ovo sve trebalo? Knjiga “Antisemitizam” nadživjet će ove niske udarce, a oni će ući u povijest hrvatskog beščašća i moguće biti predstavljeni kao epizoda u nekoj novoj knjizi poput moje.

Kako bi se razumio kontekst ovoga skandala valja znati da sam prije 15 dana u Jutarnjem objavio tekst u kojem sam objasnio kako i zašto sam postao nepodoban i kako sam i zašto izbačen iz hrvatske delegaciji u IHRA-i, zajedno s još nekolicinom kolegica i kolega.

U četvrtak, 23. lipnja, završila je konferencija IHRA-e u Stockholmu. Narednih dana ćemo saznati što se na njoj događalo i kako je na njoj prošla naša delegacija.

Mislim da bi u razumijevanju konteksta ovoga skandala mogao pomoći mail koji sam dobio ujutro u četvrtak, 24. lipnja s adrese Anonymousemail noreply@anonymousemail.me.

‘Postovani recenzija knjige od ugledne profesorice je narucena usluga drzave.Nisu vam rekli da ste nepismeni vec kako spomenik kaze pakirajte stvari.Nemojte opet bit do kraja sljepi.pozdrav’

Dragi čitatelji, Rimljani su već prije 2200 godina koristili izreku koja je i više nego prikladna “Sapienti sat” – “pametnome dosta”.

Koji je smisao i cilj teksta koji potpisuje Boris Vlašić a koji prepričavaju recenziju knjige umjesto da ju objave ukoliko misle da je važna? I kakva je to uređivačka politika koja preuzima tekst kojem očito nije svrha prikazati i ocijeniti knjigu, već je samo paravan za političku diskvalifikaciju njezina autora? Moja su pitanja retorička, od Jutarnjeg na njih ne očekujem odgovore.