Srbi koji su tijekom Oluje napustili Hrvatsku, u Srbiji nisu dočekani raširenih ruku. Osim što veliki broj i danas boravi
Izbjegli Srbi od strane Arkanove vojske bili su smatrani “lošim Srbima”, “Srbima izdajicama” i “kukavicama zbog kojih je pala Krajina”, pa su im stoga priuštili neviđene torture koje su nerijetko završavale i smrću “Srbina izdajnika”.
Prema procjenama Helsinškog komiteta Srbije, kroz Arkanov kamp u Erdutu prošlo je oko 20.000 izbjeglica iz Krajine. Sve njih privodio je MUP Srbije, pronalazeći ih na adresama koje je, prema svjedočenjima odvedenih, velikodušno ustupao Crveni križ Srbije i Jugoslavije.
Članovi Helsinškog komiteta Beograda zahtjevali su od Vlade Srbije da spriječi nasilnu mobilizaciju, od tužiteljstava Srbije i Jugoslavije da protiv aktera ove akcije pokrenu krivični postupak, a od predsjednika Srbije Slobodana Miloševića da “obuzda akcije progona i zvjerstava Arkanovih jedinica”.
Od svega toga, međutim, iz Ministarstva za informacije Srbije stigao je odgovor “da nisu upoznati sa činjenicom o mobilizaciji Krajišnika”, te da se možda radi “o nekoj vrsti pravne pomoći, odnosno da možda MUP Srbije izlazi u susret zahtjevu Vlade RSK i isporučuje vojno sposobne muškarce prema njihovim popisima”.
Mučili ga dok nije umro
Dragana Dejanovića su pripadnici MUP-a Srbije pronašli u Petrovcu na Mlavi i zajedno sa grupom drugih krajiških “vojno sposobnih izbjeglica” otpremili u Erdut, na “obradu i tretman” Arkanovim tigrovima. Dva mjeseca obitelj ništa nije znala o Draganu. A onda je stiglo njegovo pismo u kojem ih očajnički moli da nešto poduzmu kako bi ga živog izvukli iz Baranje.
Dragan Dejanović umro je u bolnici u Somboru od moždanog udara, atrofije moždane kore i šećerne bolesti, trideset i peti dan nakon što je u besvjesnom stanju iz ambulante u Dardi (Baranja) prevezen u Sombor. Kasnije je, na inzistiranje obitelji, stiglo uvjerenje o načinu i okolnostima smrti, u kojem je navedeno da je “imenovanom pozlilo na položaju”, kao i to da je 11.12.1995. “nastupila smrt”. Dodali su i da uvjerenje “služi u svrhu ostvarivanja prava obitelji koja joj po Zakonu pripadaju”. Obitelj nikada nije ostvarila nikakva prava jer se smrt Dragana Dejanovića ne uklapa u nikakav zakon.
Za pokojnog Dejanovića srpski nezavisni mediji otvoreno pišu kako “nije imao sreće preživjeti posljedice operacije kažnjavanja izdajnika”, kako je nazivan erdutski tretman izbjeglih Krajišnika, podvrgnutih raznim metodama mučenja i ponižavanja u trajanju od jednog do dva tjedna pod Ražnatovićevom zapovijednom palicom. Tako “obrađeni”, bili su raspoređivani u “redovne” jedinice Slavonsko-baranjskog korpusa, jedine preostale vojne formacije iz sastava Srpske vojske Krajine.
Jedina institucija koja nije zatvarala oči pred nasilnom mobilizacijom izbjeglica iz Krajine bio je Helsinški komitet za ljudska prava u Srbiji. K njima su dolazili zbunjeni članovi obitelji nestalih Srba, nakon što kod službenih organa u Srbiji ne bi dobili nikakvo objašnjenje. Sa te je adrese, također, vlastima, humanitarnim organizacijama, domaćoj i međunarodnoj javnosti odašiljan apel za zaustavljanje ove monstruozne akcije koju do danas nitko nije u potpunosti objelodanio.
“Operacija kažnjavanja izdajnika”: vezanje žicom za stablo, zatvaranje u pseću kućicu i lajanje, kamen oko vrata…
M.S., izbjeglica, privremeno nastanjen u Kruševcu, priveden je u Erdut 22.08.1995, samo dan nakon što se prijavio lokalnom Crvenom križu. “Kad smo stigli u Erdut, razvrstali su nas u dvije grupe. Stajali smo na suncu čitav dan, bez vode i bez hrane. Kad bi se neki među nama pobunio, zatražio nešto, odmah bi krenulo šamaranje. Tek na večer dali su nam jesti. Prije toga, jedan iz grupe odabran je za batinjanje – 25 udaraca po tijelu.
U obližnjoj šumi deset ljudi ‘izdržavalo je kaznu’ stojeći nepomično, vezani žicom uz stabla. Sutradan je i nas čekao isti tretman. Tako sam proveo najdužih i najsramnijih tjedan dana u svom životu. Poslije sam prebačen u Bilje, gdje sam ostao sve do 10. listopada.”
B.S., iz Gline, otac dvoje maloljetne djece, četrdesetpostotni invalid obiju ruku odveden je iz kolektivnog prognaničkog centra u Knjaževcu, zajedno sa još 14 Srba pristiglih iz Hrvatske. U Erdutu je proveo devet dana. Spomenuo je samo neke metode mučenja: klečanje na kamenu, zatvaranje u pseću kućicu i lajanje, 24 sata provedena u bačvi hladne vode, nošenje oko vrata kamena teškog oko 30 kilograma…
N.B., izbjeglica iz Knina kaže da je, uz sva fizička maltretiranja, ipak, najteže podnosio verbalne torture: “Zvali su nas izdajnicima, kukavicama, babama, podrepašima, isključivim krivcima za pad Krajine, srpskim govnima, majmunima… što je najgore, morali smo sve te uvrede ponavljati: “Ja sam najgori Srbin’, “Ja sam izdajnik srpstva”…
“Lov na glave” – policajci dobivali 1.000 dinara “po glavi”
Zaziranje od ove teme u Srbiji je i dalje jednako prisutno, kao i u vrijeme kad je bila aktualna. Strah od moći Željka Ražnatovića i njegovih sljedbenika bio je veći od potrebe da se javno progovori o metodama primijenjenim nad krajiškim izbjeglicama. Dragan Dejanović koji je umro od posljedica kažnjavanja Arkanovih Tigrova, nije jedina žrtva “operacije kažnjavanja izdajnika”. Iscrpljeni fizičkim maltretiranjima i svrstani među krivce za egzodus Srba iz Hrvatske, pojedini su Krajišnici u živčanom rastrojstvu pribjegli samoubojstvu, ili su kasnije od posljedica “tretmana” umrli.
Pravu istinu znaju tek obitelji koje još uvijek zbog straha šute i potiho kucaju na vrata pojedinih službi pri Vojsci pokušavajući doći do bilo kojeg oblika obeštećenja. Vojvođanski centar navodi sljedeće: “Označeni kao kriminalci i izdajnici, ljudi su bili lovljeni. Odvođeni su iz tramvaja, autobusa, na naplatnim rampama, tijekom kontrole prometa, iz studentskih domova pa čak i sa maturalnih proslava.
Pripadnicima policije rad je bio olakšan činjenicom da su dokumenti pristiglih ljudi iz Hrvatske i nekih dijelova Bosne bile posebno obilježene. U periodu koji je uslijedio, mnogi od njih su prije slanja na ratišta, slani u takozvane pripremne i trening kampove, gdje su doživjeli mnogobrojna mučenja i svakodnevno bili podvrgnuti različitim oblicima psihičke i fizičke torture. Policajci su bili u svojevrsnom “lovu na glave”, pri čemu bi za svakog “ulovljenog” dobili povišicu u iznosu od 1.000 dinara.”
Ova sramota Srbije, koja je prisilnom mobilizacijom izbjeglica prekršila brojne međunarodne konvencije i domaće zakone, sada bi mogla dati odgovore na pitanja koja Hrvatskoj najčešće postavlja Savo Štrbac, predsjednik Dokumentacijsko – informativnog centra, a tiče se nestalih Srba upravo iz tzv. Republike Srpske. Odgovore bi, samo da to želi, mogao dobiti iz prve ruke, od ljudi koji su prošli strahotu Arkanovog kampa.
S. Vučković/foto:pxll
